Recenzija filma – Potapanje brodova


Za neke filmove teško je uopće pronaći razlog zašto bi ih netko, pobogu uopće zamislio, a kamoli producirao. Battleship (ili ako vam je draže Potapanje brodova) upravo je takva realizacija. Postoji jedan proizvođač igračaka, a ime mu je Hasbro. Jedan je od najvećih, a dobru paru je zgrnuo na adaptaciji Transformera. Kakav se kratki spoj dogodio u glavama onih koji odlučuju, ne znamo, ali niti Battleship može biti Transformeri niti Berg može snimati kao Bay (iako, ruku na srce, ni Michael nije neki režiser, ali je barem dobar pirotehničar i zna pozicionirati manekenku usred kataklizme).

Battleship je možda, možda, da kažem još koji puta možda, mogao biti nekakva akcijska komedija da je netko potrošio malo vremena smišljajući barem nešto zanimljivo kada je u pitanju najezda izvanzemaljaca. Ali to onda vjerojatno više ne bi bilo samo potapanje brodova, Hasbro ne bi imao udijela, a bogami ni novu liniju akcijskih figurica. Ovako je Battleship totalna bezvezarija s tek malo humora koji vas održava da jednostavno ne potonete, kao većina brodova u filmu, u vlastitom očaju.

Motivacije likova nemaju smisla, odnos braće je krajnje nemušt, trokut – dečko, djevojka i otac/admiral od kojeg treba zatražiti ‘dozvolu’ da djevojka postane žena, školski je primjer holivudskog klišeja koji izaziva mučninu, da o groznim dijalozima niti ne govorim. Tko su i što hoće izvanzemaljci ne saznamo, zašto uništavaju tehniku i građevine, a povremeno poštede ‘biologiju’ nemao pojima i potpuno praznoglavi dočekamo i odjavnu špicu.

Sporedni likovi nisu ništa više do kičavi vrtini patuljci i takvi ostanu do kraja filma. U mješavini krajnje neprimjerenog montipajtonovskog humora i jeftinih dosjetki jedino vas izvlači ako u kinu niste sami pa se zabavljate razgovorom i gađanjem kokicama. Žali bože potrošenih glumaca, Alexandera Skarsgårda, Taylora Kitscha i Liama Neesona. Rihanna, više manje, ona ionako samo trčkara, a na kraju čak niti ne zapjeva.

Režija je koliko-toliko solidna jer se tu zapravo nema što režirati – voda, brodovi i izvanzemaljci – sve skupa je odradio VFX odijel. Ono malo krupnih kadrova i nešto totala zelenila na Havajima ne mogu se nazvati režijom. Srećom, glazba je bila gotovo neprimjerena za film, ali je bila gušt za slušati – AC/DC, Creadensi, Morello i malo Jablonskog. Ali, vjerujte mi, zbog toga ne morate u kino – nabavite soundtrack.

Check Also

Nikadgrad: Kušnje Morrigan Crow – Jessica Townsend

“Nikadgrad: Kušnje Morrigan Crow” roman je prvijenac mlade australske autorice Jessice Townsend, i u njenoj …

Tales From the Loop: predivan, melankoličan povratak u prošlost koje nikada nije bilo

That moment. That wonderful feeling of excitement. Why does it always pass? Možda prva TV …

Web Statistics