Home / Recenzije / Film / Kapetan Amerika: Građanski rat – dobivena bitka, ali ne i rat

Kapetan Amerika: Građanski rat – dobivena bitka, ali ne i rat

 

18062016_civil_war_post_1

Režiseri braća Russo u kolaboraciji sa scenarističkim duetom Markus & McFeely uspješno su stvorili u do sada najduljem Marvelovom filmu spoj jednolične i nepregledne akcije s dosadnim i jeftinim moraliziranjem. Dakle s Marvelove strane ništa novo.

A zaista sam bez ikakvih očekivanja uronio u film. Promrzli vojak me dovoljno iziritirao da spustim sve svoje želje malo iznad apsolutne nule. Nakon hrpe Snyderovog stajskog gnojiva zvane Supermen v Batman i posljednje Singerove ustajale X-men lešine, Marvelov začetnik Treće faze, ujedno i treći Kepov film djeluje kao livada u cvatu koju oprašuju pčelice. Napisao sam to s knedlom u grlu. Ozbiljno, skoro sam suzu pustio. Međutim, u nekom drugom svemiru…

Kapetan Amerika: Građanski rat ima nekoliko svojih momenata, ali tih oku iskričavih, duši ugodnih i i relativno inteligentnih dvadesetak minuta ugušeno je s više od dva sata čiste inkontinencije.

Da elaboriram svoj SimBex stav.

Joss Whedon je s Osvetnicima pokazao da se može snimiti funkcionalan film s disfunkcionalnom hrpom individualca. Dovoljno je vrckav da zabavi cijelu obitelj i fanove, smislen i poučan u mjeri koliko to dozvoljava superherojski materijal i možda najvažnije, Whedon je jako uspješno kormilario filmskim brodom kroz burno more stripa. Svjestan je medija iz kojeg dolazi originalna priča i medija u kojem stvara svoju viziju. Nije uzeo iz stripa samo šarene sličice i loše pošalice niti je film tretirao kao malo animacije između strip kvadrata. Kompletan je tretman bio s mjerom neozbiljan da bi ono što treba biti ozbiljno dobilo na težini.

Osvetnici su gotovo priručnik ili Kako snimiti superherojski film for Dummies. Nažalost, moguće je da su ostali redatelji uz obilato Disney/Marvelovo ukalupljivanje (u skladu sa svetošumskim trendovima) tu tvrdnju ozbiljno shvatili. Red pošalica, red eksplozija, red patetike i list klišeja između najavne i odjavne špice, lagano posipano (da ne uznemiruje previše) parafraziranjem ozbiljnih političkih situacija u stvarnom svijetu. Savršen sendvič za vječno gladnu, a ne previše izbirljivu publiku. I gotovo uvijek istog okusa.

Na prvi pogled svi su sastojci tu, ali dok je jedan proizvod posebno gurmansko iskustvo, drugi je jedva probavljivo fastfood smeće.

Čuvari galaksije su preuzeli obrazac i potpuno omašili ceo fudbal. Ant-man je malo zagrebao kako treba, a Deadpool (koji je izvan generalne Fazne tablice) je kao velik fart joke otišao u drugom smjeru. Sve ostalo je Marvelov kalup kojeg spašava publika željna ljepuškastih dvosatnih screen savera i činjenica da nisu dali ništa radit’ Michaelu Bayu (još).

Ako vama spomenutih nekoliko filmova ide na isti kup s Osvetnicima, e onda Huston, imamo problem. Ako u to gurate i zadnjeg Ameriku, e onda će ono što slijedi jako zapeći.

Zašto je ovo uopće Kapetan Amerika? Valjda samo zato što je po Marvelovoj kronologiji došlo njegovo vrijeme. Ne misle valjda scenaristi da su složili upečatljivu scenu sa sprovodom? Besramno iskoristivši Peggy Carter da bi pogurali Kapetana onkraj zakona sapunjara je kao i njegovo ljubakanje s Carteričinom nećakinjom. Nimalo suptilno već samo sirovo nabacivanje prepuno patetike.

Film se komotno mogao zvati Avengers Without Thor and Banner: Power Gangbang on German Airport. I da je samo to, bio bi to simpatičan kratki film. Kapetan Steve Rogers isključivo je minutažom dobio pravo na naslov filma. Ako ćemo iskreno, veći, mjereno u milimetrima karakterni odmak (ako se to tako može nazvati) imao je Tony Stark pa je ovo mogao biti i Iron Man: Građanski rat. Što bi bilo drukčije? Ništa. Osim toga, jedva da je to bio rat. Čak niti poštena bitka. Nema žrtava, nema nepovratnih gubitaka.

Prvih sat i pol filma je živa dosada (što je skoro samo po sebi prosječna duljina za dobar uradak sedme umjetnosti). Režiseri i scenaristi nas pokušavaju uvjeriti da gledamo ozbiljan film, dapače dramu koja ostavlja ožiljke uzduž i poprijeko planete. Od Lagosa do Beča, od Berlina do Bukurešta traju bezvezna natezanja koja za svrhu imaju samo uvlačenje internacionalnoj publici. Sve te lokacije izgledaju gotovo isto (čak i ako su autentične), jedino je u Lagosu, vidi vraga, nešto više crnaca. Ali Hollywood zna. Dovoljno je velikm slovima ispisati ime grada i forma je zadovoljena.

Kina i Brazil su već pokoreni pa ovaj put ništa. Možda bi Kapetan Marvel mogao doći u Dubrovnik ili Zagreb. Ne znam samo bi li Bandić dozvolio da mu nekakvi lajbeki u tajicama razvaljuju friške fontane. Makar samo na filmu. Možda bi se prodao samo da vidi ispisano „ZAGREB“ na velikom platnu. Pa da Baldasaru i Vlahušiću može pokazat’ srednji prst. Kladim se da bi naš vrli gradonačelnik čak iskamčio nekakav cameo zajedno sa Staneom Leejem. Sva sreća da smo zanemarivo tržište.

Očigledno je da mjesta radnje, osim Dalekog sjevera od kuda dolazi ruski proizvod imenom Zimniji soldat uopće ne proizlaze iz priče.

Radnja pak izvire iz priče, ali toliko tupavo očajne da se pitaš je li nastala nekakvim online alatom. Koliko god Google translate bio od pomoći, neš mu dat’ da ti prevodi roman.

18062016_civil_war_post_2

Odjednom superheroji koji se bore protiv zlikovaca, nevaljalaca, običnih kriminalaca, osvajača svjeta, pukih diktatora ili nacističke hobotnice bivaju proglašeni krivcima za brojne kolateralne žrtve. Kojih ne bi bilo da su ostali doma igrat Playstation, gledat’ tekmu ili pokušati dignut Mjolnir. Baciti pred njih birokratski dokument (Sokovijski sporazum) nad kojim ima ingerenciju kronično niš’ koristi organizacija zvana UN samo je loš trik. Doskočica koju može punuditi samo lijeni scenarist jer svima je jasno da se time ne rješava ništa.

I eto ti jeftine zavade po silnicama koje jedva da proizlaze iz karaktera junaka. Moralna vertikala i “uvijek ispravan” Kapetan je odjednom buntovnik, Željezni, vječni oponent bilo kakvoj organzaciji osim one u vlastitoj režiji odjednom je skrušen. Svi ostali se potom svrstavaju k’o koalicijski kolaboranti u saborske odbore. Naravno, Thora i Zelenog se ne spominje (osim u jednoj simpa Hulk šali). Ne zato jer bi jedan samo reko’: “Ja Asgardijanac, odo ja”, a Zeleni bi od sporazuma napravio konfete (zajedno s onim koji bi mu ga stavio pod njušku). Ne zato što bi to priča nalagala (ili suvisli scenarij) već samo zato što drumom defiliraju neki novi igrači koji će uskoro dobiti svoje filmske i televizijske odvojke. Dakle, iz čiste reklame za još malo igračaka.

Osvetnici su se tako razdvojili s jednom potpuno arbitrarnom pukotinom samo da bi mi u konačnici mogli malo gledati kako će se međusobno tabati. A međusobno će se lemati zato jer scenaristi superheroje doživljavaju kao prištave tinejdžere ispranih mozgova kojima divljaju hormoni, a život određuju društvene mreže. Odnosno kao onakve kakvi prema viđenjima filmskih studija primarno odlaze u kino. Bez imalo suptilnosti, bez toliko potrebne različitosti, bez ijedne originalne misli koje bi trebala imati odrasla osoba. Likove se samo razlikuje po šarenilu kostima i popisu moći. Kad je scenaristima važnije (lakše) pokazati Kapetanove bicepse dok pokušava spriječiti polijetanje helikoptera nego nekakvu unutarnju dramu oko onoga što se oko Osvetnika događa.

18062016_civil_war_post_3

Kad se konačno na evakuiranom njemačkom aerodromu nakon sat i pol palamuđenja postroje Sile ZA i Sile PROTIV da bi odmjerili snage, sasvim je jasno da to nije zamišljeno kao posljedica događanja već kao glavni motiv za film. Jedino je bilo bitno marketinški umjetno stvoriti podjelu, koji god da je razlog jedino važno je da se na suprotnim stranama nađu Kapetan i Željezni. Iz ovako sklepane priče mogli su podjednako biti Kapetan Amerika, Winter Soldier i Scarlet Witch protiv svih ostalih, a bez puno razmišljanja moguća je varijacija i Irona Man s Kapetanom protiv ostatka.

Između tako posloženih uobičajenih superheroja kojima su se pridružili oni koji će uskoro dobiti svoje filmove počinju frcati verbalne iskre. U tom trenutku, kao da je braću režisere i kompiće scenariste netko klepio toljagom. Odjednom su oživljeni strip junaci koji rade ono što najbolje znaju, stavljaju svoje moći u službu onoga u što vjeruju ili su uvjereni. Počinje makljaža koja zabavno koristi scenografiju, likovi brbljaju u skladu sa svojim karakterima, koreografija je u skladu s moćima junaka. Neki se samo mlate, neki pokušavaju nekoga impresionirati, izvode se vratolomije i pri tom sve djeluje kao superherojska verzija graničara. Sve je gotovo kako treba biti. I režija je preglednija nego u ostaku filma, a čak i klinci zavaljeni u multipleksne stolice s 3D naočalma na nosu koji sada gutaju kokice većom brzinom jer ih adrenalin šora, dobivaju sitne poučne iglice i moralne čvrge.

Dakle umjesto šupljeg moraliziranja i umjetne ozbiljnosti koji se na kraju pretvore u samodopadne specijalne efekte, moguće je složiti relativno pametnu zabavu koja ispod površine nudi više.

Pitam se kako to prije nisu uvidjeli. Bilo bi lijepo da se ne otkrije kako je taj dio napisao i režirao netko drugi.

18062016_civil_war_post_4

No kratko to traje (petnaestak minuta uvrh glave) i nakon što se malo ogrebani raziđu (naravno da samo War Machine malo ozbiljnije dobije po tamburi jer na njega se ne računa u budućnosti), opet sve ide svojim pretencioznim i pretjerano ozbiljnim tonom koji izaziva nepodobne facijalne ekspresije ovog gledatelja.

U ovako strukturiranoj radnji, mjesto glavnog antagonista je očigledno nepotrebno. No on ipak postoji i jedina dobra karakteristika je što ne zauzima prvi plan. Tako naš Zemo iz Sokovije kao negativac vuče konce iz sjene. Naravno iz patetičnih i nimalo inventivnih pobuda koje opet bivaju raskrinakane kao prilično besmislene. U konačnici on nije ključan faktor iako se tako čini jer na neke situacije nije mogao uopće utjecati. To samo potkrijepljuje činjenicu da Kapetan Amerika: Građanski rat postoji da bi se Osvetnici međusobno potukli jer već je postalo dosadno da se dobri i loši natežu za rogove, a oni loši uvijek izvlače deblji kraj.

Ukorjenjivati superherojske filmove u neku verziju naše realnosti i potom ih dramaturški tretirati previše ozbiljno gotovo uvijek ispadne bljutava slijepa ulica. Površna u kojoj umjesto slojevitosti vlada nepotrebna kompliciranost, u kojoj umjesto pameti stoluje kvazi inteligencija, a prebiva konfekcija umjesto umjetnosti.

Ulica koja ne vodi nikuda jer važno je samo da bude popločana novcem. Kao da gledam zalazak Sunca u jako lošoj rezoluciji.

Check Also

NOS4A2 – Snovi o Božiću jednog vampira

Pratite li serijal direktno u tjednom režimu na AMC mreži ili ste već odradili svoje …

Stranger Things 3 – nešto zlo nam se privlači

Sa svakom novom sezonom Stranger Things pomalo se brinem kako mi serija više neće biti …

Web Statistics