Love, Death & Robots Vol. 2: tehnički besprijekorno i totalno nemaštovito

Ovaj osvrt uredništvo je izvuklo iz naftalina. Nekako je skliznuo kroz pukotine, i tek sad kada je napisan osvrt za treću sezonu postavilo se pitanje gdje je završio onaj za drugu? Stoga prije nego lansiramo osvrt treće sezone bacite pogled i prisjetite se druge koja već sudeći po naslovu nije impresionirala našeg kolegu.

Bez obzira što mislili o prvoj sezoni Netflixove animirane serije Love, Death & Robots, možemo se složiti kako je druga sezona objektivno lošija. Razlog tomu je jednostavan: dok je prva sezona imala 18 epizoda, druga ih ima samo osam.

Smišljajući ovu seriju, producenti David Fincher (Mank) i Tim Miller (Deadpool) bili su nadahnuti kultnim francuskim stripom Metal Hurlant, koji je objavljivan u SAD-u pod nazivom Heavy Metal. Isprva je njihov plan bio producirati omnibus film. Međutim, nakon desetljeća natezanja s holivudskim studijima, okrenuli su se Netflixu gdje je njihova ideja smjesta prihvaćena i pretvorena u seriju Love, Death & Robots.

Serija se sastoji se od niza kratkih animiranih filmova koji svaki pripovijeda svoju priču. Epizode rade različiti studiji za animaciju i variraju tonom i stilom. Na taj način Love, Death & Robots pokušava održati svježinu i nepredvidljivost. Format serije je definitivno savršen za doba Youtube filmova i TikTok skečeva.

Iako je dosta ljudi oko mene pozitivno reagiralo na ovu seriju, Love, Death & Robots me nije impresionirala. Od prve sezone sam odustao nakon desetak epizoda. Naizgled šaljive epizode poput Three Robots i Alternate Histories (obje prema pričama Johna Scalzija) pune su lijenih štosova na prvu loptu. Epizode Sucker of Souls, Suits i The Secret War pak dijele praktički isti koncept – malu grupu ratnika koja se bori protiv horde bezličnih čudovišta. Epizoda The Witness odlično ilustrira glavni problem ove serije: vizualno prekrasnu animaciju prati malo ili nimalo radnje.

Razlog zašto toliko pričam o prvoj sezoni Love, Death & Robots je što druga sezona ima potpuno iste probleme. Duhovite epizode poput Automated Customer Service nisu pretjerano duhovite. Možda je to zato što je autor ponovno John Scalzi. Radnje i karakterizacije također jedva da ima, kao u epizodi The Tall Grass prema priči Joea Lansdalea. Jedini razlog zašto nisam bio više razočaran je što nisam imao apsolutno nikakva očekivanja.

Volio bi makar pohvaliti animaciju, ali čak i ovdje nisam bio impresioniran. Snaga animacije je u tome što nije ograničena stvarnošću. Animirani filmovi poput Spider-Man: Into the Spider-Verse to fantastično koriste. Za razliku od toga, animatorski studiji iza Love, Death & Robots kao da se natječu u 3D realizmu. Epizode poput Life Hutch, Pop Squad i Snow in the Desert su tehnički besprijekorna dostignuća no, ako se zbilja želim diviti porama na licima likova, radije pogledam igrani film.

Love, Death & Robots

Usprkos tome, par epizoda bile su mi zanimljivije baš zbog realistične animacije. Redatelj i scenarist Tim Miller koristi ovaj stil u ekranizaciji pripovijetke The Drowned Giant J. G. Ballarda. Priča prati sudbinu divovskog ljudskog trupla kojeg more izbaci na englesku plažu. Autori filma iz Blur Studia spretno koriste uznemirujući efekt animacije koja je skoro pa foto-realistična kako bi pojačali dojam nadrealnih prizora golemog mrtvaca po kojem hodaju ljudi.

Epizoda The Tall Grass iza koje stoji Axis Animation radi još zanimljiviju stvar. Noćno nebo i visoka prerijska trava izgledaju iznimno realistično. Ljudski likovi i vlak kojim putuju su također 3D modeli, ali sa teksturama zbog kojih izgledaju kao da su crtani rukom. To je tematski prigodno jer priča – takva kakav jest – prati putnika noćnog vlaka koji otkrije kako se u visokoj travi američke prerije krije prolaz u drugu stvarnost prepunu čudovišta. Razlike u stilovima nam elegantno sugeriraju kako je naša stvarnost vlakova i ljudi najobičnija črčkotina. Prava stvarnost – hiper-realistična i tri-de – je ona u kojoj vrebaju stvorenja iz noćnih mora.

Kao i u prvoj sezoni, većina epizoda Love, Death & Robots su ekranizacije SF priča. Lista autora je prilično impresivna: osim već spomenutih Ballarda, Landsdalea i Scalzija, tu su i Harlan Ellison (Life Hutch) i Paolo Bacigalupi (Pop Squad). Većinu adaptacija potpisuje scenarist Philip Gelatt koji je, između ostalog, pisao scenarije za horor film They Remain i SF film Europa Report.

Love, Death & Robots

Nakon svih ovih kritika na račun serije, bio bi red da barem spomenem koja mi je epizoda bila najbolja u ovoj sezoni. Epizoda Ice se odvija na planetu kojeg su kolonizirali ljudi genetički modificirani kako bi preživjeli u ledenoj pustoši. Svježe doseljeni tinejdžer Sedgwick (Archie MadekweMidsommar) nije modificiran zbog čega mu se vršnjaci rugaju. Ali njegov daleko popularniji (i modificirani) brat Fletcher (Sebastian CroftPenny Dreadful) ima riskantan plan kako uvesti svog brata u svoje novo društvo. Ice izbjegava većinu mojih prigovora: ne samo da se usudi koristiti fora stiliziranu animaciju nego i uz to pripovijeda zaokruženu priču s konkretnim likovima. Adaptaciju ove SF priče Richa Larsona potpisuje Robert Valley a za animaciju je zaslužan Passion Animation Studios.

Love, Death & Robots je serija animiranih filmova čije tehničke kvalitete daleko nadmašuju njihovu narativnu a ponekad i vizualnu kreativnost. Većina epizoda ostavlja dojam kao da gledam uvodne animacije za igru ili filmske najave. Umjesto da mi ponude priču, uglavnom dobivam obećanje priče. Započeo sam gledati seriju očekujući animirane filmove. Umjesto toga sam dobio demonstracije mogućnosti programa za kompjutersko animiranje.

Check Also

Signali s ruba galaksije #4: Bastion kaosa

Kako se približavamo kraju prve (i zasad jedine) sezone serije Star Wars: Obi-Wan Kenobi, postaje …

Signali s ruba galaksije #3: Dobar, loš, Vader

Treći i finalni film prikvel trilogije „The Revenge of the Sith“ prikazao nam je nastanak …

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics