Nakon Lutzovih deset, evo nekoliko Marijinih preporuka za jesensko čitanje

Potaknuta člankom Ivana Luzta o 10 književnih klasika SF žanra koje se mora pročitati, evo par provizorno-nasumičnih prijedloga za razdoblje koje slijedi pred nama u kojima su dani kraći a noći dulje, kao stvorene za čitanje.

Samo da ne ostane nespomenut u redovima klasika, nedovoljno hvaljeni te rijetko čitani Luciferov čekić dvojnog autorstva L. Nivena i J. Pournellea. Izdana 1977. na temu kataklizme koja je zadesila civilizaciju kakvu poznajemo (tj. poznavali smo u 70-tima) u vidu meteora koji pada na Zemlju. Već viđeno? Ne ovako. Luciferov čekić je za dva koplja bolji od najbolje knjige/filma katastrofe jer ima sve, život prije i poslije udara, studiju (ne)društvene životinje zvane čovjek u okolnostima i dokolice i borbe za život, uvjerljivu interakciju, dramu, ljubavnu priču, triler, znanstveno bazirani tijek događaja i vrhunski prikaz krhkosti onoga što smatramo trijumfom napretka, a to sve bez patetike, pretjerivanja i heroja koji jednoručke rješavaju svaki problem. O Luciferovom čekiću sam već pisala posebnu recenziju pa da se ovdje ponovo ne raspisujem, samo ću napomenuti da je ovo jedna od rijetkih knjiga koje sam naručila nakon što sam je pročitala i koja neće biti donirana, proslijeđena ili poklonjena. Neka je na polici, jednog dana će sigurno ponovo doći na red.

The Chronicles of Thomas Covenant Stephena R. Donaldsona. – ili Hronike Tomasa Kovenanta Nevernika u ‘prevodu’ za vrijeme bivše države – neki trpaju u epski fantasy iako je izdašan elementima grimdarka. Izlazile u kasnim sedamdesetima i ranim osamdesetima i već tada su imale antijunaka kakvi postaju (sve)prisutni u suvremenim djelima; profanog, nevoljkog, sebičnog, antipatičnog, slabog, svjetlosnim godinama dalekog od plemenitog Aragorna, gordih kraljeva ili gracioznih vilenjaka. Toliko opipljivo ljudskog da ga čitatelj instinktivno razumije i iza leđa za njega drži palčeve. U ovo djelo vrijedi uroniti i zbog atmosfere svijeta kojeg Donaldson stvara, otprilike poput Lothloriena stoljeće nakon kemijsko-biološkog rata naseljenog neprijateljski nastrojenim kreaturama. Tko bi normalan izložio glavu da spasi takvo što? Ne bi ni Thomas Covenant, no nije da su mu baš dali da bira…

Oni koji žele obogatiti svoj vokabular engleskog jezika, posebice opskurnim pridjevima i sinonimima za riječ koju već znaju a koji se u rječnicima nalaze od pete predložene varijante nadalje, neka se prime China Miévillea. Da, China je u ovom slučaju ime muškarca. Obrijanog, nabildanog, ispirsanog muškarca. China voli pisati, stranica nikada dosta, osobito se zna pogubiti u vlastitim krajolicima, izgradnji svojih svjetova i njihovih žitelja a ponekad se toliko zaigra opisima da zaboravi na fabulu. Zasigurno ste čuli za pojam New Weird kojeg je on istaknuti promicatelj i u ovom trenutku vrlo čitani pisac. Ljubitelji bizarnih, mahom mračnih, svjetova, ekstravagantnih bića (i ljudi) i njihovih čudnih životâ će uživati u zavirivanju u Miévilleovu maštu. Recenziju za njegov Perdido Street Station možete naći ovdje.

Lauren Beukes. Slučajno otkriće. Moderna južnoafrička spisateljca, izdala tri knjige do sada, posve različite u stilu, likovima, svjetovima, pričama, ali vrhunske. Onima koji plaču za Gibsonom u najboljem izdanju, predlažem da pročitaju Moxyland i vide što radi cyberpunk ovih dana. Bez brige, nije mrtav. Zoo City (nagrada Arthur C. Clarke 2011. godine) nas vodi u izuzetno zanimljiv svijet afričke magije i života u slamu, uz element nadnaravnog koji služi za originalnu odmazdu ‘grešnicima’ za njihove prijestupe. Vrlo hard-boiled, što je interesantno obzirom je glavni protagonist žena. Shining girls se pak bavi putovanjem kroz vrijeme i životom poslije života u lovu na nadnaravnog serijskog ubojicu i vrlo vjerojatno će uskoro dobiti i ekranizaciju. Njezin su fokus uvijek marginalci i zanimljivi načini na koji provode svoje vrijeme, ali takve marginalce nećete nigdje drugdje naći. Manje osebujni od Miévilleovih likova i settinga, no baš zbog toga se u njih lakše uživjeti. Ukratko, tko želi biti in i to vrlo kvalitetno in, neka traži pod slovom B u knjižarama. Nažalost, za sada još uvijek samo na odjelu stranih jezika.

Za mlađe, evo jednog naslova koji plijeni pažnju – Erebos Ursule Poznanski, nažalost za sada također još bez prijevoda. Mnogo kvalitetniji od rivala, knjige Ready Player One Ernesta Clinea, koji se u biti bave istom temom; alternativnim životom kroz virtualni avatar te gubljenjem granice između stvarnog i virtualnog svijeta, začinjenom napetim bježanjem, skrivanjem, tajnama i, naravno, rušenjem establišmenta. Erebos odlično oslikava kako to izgleda kada MMORPG uzme maha u životu adolescenata, kako je lako izgubiti kontrolu i kako se lako postane predmetnom tuđe maligne manipulacije. O Erebosu sam također pisala zasebnu recenziju, pa izostavljam daljnje elaboriranje, a pročitati je možete ovdje.

Nakon zapada i Afrike, okrećemo na istok odakle pušu vjetrovi dobrog urbanog fantasya, ali kako je u Majčici Rusiji sve malo sirovije, tako se u njihovoj inačici žanra ne gubi previše vremena i redaka na nadnaravne romanse (iako ima i toga) već su u fokusu, tradicionalno, ideje i sistemi pa makar i onostrani. Sergej Lukijanenko, srećom preveden na engleski, plijeni pažnju zbirkama povezanih priča Night Watch – Day Watch – Dusk Watch – The Last Watch, koje prodor na latinično tržište mogu zahvaliti kinematografskim (i to solidnim) oživotvorenjima prve dvije knjige. Međutim, ma kako vizualno efektni i nabrijanih oktana, ne prenose osnovne ideje koje se provlače kroz knjige i ostaju na površnoj ljusci (što ne znači da nisu za preporuku!). Sergej barata svom poslovičnom menažerijom žanra, pa moskovskim ulicama pratimo vukodlake, vampire, vještice, mjenjolike, čarobnjake, no u vrlo zanimljivo i originalno postavljenom sustavu koji nas tjera da se zapitamo postoji li granica između svjetla i tmine, ili su to samo lice i naličje iste pojave.

I šećer na kraju…

…Stephen King. Koliki su sada zakolutali očima? Koliki znalački zakimali glavama? Osobno pripadam u obje skupine. Gospodin King pati od nekih kroničnih manjkavosti, bolno loših raspleta i klišeiziranih likova/okolnosti koje bi već mogao i zakonom zaštititi kao svoj trade mark, međutim King nije slučajno kralj. Da, lako se čita i prihvaćen je od masa, no to ne znači da je u istoj ladici sa knjigom Nives C. Ako ništa drugo, kod Kinga se može vidjeti što znači dobar pripovjedač koji čitatelja tako znalački zaplete u niti fabule da se ovaj pita kako to da je već na pola knjige a tek ju je uzeo u ruke. Od njegovih klasika kao Carrie i Zelena milja, Ono, Nesanica, ma ima li ih smisla nabrajati, do brodoloma kao Duma Key, kraj sage o Tamnoj kuli, ma ima li ih smisla nabrajati, onima koji su željni tame bez svjetla na kraju tunela evo jedne knjige prigodnog naslova: Mrkli mrak, bez zvijezda (Full Dark, No Stars) koji (hvala) postoji i u hrvatskom prijevodu. Nakon nje, i oni najkritičniji će razmisliti prije nego Kinga razbaštine titule majstora.