Deset književnih klasika žanra za koje Ivan Lutz kaže da ih morate pročitati

Znanstvenu fantastiku je i danas, u medijskoj superplimi, najbolje konzumirati kroz knjige, premda smo svjesni da je jedno zlatno doba iza nas, a da neko novo tek treba doći (ako). Istina, pojavi se godišnje barem desetak romana vrijednih čitanja, ali stalno nas svrbi misao kako je nekada bilo bolje. Kako se pisalo bolje, kako se maštalo bolje, kako su se stalno pomicale granice, a danas se tek preslaguju.

Osim friških vijesti, važna uloga ovog portala su odgoj i obrazovanje, pa iz tog razloga nije nam potrebna neka obljetnica da vam pod nos stavimo nešto vrijedno i važno. Nije do samo zbog nekih novih klinaca koji su čitanjem i gledanjem svakojakih ljiga krenuli putem tamne strane, već i za one starije koji spletom nesretnih okolnosti nešto propustili. I za početak, evo liste od deset vrlo važnih knjiga koju nam je složio slavonskobrodski pisac Ivan Lutz, napisavši o svakoj ponešto:

Neću praviti top listu i sve što navedem nije nužno prvo, drugo i treće. Nabacat ću deset znanstveno fantastičnih romana za koje mislim da ih svaki čovjek mora pročitati, ne vezano za njegov afinitet prema žanru ili književnosti uopće. Također, napominjem, ovo je samo moje mišljenje i odgovorno tvrdim, da imam barem pet prijatelja koji misle drugačije, odnosno, koji bi na listu stavili nešto drugo.

City, 1952. – Clifford D. Simak

Psi pričaju priču kako je nekada izgledala Zemlja kada su vladali ljudi. Bilo što da kažem o ovom romanu bilo bi bez svrhe jer to je roman kojega ne možemo tek tako ispričati. Puno je tu alegorije, kritike, tehnološkog nemira i opreza… jer nikada ne znamo što se krije iza sljedećeg brda. Simak apsurdnost dovodi do savršenstva u izgradnji životinjskog svijeta u šumi gdje životinja ne smije ubiti životinju. Netko gradi ogroman kompleks na kraju svijeta, dio pasa odlazi u nepoznato, a uslužni android obitelji Webster, Jenkins služi pse kako je nekada služio ljude i postaje glavni protagonist i veza između životinja i mutanata u šumi.

Luna je okrutna ljubavnica (The Moon is a Harsh Mistress, 1966.) – Robert A. Heinlein

Heinleinov opus je ogroman i varira od izuzetnih ostvarenja do – doslovno – smeća. Na svu sreću više je dobrih stvari koje je pisao pa bi bilo nepravedno staviti nekoliko njegovih djela na ovu listu, iako, neke od njih to zaslužuju. Ako neki njegov roman ima sve ono što imaju svi njegovi romani i objedinjuje tu neku ideju o kojoj je pisao stari Robert, po meni je to Luna. Od poligamije i nevjerojatnog obiteljsko – klanskog sustava, do političkih spletki, špijunaže i tehnoloških drangulija. Knjiga ima ONO NEŠTO, nešto što rijetko tko uspije napraviti u cijelom spisateljskoj karijeri.

Temeljna ideja cijelog romana je:TANSTAAFL! – There Ain’t No Such Thing As A Free Lunch! Radnju priča iz prvog lica Manuel Garcia “Mannie” O’Kelly-Davis – tehničar i kompjuterski mehaničar bez jedne ruke. On i njegovi prijatelji pokušavaju odcijepiti Mjesec od Zemaljskog političkog i gospodarskog utjecaja. A kako izgleda kada se Lunieeji pokušaju otrgnuti zemljinom političkom gnjevu morate pročitati. Neka se kaže i to, da je Mike, (računalo koje je alfa i omega pobune) po meni, najbolji HAL svih vremena u SF literaturi.

Ljudi bez ičega (The Dispossessed, 1974.) – Ursula Le Guin

Kada nekome kažem da čitam i pišem SF, velika većina kao iz topa počne pričati o vanzemaljcima, svemirskim brodovima, zmajevima… Uglavnom o svemu onome s čime nas je Američka-industrija etiketirala kroz povijest. I ne zamjeram im. Uvijek bolje prolaze zmajevi, vilenjaci, čarobnjaci, vampiri i vukodlaci od radoholičara sangvinika duboko zakopanog u distopijski svijet…

No, ima i za to lijek. Kada želim razbiti predrasudu o znanstvenoj fantastici preporučim ovu knjigu. I tada sva objašnjenja prestaju, vanzemaljci se gube, a onaj koji čita – pod uvjetom da mu je IQ barem na razini sobne temperature – stišće oči, škrguće zubima, grize si usne i ne može vjerovati da je TO zapravo pravi SF.

Remek djelo svjetske književnosti uopće! Ja bih ga uvrstio u lektiru!

Vječni rat (The Forever War, 1974.) – Joe Haldeman

Roman nastao iz Haldemanove kratke priče The Hero, (ima je u Monolithu 6) uz Trooperse, najbolji ratni roman ikada napisan. Naime, Vječni rat je i koje koplje ispred jer provlači introspektivni put vojnika prilikom vraćanja u normalni svijet, među civile. Od ratnih strahota do gubitka identiteta i potrage za istim kroz cijelu Ameriku, ideja ovog romana je – koliko god to čudno zvučalo – ipak ljubav. Čista, rafinirana, neiskvarena ljubav koja čovjeka drži na životu.

Pjesnici su znali reći kako je rat stvoren za romantičare, e pa ova knjiga je živi dokaz tome. Također u lektiru!!! 🙂

A Canticle for Leibowitz, 1960. – Walter M. Miller Jr.

Po mnogima najbolji SF roman ikada. Miller je za života napisao samo jedan roman – jedan, ali vrijedan – najbolji. Knjiga govori o svijetu nakon nuklearne kataklizme – dakle govorimo o dalekoj budućnosti – gdje je sjećanje na tehnologiju samo tračak, magla, mit… Znanje se čuva u samostanu Svetog Leibowitza, a o njemu brinu i prepisuju znanje u knjige pripadajući monasi tog samostana. Knjiga je podijeljena u tri djela u s razmacima po 600 godina. Neki to pripisuju brojci 666, jer zlo ne spava ni u jednom djelu knjige. Ne znam što suvislo ispričati o ovoj knjizi, jer nemam te lingvističke sposobnosti da uopće uobličim što sve ova knjiga nudi, kritizira, savjetuje, obuhvaća…

Jednostavno ju SVI moraju pročitati! Rekao bih u lektiru, ali nema šanse da bi to prošlo mimo Kaptola :). Ostaje velika mrlja na Hrvatskim izdavačima što nitko nikada nije preveo ovaj roman na hrvatski. Možete ju pročitati u srpskom prijevodu te na originalnom engleskom jeziku.

Hyperion Saga (The Hyperion Cantos, 1990. – 1998.) – Dan Simmons

Radi se o četiri knjige serijala (Hyperion, Pad Hyperiona, Endymion i Uspon Endymiona). Ne može se čitati zasebno, niti bih to preporučio. Ima tu dosta stranica, pa je ovo štivo za cijelo ljeto.

Simmons piše pjesnički, čitljivo i jednostavno vrhunski. Zbir ideja u romanima ne mogu se mjeriti s nijednom serijalom do sada. Zaista je začuđujuće s koliko mašte i inovativnosti Simmons prilazi cijeloj priči. Pravi je užitak upustiti se u svijet gdje je gotovo sve moguće, a TechnoCore (TehnoSrž) upravlja sa svim na tisućama svjetova. Uz robote, putovanje kroz vrijeme, temporalnu kataklizmu, pa sve do kraja gdje udišete punim plućima, ali osjećate sjetu, Simmons je bez konkurencije uzeo devedesete svima koji su uopće pisali u to vrijeme.

The Fountains of Paradise, 1979. – Arthur C. Clarke

Rajski vodoskoci su, po meni, Clarke u najboljem izdanju. Ideje su tako realne, zemaljske, ali ipak toliko daleke i nepregledno nedosežne. Iako se ne mogu odlučiti između Kraja Djetinjstva ili Grada i Zvijezdi, stavio sam vodoskoke jer mislim da je najbolje što je Clarke ikada napisao. Ovo je također sramota jer nema hrvatskog izdanja, ali Kentaurovo je zaista odlično prevedeno, jer sam čitao i englesku i srpsku verziju.

Kako izgledaju čežnje dvojice genijalnih ljudi, ali u razmaku dvadeset stoljeća; i kako ljudski tehnološki evoluira, ali pri tome kulturološki ostaje na istom mjestu; i kako su viši ciljevi zapravo ono čemu svi stremimo i spremni smo za njih umrijeti; i kako je sve nevažno, pa čak i sam život, kada se ostvaruju snovi… Ma vrh!!!

Mi (Мы, 1921.) – Jevgenij Ivanovič Zamjatin

Mislite da je Huxlyjev Vrli novi svijet remek djelo? U pravu ste! A onda mislite da je Orwellova 1984. Još jasnije prikazan anti-utopijski svijet i još jače kritizirana moć vlade, politike ili režima? I u pravu ste! No, Zamjatinov Mi je još jače djelo, neupitno ispred ova dva koja sam naveo. Ma, ovo nije remek djelo, ovo je sam vrh sante cjelokupnog SF spisateljstva uopće.

Napisana je daleke 1921. godine, a nije prestala biti aktualna već, evo skoro, sto godina. Svijet Rusije opisan kroz oči običnog čovjeka, pisca. Svijet u kojem su ljudi brojevi, život daleki san, sloboda govora užasavajuća misao, ljubav neproduktivni osjećaj, a samosvijest smrtni zločin… Meni je, uz Bradburyjev Fahrenheit 451, najbolja knjiga takve tematike uopće. Bez konkurencije, bez pardona i bez pretjerivanja. U lektiru!!! 🙂

Amberske kronike (The Chronicles of Amber, 1970. – 1991.) – Roger Zelazny

Kronike se sastoje od deset knjiga. Ako želite nešto brzo, duhovito, sarkastično, a istovremeno fantastično i mistično, onda je ovo prava priča za vas. Knjige se čitaju tolikom brzinom da je to zastrašujuće. Prvih pet knjiga prati Corwina, a drugih pet njegovog sina Merlina.

Uživancija 100 na sat. Neki će zlobnici reći da je ovo plitko štivo za široke mase, ako je tako onda sam plitak i široko mastan do ibera. Amberske kronike nisu štivo za lektiru, ali svakako jesu za sve zaljubljenike SF-a i Fantasy-a (a ja koji fantasy ne podnosim uživao sam u ovome). Inače, Zelazny je definitivno pisac koji ima najviše duha od svih iz Zlatnog doba, a to se vidi i u ostalim njegovim knjigama, nevezano za Amber. Ali Amber je something else!!!

Vodič kroz galaksiju za autostopere – (The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy, 1978.) – Douglas Adams

Orginalno zamišljena kao radijska emisija koja prerasta u pet knjiga urnebesne zabave i smijeha. Što reći o Douglasu osim da je otišao prerano (49 godina), ali da je ostavi toliko puno. Kada ste potišteni, umorni, kada ste pod stresom, kada vas zovu iz banke, iz bolnice, s posla, kada djeca arlauču, kada vas prijatelji iznevjere, kada vam propadnu planovi, kada vas ostavi muž, žena, dečko ili djevojka, kada vam se čini da se cijeli svijet urotio protiv vas…

Bez panike!!! Postoji odgovor na ultimativno pitanje, a on je naravno: 42!!! LEKTIRA POD OBAVEZNO!!! 🙂

To je to! Naravno nisam ovdje stavio hrpu nekih knjiga koje mislim da je svatko čitao ili će pročitati. Nema tu Asimova, Bove, Robinsona, Dicka… Ovo nije neki top deset, nego eto, kratak pregled što bi mogli čitati a da je ziher i da valja.