Home / Elita / Interaktivna umjetnost #3: “Legacy of Kain”

Interaktivna umjetnost #3: “Legacy of Kain”

 

23082016_lok_1
“Legacy of Kain”, ilitiga ružni, fotogenični vampiri

Krajem devedesetih sam uz moj prvi PSX dobio još nekoliko igara od kojih me najviše zbunio Soul Reaver, drugi nastavak Legacy of Kain serijala. Igru sam igrao neko vrijeme, pritom pokušavajući shvatiti o čemu se tu točno radi, ali uskoro sam se prebacio na jednostavnije igre koje su mi označile djetinjstvo, kao na primjer Syphon Filter i Tobal No. 1.

No ti čudni vampiri ostali su mi u glavi i uskoro sam se vratio tom serijalu, baš kako mu se i danas povremeno znam vraćati.

Prvu igru serijala „Blood OmenSilicon Knights je objavio još 1996. godine i iako je definitivno riječ o zanimljivoj priči o vampiru Kainu koji u fantasy svijetu Nosgothu traži one koji su ga ubili dok je još bio čovjek, serijal je svakom sljedećom igrom toliko komplicirao radnju da je nakon posljednje igre potrebna enciklopedija samo kako bi se cijela stvar mogla donekle pohvatati, što znači da ja ovdje neću ni pokušati objasniti o čemu se točno radi jer bih time samo zbunio ljude oko sebe, a vjerojatno bih i sam počeo sumnjati u ono što sam mislio da znam.

23082016_lok_5
Kain iza sebe ima jednu osvetu, šesnaest izdaja, devet vremenskih paradoksa i barem dvije uništene alternativne stvarnosti

Tri godine nakon što je započet serijal,  izašao je Soul Reaver i uveo novog protagonista – Raziela, bivšeg vampira koji je postao utvara nakon što ga je Kain bacio u Vortex (što je nešto kao rijeka mrtvih, mada više liči na tornado mrtvih) u kojemu je gorio tisuću godina. Nakon što ga u život vraća misteriozni Elder God, Raziel ponovno postaje djelom sada postapokaliptičnog Nosgoth, opustošenog od strane vampira koji su kroz sve te godine mutirali i pretvorili se u čudovišta. Tu počinje njegova dugačka potraga za Kainom i osvetom na koju, kako on vjeruje, definitivno ima pravo.

Da, priča se i dalje oslanja na osvetu, kao i prvi nastavak, ali to je odrađeno tom jednom gotičkom poetikom zbog koje cijela stvar postaje puno jača od tipičnog narativa kojeg probavljamo od početka civilizacije pa nadalje. Igra je to uspjela postići nevjerojatnom atmosferom davno umrlog planeta, karizmatičnim likovima i glazbom koja je u cijelu tu priču uspjela ubaciti poveću količinu epičnoga zbog čega se znatno lakše prolazi kroz svo to sivilo.

I onda je 2001. godine objavljen Soul Reaver 2 u kojoj su Raziel i Kain postali vampiri koji putuju kroz vrijeme, stvaraju paradokse, susreću prošle i buduće verzije sebe, mijenjaju prošlost, posjećuju alternativne budućnosti… Uf, strah me uopće nastaviti nabrajati. Priča je bezobrazno komplicirana, ali nekako svejedno funkcionira, pogotovo kad se uzme u obzir da je svaki nastavak čak i u najmanjim detaljima logično povezan s onim prethodnim. Amy Hennig otišla je toliko daleko da je čak i relativno prosječni nastavak Blood Omen 2, s kojim nije imala nikakve veze i koji je rekao ‘whatever’ na sve što je napravljeno do te točke, uspjela uklopiti u cijeli narativ posljednjom objavljenom igrom ‘Defiance‘. Da, Amy toliko dobro piše da je uspjela popraviti prosječnu igru s kojom nije imala nikakve veze.

23082016_lok_3
Blue is the warmest color

Nema sumnje da bi Legacy of Kain bila fantastična knjiga, ali ono što je čini tako posebnom u ovom izdanju su dugačke scene monologa koje nude protagonisti, kao i stvarno dugački dijalozi između Raziela i Kaina koji svojim gotovo Shakespearvoskim izražavanjem nude verbalne sukobe koji često ispadaju uzbudljiviji od onih fizičkih. Sve je to dodatno začinjeno jednim od najboljih voice actinga koje sam ikada imao priliku čuti u nekoj igri.

Pošto nevjerojatnu kemiju između ta dva lika ne mogu dokazati ispraznim opisivanjem ispunjenim superlativima, ovdje prilažem samo komadić jednog od mnogih dijaloga koji čine ovaj serijal tako posebnim.

Kain: „At last. I must say I’m disappointed in your progress, I imagined you’de be here sooner. Tell me… did it trouble you to murder your brothers?“

Raziel: „Did it trouble you when you ordered me into the abyss?“

Kain: „Eternity is relentless, Raziel. When I first stole into this chamber, centuries ago, I did not fathom the true power of knowledge. To know the future, Raziel. To see it’s paths and streams tracing out into the infinite. As a man, I could never have contained such forbidden truths, but each of us is so much more than we once were. Do you not feel with all your soul how we have become like gods? As such, are we not indivisible? As long as a single one of us stands, we are legion. Our futures are predestined. Mobius foretold mine eons ago, we each play out the parts fate has written for us. Free will is an illusion.“

Da, znam da je dugačko, ali 50% igre su filozofski dijalozi pa ako vam je to dosadno, vjerojatno ćete se više zabaviti igrajući onu tragičnu adaptaciju Bladea za PSX.

23082016_lok_4
8% serijala je ‘Aliens’ crossover

Legacy of Kain bi zapravo, kad ne bi bila igra, najviše funkcionirala kao predstava. Likovi nikada ne šute, čak i kad su sami, umjesto toga komentiraju svijet oko sebe dugačkim monolozima koji su tako živopisni da gotovo i ne trebate stvarno vidjeti ono pred sobom. Igra ima i svoju porciju borbi, ali one nisu prečeste i definitivni nisu dovoljno nabrijane da zadovolje fanove akcijskih igara. Uz to su prisutne i brojne puzle koje će zakomplicirati život svakome tko ne želi koristiti mozak kako bi „prešao na sljedeći level“.

Gameplay ni jedne igre iz serijala ne ističe se nekom posebnom kvalitetom. Ako išta, moglo bi se reći da je postajao sve gori s vremenom. To ne mijenja ništa zato jer ne postoje likovi kojima bih radije upravljao, zbog čega mi je odmah manji problem hrvati se sa sadističkom kamerom koja kao da me želi uvrijediti na osobnoj razini. To je jasan pokazatelj da ponekad protagonisti čine igru. Mi, igrači, ne želimo samo još jednog bezimenog, bezličnog lika koji služi kao avatar našeg vlastitog bića u svijetu koji nije naš, već ponekad želimo da nam igra preda kontrolu nad elementom priče do kojeg nam je iskreno stalo, što automatski znači da mi želimo napraviti svaki sljedeći korak zato jer želimo da upravo taj lik dođe do svog cilja.

23082016_lok_6
Trećinu vremena Raziel i Kain čak ne pokušavaju uništit jedan drugog

Legacy of Kain očigledno ima svojih problema i, koliko god ja htio da tako bude, ni jedna igra iz serijala ne bi se mogla nazvati savršenom. Što ne znači da LoK istovremeno ne nudi jedno od najboljih igraćih iskustava koje sam ikada doživio.

A ako pak jednostavno ne volite vampire, vjerujte mi, u ovakvom ih izdanju nikada niste vidjeli. Zato jer u vremenu kada fikcija uglavnom koristi besmrtnost kao izlizanu metaforu za vječnu ljubav, Kain i Raziel njome prikazuju ideju vječnosti i repetativnosti života, kao i beskonačnu egzistencijalnu potragu za svojim pravim ja.

Takve teme su on što ovaj serijal čini nečim puno većim i važnijim od puke zabave, jer ipak, umjetnost bi vas trebala natjerati na razmišljanje,  a to je ovdje definitivno slučaj. Vjerojatno mi zato ovaj serijal ni petnaest godina nakon što sam ga završio još uvijek nije izašao iz glave.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Check Also

Stigao je prvi trailer za igru Harry Potter: Hogwarts Mystery

Studio za mobilne igre Jam City i Warner Bros. Interactive Entertainment su danas objavili prvi …

Sutra izlazi „Viktor“, steampunk video igra hrvatskog studija „Studio Spektar“

  Da ste prije deset godina rekli da će najbolja video igra današnjice izaći iz …

Web Statistics