Inverzija Science fiction and fantasy news website
SF serija The Peripheral ima fascinantnu, kompliciranu premisu i razočaravajuće jednostavnu priču. Nije savršena, ali vjerujem kako o njoj vrijedi pisati.
Za to imam više razloga, od kojih je možda najzanimljiviji taj kako je u pitanju adaptacija romana Williama Gibsona, oca cyberpunka. On je 1980ih uvelike popularizirao ovaj podžanr znanstvene fantastike, smješten u distopijsku blisku budućnost u kojoj je virtualna stvarnost utočište kriminalaca, disidenata i terorista. Nadahnut računalima, noir krimićima i korporativnom Amerikom, Gibson se s vremenom našao u neugodnoj situaciji autora čija je djela bizarna, uznemirujuća i sve brža stvarnost 21. stoljeća prestigla. Roman The Peripheral iz 2014. je njegov pokušaj da ubaci novi, svježi element u ovaj podžanr.
I roman i serija odvijaju se negdje u američkoj ruralnoj zabiti u vrlo bliskoj budućnosti. Ekonomski i politički, Sjedinjene Američke Države svedene su na zemlju trećeg svijeta. Automatizacija je obične ljude ostavila bez posla. Socijalna prava ne postoje. Snage reda i mira beznadno su korumpirane. Flynne Fisher (Chloë Grace Moretz – Let Me In) radi u 3D printaoni. Njezin brat, vojni veteran Burton (Jack Reynor – Midsommar), preživljava igrajući kompjuterske igre. Jedne večeri Flynne za svog brata testira prototip virtualne simulacije u kojoj ju tajanstvena Aelita West (Charlotte Riley – Jonathan Strange & Mr Norrell) unajmi da izvede opasnu misiju u Londonu krajem 21. stoljeća.
I tu stvari postaju komplicirane – i za likove i za publiku! Flynne, naime, nije u virtualnoj stvarnosti. Zahvaljujući kvantnim računalima (čitaj: čaroliji), njezin um iz 2032. godine daljinski upravlja robotskim tijelom u 2099. godini. Oba ova svijeta su stvarna, slična i postoje neovisno jedan o drugom, čime se lukavo zaobilaze klasični paradoksi putovanja kroz vrijeme. Nakon što Aelita nestane, Wilf Netherton (Gary Carr – Downton Abbey) angažira Flynne i Burtona kako bi ju pronašli prije sadističke znanstvenice Cherise Nuland (T’Nia Miller – The Haunting of Bly Manor). Obitelj Fisher se pri tom mora suočiti sa suparnicima u oba vremenska perioda. Odnos „naše“ stvarnosti i budućnosti odražava odnos bogataša i sirotinje. Ljudi budućnosti su dekadentni, ali raspolažu znanjem, novcem i tehnologijom. Ljudi iz „sadašnjosti“ su jeftina i potrošna radna snaga, ali su zato snalažljivi.
Serija izgleda odlično, u što nije bilo niti sumnje s obzirom da ju financira Amazon Prime. Specijalni efekti su očekivano besprijekorni. Autori serije trude se vizualno naglasiti razliku između zelenila i hrđe ruralne Amerike i Londona 2099. godine, grada duhova kojim dominiraju crna i bijela. Glumci su redom karizmatični i ne mogu ih dovoljno nahvaliti. Ne samo glavni junaci i zlikovci, nego i naizgled sporedne uloge poput inspektorice Ainsley Lowbeer (Alexandra Billings – Goliath) koja krade svaku scenu u kojoj se pojavi. Ili recimo Louis Herthum. On je u prvoj sezoni SF serije Westworld imao malu ali izvanredno upečatljivu ulogu kao ostarjelog vlasnika ranča na Divljem zapadu koji ne shvaća kako je zapravo samo robot. Ovdje on tumači opakog kriminalca koji upravlja lokalnim krajem. Ili recimo Eli Goree (One Night in Miami…) kao propali ratni veteran i višestruki invalid.
Međutim, The Peripheral nije pretjerano zainteresirana za nevjerojatne implikacije kvantnog putovanja kroz paralelne stvarnosti. Serija je zapravo vrlo standardni akcijski triler o običnim ljudima koji se silom prilika umiješaju u intrige bogatih i moćnih. Imamo pucnjave, tučnjave, stupice i izdaje. Neki likovi poginu. Drugi budu spašeni u zadnji čas. Međutim, za seriju u kojoj se tehnički stalno nešto zbiva, zapravo se dogodi jako malo. A jesam li spomenuo kako u seriji ljudi koriste kvantna računala kako bi projicirali svoju svijest kroz prostor i stvarnost?
Flynne, Burton i njihovi prijatelji su definitivno zamišljeni kao heroji. Međutim, iako funkcioniraju prilično dobro od scene do scene, nakon osam epizoda sezone svejedno ostaje dojam kako smo gledali skice, a ne likove do kojih nam je zaista stalo. Ljudi iz budućnosti su pak nerijetko prikazani kao misterije koje treba razriješiti a koji uglavnom nose lijepe kostime dok recitiraju prekrasno napisane monologe. Dodatni problem karakterizacije likova iz budućnosti je isti onaj problem koju znanstvena fantastika ima od svojih najranijih dana. Priča ne samo da nam mora predstaviti ove likove, već nam usto i objasniti svijet u kojem žive. Trebat ćete dosta strpljenja dok pohvatate značenja pojmova kao što su „polt“, „jackpot“, „stub“ ili samog naslova serije – „the peripheral“.
Možda je za to kriv Scott B. Smith (A Simple Plan) koji predvodi scenariste u seriji. Možda su za to krivi izvršni producenti, među kojima su Jonathan Nolan i Lisa Joy (Westworld). Možda je problem što se različiti elementi serije – akcija, drama, misterije i fiktivna budućnost – međusobno poništavaju, umjesto da se dopunjavaju. Bilo kako bilo, usprkos velikom budžetu, nerijetko sam imao dojam kao da gledam B film posuđen u videoteci početkom 1990ih.
A opet, čak i uz sve ove prigovore, pogledao sam čitavu sezonu The Peripheral. Čak i kada je serija odlutala od fascinantnih implikacija vlastite premise, pažnju su mi zadržali karizmatični glumci, raskošna produkcija i svi ti prekrasni, prekrasni monolozi. Vrijedi istaknuti i kako je ovo jedna od rijetkih žanrovskih serija koju sam gledao ove godine, a da nije bila vezana uz goleme super franšize. Već sama ta činjenica mi ju čini zanimljivom. Čak i ako ne ispunjava svoje ambicije, The Peripheral je raskošna serija s besprijekornim cyberpunk pedigreom. A koliko često vidimo tako nešto?
