Crno sunce: Rebecca Roanhorse, svetost protiv birokracije

Ja sam jedina oluja koja je sada bitna, i nema zaklona od onoga što ja donosim.

Crno sunce (izv. Black Sun) prvi je roman u hvaljenoj trilogiji Between Earth and Sky američke spisateljice Rebecce Roanhorse, dobitnice prestižne nagrade Hugo za najbolji fantastični serijal 2025. godine. Žanrovski epska fantastika, Crno sunce započinje jednostavnom i mračnom premisom tijekom brutalnog religijskog obreda koji majka počini nad sinom – dječak Serapio, potomak boga Vrane, za deset će se godina tijekom zimskog suncostaja vratiti u sveti grad Tovu, gdje će svrgnuti Sunčeva svećenika, preuzeti sveti hram i ispuniti proročanstvo. Priča je to između ostaloga o osveti većoj od jedne osobe, osveti koja obuhvaća čitave generacije; o opsesiji i religijskoj sumanutosti; o mitu, internaliziranim životnim pričama i korijenima zbog kojih smo, kao veoma subjektivna ljudska bića podložna utjecaju, spremni ne samo poginuti, nego i činiti masovne pokolje; i – naravno – o ambiciji i uvjerenju koji ljude hrane te ih gone do izvršenja strahovito destruktivnih i autodestruktivnih ciljeva.

Trilogija je nadahnuta mitologijom američkih domorodaca i smještena je u alternativnom svijetu na kontinentu Meridijanu, gdje Sunčev svećenik, čija je zadaća čitati budućnost iz nebeskih tijela, s još troje članova svećenstva (iscjelitelj, povjesničar i ubojica) upravlja iz strogo čuvane kule u gradu Tovi. Osim njih, tu su još četiri klana, od kojih je najistaknutiji klan Vrane, svaki s pripadajućim divovskim životinjama, kulturama i tradicijama. 325. sunčeve godine nastupit će i pomrčina Sunca – po Sunčevu svećeniku, događaj je to tijekom kojega će svijet i poredak izgubiti ravnotežu – a Serapio, tijekom obreda samo izrezbareni, traumatizirani dječak koji je to malo života čuo puno pripovijesti o vlastitoj pripadnosti i korijenima, bit će lišen ljudskosti i prerasti u ono što mu je oduvijek bilo namijenjeno – točnije, ono što mu je namijenila majka – a to je ponovno utjelovljenje boga Vrane.

I Djed Vrana reče Prvoj Ženi, ispričaj mi svoje priče kako bih znao tko si i što cijeniš. Ako su tvoje priče o slavi rata, znat ću da cijeniš moć. Ako su tvoje priče o srodstvu, znat ću da cijeniš međuljudske odnose. Ako su tvoje priče o brojnoj djeci, znat ću da cijeniš naslijeđe. Ali ako su tvoje priče o prilagodbi i preživljavanju, o dugom sjećanju i osveti, onda ću znati da si Vrana poput mene.

Istini za volju, Serapio je velikog dijela svoje ljudskosti lišavan izrazito polako tijekom odrastanja – točnije, tijekom podizanja, školovanja i druge obuke za boga osvete osobno. Nakon obreda on postaje više-manje tek posljedica – rezultat osvetoljubivih, vjerom utemeljenih opsesija svoje majke i drugih pristalica vođenih ideologijom godinama nakon pokolja nad klanom Vrana. Nakon mučne obuke, Serapio jedva da je sa svojih dvadeset-nešto godina individualna osoba koliko je smjesa priča i uvjerenja kojima su ga hranili. On uz sve to posjeduje i prilično mračne moći koje definitivno odgovaraju njegovoj mračnoj ljudskoj prirodi. Teško je Serapija kriviti što nakon svega toga postane mahniti ubojica, ukratko, jer Serapio posjeduje čak i etiku, koliko god ona uvrnuta bila; problem njegovih djela više je u tom što prizivaju svu pozornost na djela kao takva, dok se zanemaruju razlozi za ista. Sve u svemu, nije daleko od onoga kako ljudska psiha i cjelokupna ljudska priroda u stvarnosti funkcioniraju – Roanhorse je izvanredno odradila karakterizaciju lika, i ne samo Serapijevu.

“More osobno”, rekla je. “Ja sam njezina kći, a kada sam sa svojom majkom” – snažno je izdahnula – “nitko se ne zajebava s njezinom djecom.”

Xiala, između ostaloga kapetanica broda, još je jedan odličan lik u romanu. Dok je svaki aspekt Serapija fascinantan koliko je i morbidan, možda je najzanimljivija stvar u vezi sa Xialom njezina povijest, a koja se tiče i njezine nadljudske prirode, koja je većini nakazna, ali Serapiju, njezinom jedinom putniku za Tovu, njezina ne nadljudska priroda očaravajuća. I dok njih dvoje nastoje doslovno prebroditi itekakve oluje, trenutna Sunčeva svećenica, najutjecajnija osoba na kontinentu – ili osoba koja bi to trebala biti – ljudsko je biće i ništa više, ali nije ništa manje fascinantna. Naranpa je lik kroz kojeg doživljavamo sve afere i političke intrige, a takvih je napretek. Ambiciozna, nerijetko pohlepna, itekako ranjiva i tek onoliko pametna da shvati u kakvom je škripcu, Naranpa gubi tlo pod nogama dok joj se snovi iz djetinjstva obijaju o glavu. Naranpa je u romanu blistava točka psihološkog realizma u odličnoj fantastici.

Osim likova, koji su tek utjelovljenje cjelokupne problematike, glavni pokretač romana može se svesti na mrtve, opresivne strukture u srazu s pripovijetkama koje čine osnovu onoga zbog čega se izdvajamo od drugih živih bića. Velik dio problema odnosi se na identitet neke zajednice i teret koji ponekad padne na grbaču jednoga čovjeka od kojega se onda očekuju doslovna čuda. Dio tog identiteta uvelike se sastoji od priča, jednog od osnovnih sastojaka koji ljude čine posebnima (ako u tu laž odlučimo povjerovati); bez obzira na natprirodni sadržaj neke priče, priče koje internaliziramo glavna su pokretačka snaga u ljudima, teško su zaustavljene, pod opresijom cvjetaju, i na razne sreće i nesreće često buknu.

U Crnom suncu, svećenstvo nastoji kontrolirati narativ; oni su stroj koji priču pokušava tkati radi kontrole puka i klanova; međutim, to je i razlog zbog kojega je ta veoma birokratska institucija tako krhka – da bi određena slika koja je daleko od istine ostala upečatljiva i utjecajna, male ruke koje je tvore moraju svaki svoj trenutak posvetiti očuvanju iste, a male ruke o kojima govorimo pripadaju hrpi pohlepnih i itekako grešnih individualaca. S druge strane, proročanstvo o bogu Vrani, bez obzira na njegovu objektivnu “točnost” ili “netočnost”, subjektivna je istina koja u romanu zadobiva epske proporcije i prelijeva se u stvarnost koju svećenstvo ne može održati stabilnom.

To je, na kraju krajeva, i jedna od glavnih problematika ljudske vrste i izvan ovoga romana i bilo kakve fikcije.

Prije svega, Sunčev svećenik mora ujediniti ono iznad s onim ispod. Mora odražavati savršeni nebeski red kako bi obuzdao zemaljski nered. Ravnoteža može postojati samo kada su oni usklađeni, a bez ravnoteže svijet će sigurno propasti u kaos.
— Priručnik Sunčeva svećenika

Osim veoma intrigantne i originalne priče, autorica apsolutno odbacuje raspravu o onome što toliko ljudi očito smatra najvećim hororom ljudske egzistencije – raspravu o seksualnim varijacijama i postojanju orijentacija koje nisu “strejt” te o (ne)binarnosti roda – te se odmah bavi svijetom kakav bi bio kada bi svi izašli iz ormara i prestali moralizirati ljudsku prirodu: svijetom koji je strašan iz drugih, boljih razloga koji imaju više smisla i razloga za brigu.

Crno sunce napeto je, mračno štivo za sve ljubitelje dobre fantastike koji se usude proviriti kroz mrak ljudske (i nadljudske) prirode. Inteligentno i složeno djelo, roman je o pričama koje žive kroz nas i unatoč nama te o tome koliko je svako individualno postojanje u najboljem slučaju upitne veličine i važnosti pored života kolektiva. Pisan je pitkim stilom, a sitne prozne mane kada je riječ o apstraktnosti te ponegdje prekomjerno opisivanje umjesto “prikazivanja” prilično su zanemarive. Način na koji je pisan omogućava idiličan doživljaj tog jezivog svijeta. Priča se razlikuje od svega (ili dovoljno toga) što smo dosad čitali, a nagrada za najbolji fantasy serijal itekako ima smisla.