Počeo je Animafest Zagreb 2024.

Svjetski festival animiranog filma – Animafest Zagreb održava se u Zagrebu od 03. do 08. lipnja 2024. u Kinu SC, Kinu Kinoteka, Muzeju suvremene umjetnosti te na drugim gradskim lokacijama. Filmski program čini gotovo 350 djela, gostuje 350 stranih autora, a uz prestižna natjecanja koja uključuju i dugometražne filmove tu su i veliki tematski blok posvećen humoru u animiranom filmu, retrospektive Phila Mulloya (izložba, masterclass, filmovi) i Krešimira Zimonića, češka animacija, Animafest PRO s 11. znanstvenim skupom Animafest Scanner i radionicom Rise & Shine, izložbeni program te Program za djecu i mlade.

Natjecanje studentskog filma čine 42 djela (probrana od 850 prijava), a francuska škola La Poudrière, prepoznatljiva ponajprije po 2D crtačkim tehnikama, zaslužila je naslov najbolje škole animacije. Dva nova filma škole bit će prikazana u natjecanju, a brojne druge vidjet ćemo u tradicionalnoj pobjedničkoj retrospektivi. U ovom članku primarno se bavimo filmovima kategorije Natjecanje studentskog filma, odnosno isključivo žanrovskim ostvarenjima te kategorije, koje smo podijelili u sljedeće kategorije:

Znanstvena fantastika

Crno-bijeli Miris tla Olivije Rose utemeljen je u pjesmi Doći će blage kiše američke pjesnikinje Sare Teasdale, koja je potom dala naslov znamenitoj postapokaliptičnoj priči Raya Bradburyja. Film meditativne grafičke ljepote, imerzivne zvučne slike i grandiozne statičnosti po uzoru na pjesmu i priču predviđa novi prirodni poredak lišen čovjeka, što gledatelj shvaća slijedom proputovanja privlačno dizajniranim tragovima civilizacije koje pod zvjezdanom kapom više nema. I poljski SF Posljednji čovjek na zemlji (r. Joanna Żybul) u zeleno-plavim valerima nudi šetnju postapokaliptičnim pejzažem s neočekivanim obratom, a dopadljiva furiozna apokalipsa Zbogom svijete moj francuske grupe autora sa škole MoPA romantični je film katastrofe u čijem se središtu nalaze čovjek zarobljen u ribljem kostimu i njegova djevojka. SF susreće, pak, sudsku dramu i light egzistencijalizam u jarkim bojama s daškom psihodelije Suđenja satu Sébastiena Heliasa s francuske škole EMCA u kojem je jedan stojeći sat uvjeren da je čovjek. Eksperimentalni SF Posthumana bolnica (r. Junha Kim), koji se u prologu manifestno ruga Descartesu, niže digitalne prizore mahom zastarjele (analogne) tehnologije u sprezi s različitim biološkim formama i fluidima, tvoreći time vivisekciju stvarnosti. Dopadljiva britanska crtana 2D geg-minijatura Tvorci Madeleine Homan zamišlja, pak, rasu stvoritelja Zemlje i čovjeka, dok je Div Oliver Júlije Lantos smješten na neobičan, geometričan crno-bijeli planet čije stanovnike i djela orijaš tretira kao igračke sve dok se oni, a potom i on sam ne povežu s kozmosom.

Strava i užas

Bizarni čileanski lutka film Gozba zvijeri (grupa autora) u čijem je središtu magični hladnjak ističe se izvanrednim dojmom olinjalosti ambijenta i lika, kreativnim kadriranjem sa sugestijom kamere iz ruke te animacijom hrane i iznutrica u različitim stadijima. Iznimne je audiovizualne kakvoće i akcijski 3D horor Vidalia grupe autora s francuske škole ESMA koji se ističe kreativnim organskim dizajnom likova i čudovišta te dinamičnim raskadriravanjem napete neobrazložene situacije. Mildredino egzotično carstvo mesa (r. Zalika English) crnohumorni je horor lutka-film o djevojčici koja ljeto provodi u tetkinoj mesnici, a istog je tehničkog i žanrovskog određenja i Čovječanstvo (r. Tereza Kovandová) zasnovano na prikazu iritantnih i odbojnih ljudskih navika kojih se moguće osloboditi samo krajnjim sredstvima.

Također smo izdvojili i šest žanrovskih ostvarenja kategorije Veliko natjecanje kratkometražnog filma, jedne od tri najprestižnije konkurencije umjetničke animacije u svijetu.

Nakon Sirena i nosoroga (Animafest 2018), Viktória Traub vraća se u Veliko natjecanje Cipelama i kopitima, radom u kojem ponovno miješa mitološko-bajkovita nadahnuća i žensku perspektivu. Kentaurica zaposlena u salonu ljepote vene za stopalima koja bi joj omogućila nošenje cipela. Ostvarujući romansu s bogatim postolarom, krokodilom koji se teško opire primarnim nagonima, junakinja traga za samoprihvaćanjem u svijetu životinjsko-ljudskih hibrida, tj. potiskivanja i konformizma.

Talijanski veteran Gianluigi Toccafondo, poznat po jedinstvenom stvaralačkom procesu koji polazi od fotografskih printova, prelazi preko slikarstva, a završava s kamerom, u novom radu Glas sirena nudi rapsodiju boja, metamorfoza i međusobnog “proždiranja” morskoga života preko koje se prolama sirenski zov.

Istovremeno urnebesan, sjetan i bizaran, lutka metafilm Wander to Wonder Nine Gantz pogled je „iza kamere“ tipičnog televizijskog, igrano-animiranog dječjeg serijala 1980-ih, ali nakon smrti autora iza kojega u napuštenom kućnom studiju ostaje trojac minijaturnih glumaca. Wander to Wonder premijeru je imao u Veneciji, a nominiran je za Europsku filmsku nagradu.

Boje tradicionalno nadzastupljene groteske brani i švicarska distopija Matta i Matto (prikazana i na Sundanceu) storija o nadrealnom putujućem hotelu u kojem se, uz „prstastu nadnicu“, manifestiraju duboke žudnje za dodirom. Rad Biance Caderas i Kerstin Zemp koji na pomaknut način istražuje pitanja bliskosti i intime, normalnosti i ludila te potrebe za moći neupitno je i refleksija na pandemijsku prohibiciju.

Nadahnuta nepovezanim impresijama vlastita djetinjstva, još jedna Animafestova zvijezda, virtuoz originalnih animiranih perspektiva Tomek Popakul u tradicionalnoj crno-bijeloj estetici tuša Zime, korežirane s Kasumi Ozeki i nagrađene u Ottawi, daje magijskorealističku i mozaičnu fresku otočnog ribarskog naselja. Nakon crvenog noise prologa koji bilježi umorstvo mačića, film poskakuje po iskustvima pobožne djevojke, a daljnji događaji uključuju pobunu životinja, seosku hajku, susret s Isusom itd., kao i teme poput alkoholizma, nasilja i indiferentnosti.

Pariška animatorica Alice Saey 2018. oduševila je Animafestovu publiku videospotom Mark Lotterman – Happy s rasplesanim guskama, pa su šmekeri 2020. pohrlili i na Careful za Jo Goes Hunting. Ove godine Saey će nam prikazati Flatastic, distopijsku viziju diljem koje ovoga puta plešu raže. Ekološka parabola pastelnih, ružičasto-ljubičasto-narančastih i plavo-zelenih nijansi do sada je najambicioznija demonstracija Saeyine uistinu osobite poetike organskih koreografija i grupnih dinamika.