Pobješnjeli Max: Divlja cesta – blijedo uskrsnuće kultnog antiheroja

 

28052015_MadMaxFuryRoad_rec_post_04

U želji da izbjegnem ponavljajuće, faktografske uvode koji krase gotovo svaki tekst, ogled ili kritiku o Divljoj cesti na koje sam naletio, našao sam se u neobranom grožđu. Tragao sam za nečim specifičnim, za nekim doista posebnim detaljem, nekom dobrom idejom koja baca posebno svjetlo na film, ali ništa. Pri tome sam saznao ili se podsjetio da je snimljeno više od 480 sati materijala, da je jako malo CGI-ja u filmu, da su one dugačke motke na kojima se njišu war boysi od čelika visoke čvrstoće i da je Mel Gibson za ručkom dao blagoslov Tomu Hardyju da utjelovi Maxa Rockatanskog. Iskreno, ništa pretjerano važno za doživljaj filma. Potraga ipak nije bila toliko uzaludna. U jednom intervju, redatelj George Miller je citirao Petera Weira koji mu je davno rekao otprilike: “… da je snimanje filma kao odlazak u vijetnamsku džunglu. Ne znaš gdje su mine, gdje su snajperi i moraš sve držati na okupu, snalaziti se i preživjeti.” Manga je taj Weir.

Zaključak je da od faktografije ipak ne mogu pobjeći, ergo…

Uvjetno rečeno, nakon trideset godina Miller se u sedmom desetljeću života vratio svome filmskom antiheroju koji ga je proslavio i Mela Gibsona ucrtao na kartu svjetskih filmskih zvijezda. Kažem uvjetno jer treći film, Beyond Thunderdome je odradio s previše holivudskih kompromisa, gotovo u magli i sjeni tragičnog događaja (pogibije prijatelja i producenta Byrona Kennedyja), pa bi preciznije bilo reći da se Pobješnjelom Maxu vratio prvi puta nakon Drumskog ratnika.

I nije to bio nimalo lagan povratak. Posljednjih šesnaest godina Miller se mučio da Maxa ponovo oživi na velikom platnu. Australske poplave, smrt Heatha Ledgera, Gibsonovi ‘životni problemi’ samo su neke od prepreka koje su ga tjerale da odgađa početak snimanja. U međuvremenu je napredovala tehnologija, redatelj stario, a filmska publika snizila kriterije.
Na koncu, ako je suditi po laudama gledatelja i velikog djela kritike, Miller se vratio u velikom stilu. Pobješnjeli Max: Divlja cesta se proglašava najboljim filmom godine polovicom godine, akcijskim masterpieceom desetljeća, remek-djelom koje treba vrtjeti na akademijama dok studentima ne prokrvare oči. Pisalo se i bedastije.

Uz fanfare i rif gitare, evo ono što čekate od vrha teksta: Divlja cesta tek je pola koplja iznad postapokaliptičnih brzih i žestokih. Vizualno zanimljiva i solidno režirana, ali da parafraziram jednog kritičara, cesta novog Maxa jest furiozna ali ne vodi nikuda.

Dakle, nakon što mi je ishlapio adrenalin, izblijedjele sve upečene slike u rožnicu, nakon što sam u tišini ostao sjediti iza odjavne špice (a inače odmah brbljam), balansirajući kao na oštrici između doživljenih nekih doista divnih dijelova i nekih krajnje groznih, zaključak je da sam odgledao bljeđu kopiju Drumskog ratnika stiliziranog za Playstation generaciju i ljubitelje strip magazina Heavy Metal. Već dugo nisam osjetio tako veliku amplitudu između doista izvrsnih detalja i onih krajnje bezveznih.

Ostavljam mogućnost da je ne baš iskusna montažerka Margaret Sixel donijela neke loše odluke, da u onih 480 sati snimaka postoji još barem sat vremena suvisle naracije koja je trebala biti dio filma (redatelj je izjavio da je u detalje napisao svaki lik, opisao svijet i da ima scenarija za još barem dva filma i jedan animirani) i da možda Milleru itekako nedostaje jedan Byron Kennedy da mu prišapne na uho kada brljavi. No sve je to tamo negdje u ‘oblaku’. Na platnu je osim nekoliko dobrih detalja i fotografije izvanrednog Johna Sealea prikazano 114 minuta kvalitete prosječnog ljetnog hita.

Očekujem nabadanje na oštra slova u komentarima.

Čemu dakle raditi gotovo isti film s vrlo sličnim motivima, preokupacijama i setingom, a da ne postoji neki dobar ili upečatljiv razlog koji nije novac? Čemu Stvor Matthijsa van Heijningena, čemu Psi od slame Roda Lurija, čemu Dan kada je Zemlja stala Scotta Derricksona?

28052015_MadMaxFuryRoad_rec_post_02

Sve ono što je u škrtom, sirovom i divljem Drumskom ratniku funkcioniralo, u Divljoj cesti škripi i djeluje umjetno (da ne kažem kopirano). Oba filma u srcu imaju potjeru, ali dok Drumski ratnik ne pada u zamku nepotrebne širine, Divlja cesta želi biti više. Stvoren je svijet u kojem očigledno postoji hijerarhija, podjela rada, plemena, diktatori i potlačena svjetina krezubih, ružnih i obogaljenih, neki vid proizvodnje, kult ličnosti, mitologija, industrija. Ludilo i zakon sile izopačenog svijeta se pokušao nadgraditi nekim proračunatim totalitarizmom, međutim osim ikonografije cijela je ta struktura lišena nužnih poveznica i odnosa. To su samo nepotrebne kulise jer na kraju proizvode samo brojna pitanja na koja se ne dobiva odgovor. Što rade svi oni siromašni osim što čekaju da im glavni negativac i kralj Citadele Immortan Joe da malo Aqua Cole, gdje se proizvodi kromirani sprej, zašto V8 kult (i općenito kult volana u oazi), zašto Valhala, gdje se proizvodi hrana i od čega žive svi ti war boysi i od kuda su došli? Za film je nevažno što postoji tamo neka farma goriva ili grad metaka kojima upravljaju karikature. Činjenica ja da samo moraju izgledati odvratno, a lišeni su kao likovi bilo kakvog sadržaja osim vizualnog. Koji je njihov odnos s Citadelom – ravnopravan, vazalski, koalicijski – jer mogu razumjeti da se gorivo proizvodi tamo gdje se vadi nafta, ali zašto bi se municija proizvodila kilometrima daleko do glavnog uporišta? Kada se film ogoli od svega toga ne gubi gotovo ništa u inače vrlo tankoj fabuli. Dok se u Drumskom ratniku radnja gradira do potjere u kojoj glavni lik doživljava i svojevrsno iskupljenje uz preokret na kraju (cisterna je puna pijeska), Na Divlju cestu je gledatelj bačen gotovo odmah pa je time još manje potrebno zagušenje silnicama svijeta.

Potjera funkcionira vizualno, nabrijano i detaljno, ali sa svakim činom sve je eksplozivnija da bi se izgubila u megalomaniji lišenoj emocija. Na trenutke izbalansirano i dobro režirano uništavanje najvrjedniji je dio Divlje ceste. Šteta što se više nisu sjetili pucati gume – ako se moglo strijelama u Drumskom ratniku…

Miller je htio minimalni upliv CGI-ja i oslonio se na željezariju i kaskadere u želji da sve bude što realnije. Međutim uz realno razaranje Divlja cesta sadrži podosta nerealnog preživljavanja.

Milleru je trebalo objasniti da nije problem u CGI-ju. U pozadini računalno generiranih efekata na današnjem stupnju tehnologije vrte se moćni algoritmi koji su u stanju emulirati fizikalne zakone realnije od stvarnog. Kada je Weta Digital radila Jacksonovog King Konga, za gorostasnog gorilu su kreirali shadere s mogućnošću kontrole nad svakom pojedinom dlakom krzna. CGI-ju su stigmu neuvjerljivosti utisnuli lajbek režiseri poput meni “omiljenog” Baya koji je u svrhu podilaženja kokičarskoj indolentnoj publici pretjerivao gdje god je mogao.

Film pati i od nejasno određenih vremenskih dionica. Čas je potjera iza ugla, čas je ona negdje daleko. Prekidi akcije su tako prilično proizvoljni pa zapravo nije jasno koliko je vremena prošlo za čitavu radnju. Pri tom je nekada moguće i pješke stići kamion.

28052015_MadMaxFuryRoad_rec_post_03

Daleko najslabija karika Divlje ceste ipak su likovi. Hugh Keays-Byrne (Toecutter iz Pobješnjelog Maxa) koji glumi Immortana Joea, glavnog negativca utrpan je u oklop, prikriven iza maske i lišen bilo kakve mogućnosti da licem izrazi emocije. U scenama totala trčkara kao pingvin, a kada je iza volana jedva dolazi do izražaja. Postavlja se pitanje u čemu je uopće njegova moć. Charlize Theron kao imperatorica Furiosa nosi veći dio filma, ali gotovo da se ne razvija. Od početka je moćna ratnica i takva ostaje do susreta s ostacima svoje prošlosti. Miller je solidno skladao kadar njezine spoznaje u kojoj polako hoda po pješčanoj dini i potom pada na koljena. Tek je jedan lik, onaj war boysa Nuxa dobi zadovoljavajuću dubinu i širinu. Njegova promjena od kromom opčinjenog borca koji želi u Valhalu do žrtve za jednu od otetih Immortanovih žena s nekoliko dobrih detalja gotovo je školski primjer dobrog filmskog lika. Immortanove žene su pak previše slijepljene u nekakav pamflet nego što imaju karaktere. Doista je svejedno što ih je pet, moglo ih biti tri ili jedanaest jer jedino po čemu se razlikuju je boja kose. U prvi plan je gurnuta tek Splendid Angharad (Rosie Huntington-Whiteley) kao jedina trudna. Uz jednu izvrsnu scenu kada postane doslovno štit na putu Immortanovioh metaka, njezina je sudbina prilično predvidiva i kada se dogodi ono najgore ne pogađa previše. Sam izbor za Immortanove žene je također prilično banalan – lijepe su za gledati, no funkcija im je da Joeu osiguraju potomka, a rekao bih da mršavi manekenski primjerci nisu za to najpodobniji (nije mi namjera zvučati šovinistički, ali tu priroda ima što za reći, a kao što znamo, ona je kučka). I na kraju, možda najmanje važan lik je onaj po kome se film zove.

Pobješnjeli Max jedva da utječe na radnju i gotovo je nepotreban do samoga kraja. Sve što je do tada činio mogao je odraditi bilo tko. Sudbina ga razvlači, a on samo pokušava preživjeti. To u konačnici nije tako loše, ali se osjećam prevarenim. Max je ipak karakter koji u danom trenutku povlači konce (imao ili nemao izbora), a ovdje to nije slučaj. Miller je srećom iskadrirao barem nekoliko doista upečatljivih scena koji prizivaju duh starog Maxa, što pak vodi do pitanja glumačke karizme.

Naprosto postoje glumci koji se s likovima koji tumače neraskidivo fuzioniraju i ostaju čvrsto u svijesti publike, a potom i filmske povijesti. Uloga Maxa Rockatanskog je jedna od takvih, pa kao što postoji jedan Bond, jedan Han Solo ili Indiana Jones, tako postoji samo jedan Mad Max. Pri tom ne mislim da je Tom Hardy loš glumac, pa čak niti loš izbor za Maxa nove generacije, ali čemu onda toliko poziva na staro. Hardy nije kreirao svog Maxa (čak ni po obleki) već je pokušao utjeloviti Mela Gibsona kako tumači Maxa, a da to neće biti dobro vidi se već od prvog kadra, a s vremenom je samo očitije.

Što se tiče feminističkih naklapanja, gluposti poput prolazi li film Bechdel test ili pridavanju neke važnosti činjenici da se eto u Africi našla Eve Ensler, autorica Vagininih monologa te navratila na set i održala radionicu na temu nasilja nad ženama, mogu samo zaključiti da je to dobar marketing. Postoje filmovi u kojima se podjednako davao značaj ženskim likovima pa se nije od toga radila parada. Ako umjetnost nije mjesto gdje se treba razbijati okove, pa čak i one političke korektnosti, onda šljiviš takvu umjetnost.

I da zaključim; George Miller s Maxom posjeduje filmskopovijesni kontekst kojeg se mogao ali i nije morao držati. Agilan je za svoje godine i u trendu s modernom holivudskom kinematografijom, ali Pobješnjelog Maxa iz 1979. i Drumskog ratnika iz 1981. je radio na osnovu bliskog iskustva doživljenih naftnih kriza. Kada spominje motive za Divlju cestu – klimatske promjene, rat za vodu u Kašmiru, ekonomske krize – ipak je to tek medijski odjek pa Miller ne daje puno više od već viđenog. Bezakonje u nekoj mješavini srednjovjekovlja i ostataka civilizacije zaslađeno mehanicističko-ratničkom mitologijom s malo jeftine filozofije o ugroženosti prirode doista nije dovoljno za uspješno uskrsnuće Pobješnjelog Maxa.

Check Also

Thor: Love and Thunder, kriza identiteta boga grmljavine kao kriza identiteta Marvela

Što ćemo napraviti s Thorom Odinsonom? Ovo nije retoričko pitanje! Nakon što sam pogledao Thor: …

Strange New Worlds: Sve staro je opet novo

Najnovija iteracija omiljene franšize – Strange New Worlds – priča je o tome da se …

11 komentari

  1. LordHumungus

    Mislim da je Horak i prepozitivan. Odnosno previse se raspisao za nesto sto ne zasluzuje da se previse spominje Nitko se za koju godinu nece ni sjecati ovog filma. Predlazem kratke i ubitacne recenzije za ovakve i slicne pizdarije. Ovo je klasicno moderno djubre i nista vise. Osobno se umorih stripovske, MARVEL…videoigraske estetike koja dominira danasnjim filmom. Jedino sto proracunatom Milleru priznajem je to da se savrseno uklopio u danasnju filmsku matricu. Daje narodu sto zeli i kako zeli. Maxa nema..jerbo ima pogled umiljatog zbunjenog janjeta…a ostalo ne treba ni spominjati.

  2. Očekivao sam gledljivi shit! Kad ono još gore. Ne mogu se složiti da Maxa nema. Ima ga, samo nije dovoljno dobar. Ništa nije dovoljno dobro. Sve je na pola smišljeno i nedovršeno/nerazrađeno. Previše se priča. Dijalozi su tupavi i nesuptilni, nerijetko patetični. Loš Heavy Metal film! Kao i mnogi stripovi iz istoimenog časopisa što izgledaju glamurozno, a ispadnu drek.
    Milleru odi u penziju!

  3. Kad sam pročitao naslov i autora recenzije, prvo pomislih, što sad opet ovaj ‘oće…:D ali na žalost,…moram se složit s većim djelom napisanog. Akcija je spektakularna, fotografija također, produkcija vrhunska,… ali usprkos svom trudu nisam se uspio zakačit,…falio je nekakav kontekst, priča,..akcije krene brzo, a puno je otvorenih pitanja. Ono što me posebno smeta je da Maxa takoreć nema. Hardy kao pojava nije loš, ali je uvijek negdje u pozadini ili samo nešto promrmlja. Uglavnom zbog sveg nabrojanog veći dio filma sam pratio prilično ravnodušno. Za konačan sud morat ću još jednom pogledat. Road warrior je i dalje nenad*ebiv.

  4. Lijepa recenzija s kojom se u potpunosti slazem.
    Super akcija radnja nula. Mislim da bi bolji scenarij napisao na wc-u dok imam
    proljev. Da ispred imena filma ne stoji Mad Max film bi imao ocjenu 5 na imdb a ne 8,7.
    Ovaj film je uvreda za ime mad max i za mel gibsona. Prva dva filma su jebeno remekdjelo naspram ovog sranja.

  5. Kristina Kardum

    Zbilja dobra recenzija. Moje mišljenje o Divljoj cesti je dijametralno suprotno, ali ovo je zbilja dobro sročeno i argumentirano. Respect. Evo dva izvatka iz moje recenzije kao svojevrsna kontra (s totalno dobrim namjerama, ne za poticanje svađe, već diskusije):

    Cjelokupni Mad Max serijal, od 1979. do danas, nisu sačinjavali obični akcići o pobješnjelom Maxu Rockatanskom kojemu bi najpametnije bilo oduzeti vozačku dozvolu. To su bili, i još uvijek jesu, filmovi o poludjelom svijetu koji je zadesio tog istog, inače posve normalnog Maxa Rockatanskog, i taj isti se u njemu snašao kako je najbolje znao. Kao i ostatak ljudske populacije.

    Sklona sam tvrditi da je najnoviji nastavak izvrstan, bolji od prvog i trećeg, a uz bok drugome, no to je moja osobna preferenca jer gotovo orgazmički volim vrsnu filmsku akciju. Ono što me drži pomalo zaljubljenom jest činjenica da kad maknem te površne užitke u stranu, nalazim obilje smisla. Onog istog smisla koji je Millerov svijet budućnosti izgubio. Svijet u kojem su ostaci civilizacije vidljivi tek u nebuloznim postupcima i riječima divljih, gotovo poludjelih likova. Svijet u kojem nekolicina uspijeva zadržati zdrav razum i preživjeti, ponekad kao usamljeni jahači, a ponekad kao timski igrači. Svijet u kojem je svaki život polu-život. Svijet bez nade iz kojega svejedno nije nestalo volje za životom. Svijet koji nam se može dogoditi već sutra.

    Mad Max: Fury Road sa svim svojim promjenama, što tehničke, što narativne prirode, govori o istom svijetu i istoj borbi o kojima su govorili i njegovi prethodnici. Je li doista važno tko je u fokusu priče i koliko je adrenalina prokolalo? Priča postoji, ali ona nije o pobješnjelom Maxu Rockatanskom. Ona je o izgubljenim ljudima u izgubljenom svijetu. Meni više nego dovoljno da se, dok uživam u površnim audio-vizualnim užicima, zaljubim u nju.

  6. Čim sam pročitao ime autora,sve mi je bilo jasno 😉 Ajde čovječe ostavi se kritika i recenzija,nisi to dorastao toga,previše je to za tebe već odavno….

    • Davorin Horak

      Čim sam ja pročitao ime autora komentara meni ništa nije bilo jasno. O čemu je ovaj komentar? Pomoć molim.

      • Ma daj, što si se dao isprovocirati očiglednim trolom ? Kritika je uvijek osoban stav, pa tako i kritika kritike, ali ovaj tip je samo običan trol.
        Film još nisam pogledao, ali iz ljubavi i repekta prema jedinici, dvojki, pa čak i trojki, pogledati ću ga, usprkos ovoj recenziji.

        Lijepi pozdrav.

  7. Meni je kritika dobra. Što se radnje i likova tiče – slažem se s navedenim. Max ima izuzetno malu ulogu u cijeloj radnji što mi je bezveze jer je to Mad Max, ne Mad ljudi u pustinji. Mislim da su općenito motivi Maxa i Furiose nerazrađeni. Nije baš jasno zašto se odlučuju na svoje postupke ili zašto baš sad (Furiosa). Daleko od toga kako su uloge odigrane, ali što se karakterizacije i razrade likova tiče, nisam baš uvjerena u cijelu priču. Ono što me najviše zbunjuje je oblik i hijerarhija društva u kojem se priča odvija, ali sve je već rečeno u članku.
    Film mi je vizualno i auditivno prekrasan. Ostala sam paf. Mad Max je u mojoj glavi prvenstveno dobra akcija smještena u distopijskoj budućnosti i mislim da je to u potpunosti pogođeno. Prostorno-vremenski savršeno, samo me zanima zašto je sve takvo kakvo je.
    Imam još puno pitanja, nadam se da će odgovori stići u nastavcima. Sve u svemu, film ću pogledati opet sigurno, od adrenalina sam bila u nebesima prvih pol sata filma. Dosta sam podijeljena što se ovog filma tiče, zbunjuje me. Sviđa mi se, al pitanja pitanja pitanja.

  8. Ovaj put se slažem.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics