Oči tame: Dean Koontz

“Šest minuta poslije ponoći u noći na utorak, dok je išla kući s probe za novu predstavu, Tina Evans je u autu nekog neznanca ugledala svog sina Dannyja. Ali Danny je već više od godinu dana bio mrtav.”

Oči tame (The Eyes of Darkness) jedan je od romana o kojem se mnogo pričalo posljednjih mjeseci. Je li Dean Koontz predvidio trenutno stanje u svijetu ili se sve zajedno slučajno poklopilo, mislim da nikada nećemo znati. Sigurno je da je glavna premisa ove priče nevjerojatno zastrašujuća i zabrinjavajuća, ali, nažalost, vrlo vjerojatna. A Koontz je o tome progovorio još relativno davne 1981. godine. Manipulacije s najviših vrhova, upravljanje najmoćnijih svjetskih velesila običnim ljudima, testiranje nečega čime bi se cijelo čovječanstvo moglo držati u šaci, virus koji bi jednog dana mogao biti pušten u svijet. Iako roman započinje kao klasična drama o raspadnutoj obitelji, uništenoj i prije najveće tragedije njihovih života, vrlo brzo se razvija u nešto potpuno drugačije, ali i pokazuje koliko majčina ljubav i upornost mogu nadjačati sve prepreke.

Christina (Tina) Evans poznata je plesačica, koreografkinja i od nedavno režiserka i producentica uspješne predstave u Las Vegasu, žena koja je prije godinu dana ostala bez jedinog sina. Njen je Danny poginuo u stravičnoj nesreći, odnos sa suprugom je davno prije toga zahladio i posao je jedino u čemu pronalazi utjehu i zadovoljstvo. Ali njen se život odjednom naprasno mijenja. Tina počinje dobivati poruke “Nisam mrtav” koje iskaču na različitim mjestima, u različito vrijeme. Temperatura naglo opada, a ove riječi se pojavljuju na kompjutoru, radiju, svugdje u njenoj blizini. Iako isprva uvjerena da se radi o napadu nekoga njoj poznatoga, malo pomalo počinje uviđati da bi mogla biti riječ o Dannyju. Tina je uvjerena da njen sin nije mrtav, situacija oko njegove smrti joj postaje sve sumnjivija i ta hrabra majka odučuje poduzeti sve kako bi otkrila istinu, pritom prihvaćajući i nadnaravni element koji prati spomenute poruke. Tina, nasreću, nije sama. U pomoć joj priskače sposobni odvjetnik Elliot Stryker, s kojim kreće u istragu u kojoj će otkriti puno gore stvari od onog što je na početku pomislila. Istina je strašna.

Dean Koontz piše iznimno pitko, priča je naoko prilično jednostavna, od samog početka sjedite na samom rubu stolice i ni u jednom trenutku autor ne dozvoljava da se opustite. Imala sam osjećaj da se nalazim u nekakvom nadnaravnom akcijskom filmu, u kojem ne nedostaje napetosti, dramatike i neprestanih prevrata. Likovi su zanimljivi, dobro razrađeni, na trenutke pomalo i klišeizirani, što mi je malo zasmetalo, ali cijelo vrijeme sam bila svjesna kakav roman čitam i nisam Koontzu to ni u jednom trenutku zamjerila. Nadnaravni element mi ni najmanje nije zasmetao, naprotiv, jako se dobro uklopio u cijelu ideju i na kraju doprinio sveukupnom dojmu, podigavši ga za stepenicu više.

Sam završetak romana, posljednjih pedesetak stranica tjera vas da zadržavate dah, nadate se da se vaše najgore sumnje neće ostvariti. Iako sam očekivala određeni kraj, ovaj me svejedno uspio preneraziti, razočarati i razljutiti. Znamo kakvi su ljudi i što su sve u stanju učiniti za novac i uspjeh, ali nevjerojatno je koliko se puta iznova možemo iznenaditi i zaprepastiti nečijim nedostatkom empatije i zlom koje vlada oko nas.

“Kako biste to shvatili”, otpočeo je Dombey, “morali biste se vratiti dvadeset mjeseci unatrag. Nazvali su ga Wuhan – 400 jer je razvijen u njihovim laboratorijima u okolici Wuhana, i bio je četiristoti živi soj mikroorganizama umjetno proizvedenih u tom istraživačkom centru.”