Inverzija Science fiction and fantasy news website
12. travnja smo se družili uz program Eshaton TV-a i bilo je u najmanju ruku neobično. Televizija nas je pratila svuda, pričali smo o njoj, bili smo na njoj, čak je izvirivala iz samih zidova (odgovori koje tražite nalaze na fotografijama). Program je startao pola sata kasnije, jer tko je čuo i vidio da bilo šta danas počinje na vrijeme 😉 Dnevni Boravak u studiju Rijeka pokazao se kao fantastično mjesto za jedan takav program, jer vrijeme se moglo prikratiti kavicom ili pivom, a mogli ste sa zida punog knjiga dohvatiti i neki od naslova koji je uključivao i sve one s prijašnjih promocija, a to je morate priznati vrlo cool.
Kada su konačno na scenu stupili Goran Gluščić i Davorin Horak krenula je prava zabava, i pod tim zaista mislimo zabava, publika se više smijala nego da je bila na nekom stand up-u. Da, znamo sad bi i vi voljeli čuti nešto takvo i obojati ovaj ponedjeljak u dugine boje, ali tko vam je kriv kad niste bili tamo. Jer da ste bili saznali biste i zašto Goran piše, zašto uopće voli pisati, zašto je baš napisao Eshaton TV kao svoj prvi roman, na što se nadao ukazati kroz roman, kako je završio u žanru, kako vidi svijet… a saznali biste i da li namjerno potpisuje romane s osnovnoškolskim rukopisom ili zaista tako piše. Na žalost neće biti reprize tog programa iako je to sasvim uobičajeno na našoj televiziji, ali Goran nam odlazi u bijeli svijet i tko zna kada ćemo ga imati priliku ponovo vidjeti i čuti. No uvijek vam preostaje njegova knjiga, koja je sasvim sigurno otkačenija nego što je to bila promocija. Eshaton TV potražite gdje drugdje nego u Inverzijinom webshopu.
Ono što možemo podijeliti s vama je izvadak iz knjige kojeg je Goran pod pritiskom publike morao pročitati, iako se tokom cijele promocije tome opirao i rukama i nogama. Dapače čak je probao napraviti i diverziju te je umjesto stvarnog teksta iz romana pročitao zadnju stranicu koja je sadržavala info o knjizi, tko je nakladnik, koliko primjeraka knjige je tiskano i sl. Nije mu to pošlo za rukom jer publika nije odustajala, i zapravo je u konačnici ova pomaknuta promocija završila gotovo ozbiljno jer pročitani tekst je naočigled sve ostavio da o njemu promišljaju. Pod krinkom otkačenog i humorističnog, na granici svih žanrova iskočila su vrlo zanimljiva i aktualna promišljanja o svijetu. Uostalom možda je najbolje da sami provjerite, samo moramo napomenuti da sadržaj nije namjenjen mlađimo od 18 godina.
Skoro smo zaboravili, u sklopu programa podijelili smo jedan primjerak knjige, ali obećali smo jedan i našim čitateljima koju su nam ostavili u komentar što je najneobičnije ili najfantastičnije što su pročitali. Prije konačne odjave vrijeme je da izvučemo zeku iz šešira: Andrea, Steven Hall – The Raw Shark Texts. Čestitke, molimo sretnu dobitnicu da nam se javi sa svojim podacima na mail: inverzija@inverzija.net.
Specijalno izdanje: Teorija markiranja
“Sve postaje marka ako se potpišu pravi papiri. Ako se to može napraviti od svog tijela, onda može i od stvari oko njega. Sve je vrednije s barkodom: proizvodi, usluge, roditelji, kućni ljubimci, fizički objekti i fiktivne tvorevine. Markirajte sve što vidite, jer jedino što je bitno je da markirate prvi. Markirajte svoje meso, markirajte svoje želje, markirajte svoje snove. Markirajte sve što vas čini onime što jeste. Ništa nije originalno i nemate razloga praviti se da vi jeste.
Markirajte dok sve nije izmarkirano, dok svaki vaš zub nema drugu cijenu i dok miješanje različitih litara vaše krvi u vašem tijelu ne postane sukob interesa.”
“Čovjek mora biti lud”, Binibo maše rukama dok se vrti i vrti i vrti u sredini čekaonice. “Samo tako će pronaći novi izvor. Prvi luđak, koji je lupao kamenom o kamen otkrio je vatru. Luđak koji ni sam nije znao zašto radi krugove od drveta i kamena otkrio je kotač. Luđak koji je prvi nezadovoljno zagrizao svoj ulov i odlučio ga radije baciti u vatru otkrio je hamburgere! Luđak koji je odlučio nekome razbiti glavu kamenom otkrio je rat! Luđaka je danas toliko puno da je u moru mentalne retardacije teško uočiti one koji su stvarno genijalni, ali vjerujte mi, oni postoje.”
Binibo se vrti i vrti i vrti dok s osmijehom gleda u strop. Ljudi oko njega, njegove kuje, plješću i zvižde.
“Mi smo isto luđaci!” on vikne, a oni ponove za njime.
“Nismo pametni, nismo sposobni, nismo perspektivni, nismo vidoviti, nismo talentirani, mi nismo vizionari, ali mi, luđaci, jesmo genijalci konzumerizma. Pratimo trendove, hodamo u liniji s vremenom, pužemo za evolucijom i usporavamo je prije nego što ode predaleko. Zato markiramo i markiramo i markiramo… Markirajte, prodajte, nađite vrijednost u ničemu i cijenu u svačemu. Budite heroji totalitarističke ekonomije, prijatelji fašističkih banaka, djeca niske kvalitete i roditelji smeća. Naša misija nije gotova dok baš sve nema svoju cijenu!”
Njegove kuje pljeskanjem potpisuju ugovore kojima mu poklanjaju svoja tijela. Jedan po jedan dižu se sa stolica i kroz vrata čekaonice odlaze pred kamere gdje prodaju svoje trule zube i ubodne rane i male penise i debela tijela i proćelave glave i slabe oči i polomljene kosti i psihičke probleme i bolesti i prošlosti i budućnosti i sve.
“Svaki dan, kad se probudim, u zrcalu vidim svoje ružno lice”, žali se Nesimetrični Bruno. “Ali umjesto da se liječim opijatima ili šakama kradem radost drugima, ja sam našao način da budem sretan. Poliklinika Prava Sreća korigirat će vaš izgled tako da izgledate onako kako svi očekuju da prosječan čovjek treba izgledati.”
“Zubi su mi truli. Ružno je i boli”, Izmetnik pokaže svoje zube obojane drogama i izbušene tučnjavama. “Nisam jeo pravo meso već šest godina. Samo kašice neke *cenzura*, a to mi je gušt kao i *cenzura* od Šimetove materi. *cenzura* ja njemu u *cenzura* pa neka *cenzura* kako *cenzura*. Je l’ čuješ ovo, Šime?”
“Fali mi obitelj”, šapne Hari. Previše je prestrašen da bi gledao ravno u kameru. “Umrli su otkako sam u zatvoru. Tako sam barem čuo. Jer zapravo nisu umrli, ali su platili nekome da mi kaže da jesu. Na svu sreću, trajna pretplata na uslugu Koga-Zovem omogućila mi je da konstantno dobivam aktualne brojeve telefona svoje obitelji i zovem ih u svako doba noći.”
“E, Izmetniče!” Šime vikne u kameru. “Nadam se da me čuješ, govnaru! Na tvom mjestu pazio bih si leđa jer kad najmanje budeš očekivao po tebe će doći – Sudac! Naime, u slučaju da se osjećate uvrijeđeno, nesretno ili jednostavno želite nekoga tužiti, najbolje da nazovete – Suca! Nudi najkraće procedure, najmanje troškove i najzabavnije odvjetnike! Svaki susret završava plesnom točkom! Sudac! Nazovite odmah!”
“Osjećam se izbodeno”, jauče Ilija. “Zato što sam izboden. Ali kirurg Janko šiva sve rane. Najbolji je. A sad me zašij već jednom, *cenzura*!”
“Novci su posvuda, u svemu”, Binibo pred kamerom maše rukama kao da priprema mađioničarski trik. “Taj novac, naravno, ne pripada nikome specifično. On je u jednakoj mjeri svačiji. Mi, ljudi, osvojili smo ovaj planet. On je naš i to nije pitanje debate. Vidim određene pojedince kako protestiraju protiv ubijanja životinja, brane njihova prava, ali one i postoje samo zbog tri razloga: da nas zabavljaju, hrane i oblače. Nije to pravedan svijet, ali nismo mi birali pravila. Ta igra se sama posložila. Zašto se onda ljudi žale? Na kažem da baš svi moraju težiti prema tome da budu pobjednici, ne može to biti svatko, ali ajde… Barem se potrudite malo.”
“Gospodine Binibo, imate li možda još koji savjet za djecu i mlade?”
“Znajte svoje mane i slabosti, i prodajte ih onome tko ponudi najviše. Znam da niste svi sretni zbog toga što se niste rodili kao invalidi ili mentalno poremećene ljušture, ali ne brinite, djeco, i vi možete pasti s dovoljno visokog kata ako za to smognete hrabrosti.”
“Prekrasan savjet! Hvala vam, gospodine Binibo.”
“Ma nema problema! Sve za djecu. Netko im mora reći da vrijede točno onoliko malo koliko se boje da vrijede. Samo je istina stvarno neprocjenjiva.”
“Usprkos tome što Vas mi plaćamo da je ispričate javnosti.”
Binibo se nasmiješi i posljednjim zamahom ruku završi trik.
