Interaktivna umjetnost #1: “Journey”

 

journey1
“Journey”, ilitiga egzistencijalni Fallout

Dugo sam razmišljao kako početi pisati ovu kolumnu i uvijek sam početak zamišljao kao prolog u kojem o igrama pišem općenito čime sam htio objasniti razlog zašto sam izabrao baš ovaj naslov. Nije da se pojam ‘Interaktivna umjetnost‘ treba nešto posebno objašnjavati, ali pošto sam susreo puno ljudi koji igre etiketiraju kao nešto što nema umjetničku crtu, morao sam pronaći pravi način da kažem kako se s time uopće ne slažem.

Nazvati igre glupavom vrstom zabave koja nimalo ne nadilazi igranje Una u pijanom društvu isto je kao i kao knjige predstavljati romanima o tinejdžerskim vješticama,  a filmove… filmovima o tinejdžerskim vješticama. Svaka vrsta medija ima predstavnike koji žele proširiti vidike ljudi, kao i one koji su tu samo da zabave i pokušaju vam pomoći da zaboravite na prolaznost života i na to kako bez fikcije možemo biti samo tužni i u društvu pričati isključivo o nogometu i motorima.

No prolog bi zapravo bio totalno nepotreban pored igre kao što je Journey koja savršeno prikazuje što igre mogu biti.

Premise ove igre bizarno je jednostavna. Igrač preuzima ulogu misteriozne figure koja se nalazi nasred pustinje i ima samo jedan cilj – stići do sjajnog tornja daleko u daljini. Sve to je ispričano bez komadića dijaloga ili ikakvog teksta na ekranu. To je savršen pokazatelj ‘show don’t tell’ pravila koji je u ovoj igri zastupljen od početka do kraja. Umjesto ikakve ekspozicije, u ovom je slučaju bitno samo putovanje.

journey3
Koliko LSD-a se preporuča uzeti uz ovu igru?

Igrač tako počinje šetati prema naprijed, pritom nailazeći na jednostavne zagonetke i arkadne dijelove na koje nitko neće previše razbijati glavu. Ako se u ikojem trenutku igranja ove igre naljutite ili postanete frustrirani onda možda i ne igrate ispravno.

Jer iako se za vrijeme putovanja može skupljati tkanina zbog koje plašt našeg avatara postaje dulji, zbog čega može više i dulje skakati, ova igra nema brojeve, poene, rankove ili išta kompetitivno.

Najbliže tome može se dogoditi za vrijeme susretanja s ostalim igračima ­­– da, ova igra ima ‘multiplayer’ aspekt. Ako ste svojom konzolom spojeni na Internet za vrijeme igranja, tada, bez ikakve najave, u vašu igru mogu slučajno uletjeti drugi igrači koji se nalaze na svom put. Druge se igrače može potpuno ignorirati ili se zajedno s njima može nastaviti putovanje. Sve to je obavljeno bez ikakve mogućnosti komunikacije, no usprkos tome, lako se povezati s određenom figurom koja je veliku porciju puta provela s vama. I tu, AKO BAŠ MORATE, možete se pohvaliti svojim dugačkim plaštem uz vizualnu ‘moj je veći od tvog’ izjavu. Čak i to je ‘show don’t tell’.

Ako ste jedna od onih posebno nabrijanih osoba i glavni oblik zabave vam je gaziti glave u Doomu ili tinejdžerske živce u online igrama, vjerujem da svejedno možete proći kroz kratkih sat-dva ove igre uz osjećaj unutarnjeg spokoja (da, znam da čupanje kralježnica opušta, ali…).

journey5
Ne, Drake, ovo nema veze s tobom!

Jer stvarno, to je poanta te igre. Mir, pozitiva, ambijent, optimizam, ljepota života… Da, da, to će sigurno mnogima zvučati ubitačno dosadno, ali ova igra to stvarno nije.  To bi bilo kao da sanjate lijep, prekrasan san i probudite se svi znojni  i uznemireni i žalite zbog toga što taj san nije bio noćna mora, zato jer je to više metal i samim time više odgovara vašem karakteru.

Uz Journey na istom disku dolaze i ostale igre kompanije Thatgamecompany – Flow i Flower. Te dvije igre također ciljaju na atmosferu, pozitivu, spokoj uma i ostale hipi stvari, ali, barem po meni, to odrađuju previše apstraktno da bi se u njima stvarno moglo uživati.

Primjerice, Flower je igra u kojoj igrač kontrolira laticu na vjetru koja prolazi livadama i skupljajući ostale latice postaje cijelo jedno jato latica koja raste i raste sve dok cijelo nebo ne postane šareno.

Siguran sam da postoje ljudi koji bi uživali u tome (moja mama), ali moja pozornost počela je odumirati nakon deset minuta zelenih krajolika i šumova vjetra. Ta mi igra spada u onu kategoriju knjiga u kojima autor 90% svojih stranica troši na opise pejzaža. Da, lijepo je, ali vidio sam te stvari i svojim očima, čovječe.

Baš zato je Journey toliko uspješan. Igra vam zadaje jasan cilj (stići do tornja), zadaje vam nepretencioznu mehaniku igre (skakanje, hodanje, rješavanje zagonetki) i kroz sve to prezentira vam nešto dublje.

Journey 13
Ovaj prozor je metafora za HTV3

No glavni razlog zašto sam upravo Journey izabrao za početak ove kolumne je taj što ta igra ne bi mogla biti apsolutno ništa drugo. Knjiga bez dijaloga i ikakvog razmišljanja ne bi funkcionirala. Film u kojem lik putuje od točke A do točke B bio bi negledljiv. Jednostavno ne mogu zamisliti medij u kojem dugačko šetanje kroz pustinju može biti dobro (to uključuje i stvarno iskustvo šetanja kroz pustinju), osim video igre.

Joruney funkcionira baš zato što protagonist nije lik, već igrač sam. Imerzija koju pruža gamepad u rukama (ili možda tipkovnica i miš) je ono što ovo čini tako posebnim. Tako igrač ne dobiva samo privremenu zabavu ili kratak pogled na viziju autora koji je možda nešto htio reći svojim crtežom, već na ovaj način dobiva jedno posebno iskustvo.

Tako je zapravo igrač taj koji kreće na put i počinje tu pustinju, odnosno tu ideju, doživljavati svim svojim osjetilima. Magična glazba i prekrasno napravljene lokacije dovoljne su da privuku bilo koga, a ako se dovoljno uživite, doživjet ćete još i više.

I zato video igre smatram medijem koji je potencijalno najjači do sada.

Ne zato jer ono može biti samo usputna zabava, već zato što može biti crtež u kojega osoba može uroniti i u kojemu može plivati satima, pritom upijajući svaki potez kista.

Journey 11
Don’t stop believin’…

Namjeravam pisati o mnogo igara u narednih par tjedana/mjeseci i neće sve biti ovakve. Pokušat ću istražiti što su nam igre do sada uspjele pružati, kao i ono što će tek jednoga dana možda moći.

No glavni razlog je jednostavno taj što želim pisati o ovom lijepom vremenu u kojem trenutno živimo.

Iako mnogi po pitanju umjetničke vrijednosti vole putovati stotinama godina unatrag, ja mislim da ona nikada nije bila jača.

Možda će za dvjesto godina neki klinac upaliti Journey na nekom od emulatora antičkih konzola i tada, usprkos neviđeno groznoj grafici („Pikseli?! Što je to?!“) će je svejedno pokrenuti i doživjeti katarzu koju može izlučiti samo prava umjetnost.

Jer ipak, prava umjetnost ne stari.

Da nije tako, Mozart bi danas služio samo kao podloga za tehno remiksove, a Shakespeare bi bio novi McDonaldsov shake od kojega krvare desni.

No ovako, sada… Svijet je nekako ipak ostao lijep.

 

Check Also

The Invincible: novi trailer za retrofuturističku video igru inspiriranu romanom Stanisława Lema

Na temeljima priče kultnog SF romana The Invincible (Niezwyciężony) autora Stanisława Lem, radilo se na …

The Invincible, video igra po romanu Stanisława Lema

The Invincible je znanstvenofantastični klasik poljskog pisca Stanisława Lema, objavljen 1964. godine. Radnja prati posadu …

10 comments

  1. mrf…. samo na konzolama 3:)

    i kako sad da to igra PC Master Race?

    • Goran Gluščić

      Uf… Ne znam. Možda ima letsplejeva na jutubu koje možeš pogledati dok grliš tipkovnicu? 😀

  2. Dakle, svašta. Pa svi, i njihove mame, i njihove mačke i psi, znaju da je najbolja računalna igra na svijetu ikad World of Warcraft + BC + WOTLK + Cata + MoP + WoD, i još malo pa Legion 🙂 🙂 🙂

    • Goran Gluščić

      Nakon dvije godine potrošene na WoW izjavljujem da se uopće ne slažem s time!

      Mada me svakih par mjeseci ponovno vuče…

      Ali Warcraft 3 bi mogla biti najbolja igra na svijetu.

      • Dvije godine, pih, civil 🙂 Moraš imati bar 10 godina “boračkog staža” i koju PvP titulu, da stekneš pravo glasa. A WoW, e on mora postati obvezna literatura i školski predmet u novom kurikulumu 🙂 🙂 🙂

  3. što ti imaš protiv gaženja glava u doomu? :D. Ak voliš malo “pomaknute” igre možda bi ti se svidjela: Dear Esther. Doduše prilično je kratka. Tu se samo šećeš,… nema zagonetki, pucanja,.. ali je lijepa i ima ono nešto.

    • Goran Gluščić

      Znao sam da ću slučajno navuć bijes Doom fanova! Od svih gejmera…

      Dear Esther nisam igrao pa puno hvala na preporuci! Čuo sam da je igra super, ali sam u međuvremenu totalno zaboravio na nju. Ide na listu!

      • zapravo, nisam previše oduševljen novim doom-om, nadao sam se nečem sličnijem trojki. Ali dobro dođe za ubit vrijeme….
        Ovaj journey je, kolko vidim, izašao samo za PS, tak da niš od toga..

    • Igrao free access, nije loše, ali tbh pretjerano, preeksplicitno, prekrvavo, jednostavno previše trashy. Više volim fino i uljudno ubijati ljude u WoW-u 🙂

  4. najljepša igra ikad. uvrstit ju u novi kurikulum obavezno.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics