Recenzija: “Westworld” – umjetna inteligencija ne želi služiti kao zabava

 

Ne znam kad me posljednji put neka SF serija nešto posebno uzbudila. Možda je to bilo tamo nekad 2010. godine kad sam prvi put pogledao Firefly. Ili one dvije-tri godine kad sam fanatično pratio Doctora Whoa koji je iščeznuo iz mog života onda kad je Eleven iščeznuo iz serije.

Možda je bilo još trenutaka, na primjer s Battlestar Galacticom, ali danas kad retrospektivno mislim na nju sjetim se samo zadnje sezone i jednostavno je ne mogu više shvaćati ozbiljno. Eventualno kao board game, tu nisam imao nikakve primjedbe.

Zaključak je – predugo me neka serija nije pretvorila u prpošnu geek curicu.

A onda je došla prva epizoda Westworlda i ja sam se ostatak dana tresao i jeo čokolino stojećke (zato jer se nisam sjetio sjesti).

No krenimo od početka…

O Westworldu nisam znao gotovo ništa prije gledanja serije. Da, znam da ovo zapravo remake filma iz sedamdesetih, ali nisam ga gledao, niti sam čitao o njemu, niti išta. Ušao sam u ovo potpuno slijep, a čak nisam ni bio posebno entuzijastičan, jer iako je serija rađena za HBO, što bi trebao biti znak maksimalne kvalitete, Igra prijestolja i ja se toliko ne volimo u zadnje vrijeme da sam nekako zaboravio da je riječ o programu čije su serije uglavnom remek djela koja konstantno postavljaju standarde televizije, ako ne i fikcije općenito. Mislim, kad će već jednom ta treća sezona Leftoversa?

No da, ako do sad nije jasno, Westworld definitivno nije iznimka. Bla, bla, samo još jedna odlična serija na HBO-u, šok i nevjerica.

Riječ je o znanstveno fantastičnoj seriji s elementima westerna, što ne znači da je ovo baš serija za fanove kauboja. Takvi će vjerojatno odustati nakon trideset sekundi serije.

Istoimeni „Westworld“ u seriji je tehnološki nabrijani zabavni park u kojem bogataši dobivaju priliku doživjeti potpunu imerziju u svijet divljeg zapada i to onakvog kakvog se nekada moglo gledati na televiziji, što znači da je to glorificirani LARP, samo bez ljudi koji će vas mrko gledati ako napravite nešto stvarno glupo. To je „svijet“ ispunjen kaubojima, opakim banditima, superzgodnim prostitutkama, šerifima kojima brčine prekrivaju pola lica i djevama koje su u konstantnoj potrazi za pomoći. Da, u Westworldu se može vidjeti svaki klišej i to je namjerno tako, zato jer svi ti likovi zapravo uopće nisu ljudi. Umjesto toga, NPC-i (u seriji ih se naziva domaćinima) su zapravo androidi koji prate određene priče i kojima se na kraju svakoga dana (uz prokleto zaraznu melodiju) brišu sjećanja. Njihovi životi su zatvoreni u krugove i osuđeni su na ponavljanje istih dijaloga svaki dan, osim ako se ne dogodi nešto što promijeni njihov scenarij, što je normalno pošto igrači, poznati kao pridošlice, često mijenjaju skripte.

Kako je odmah iz prve epizode jasno, pridošlice su uglavnom tu kako bi ubijali i silovali i malo kome je stvarno stalo do sudjelovanja u priči. Da, ima iznimaka, ali domaćini uglavnom ispadaju više ljudski od pridošlica kojima sve nasilje u tom parku uglavnom samo zabava.

Ključni likovi ovog segmenta su Dolores Abernathy (Evan Rachel Wood), domaćin koji počinje shvaćati to da je dio igre, Teddy Flood, revolveraš i Doloresin nesuđeni ljubavnik koji umire češće od Kennya iz South Parka, a posebnu pažnju uzima Ed Harris, pridošlica koji osim što voli silovati i ubijati domaćine ima i dublji razlog zašto sudjeluje u igri  – on kaže da želi igrati igru unutar igre, zbog čega podsjeća na one igrače koji za vrijeme igre prčkaju po mobitelu, što znači da je vjerojatno bad guy i nitko ga ne voli.

Dio priče posvećen je i ljudima koji rade na parku i tu se prati niz likova koji su se u prvoj epizodi stigli tek predstaviti, a koji će se vjerojatno razraditi u kasnijim epizodama. Tako imamo doktora koji stvara androide Roberta Forda (Anthony Hopkins), programera Bernarda Lowea (Jeffrey Wright), šefa zaštite Ashleya Stubbsa (Luke Hemsworth), scenarista Leea Sizemorea (Simon Quarterman) i šeficu Theresu Cullen (Sidse Babett Knudsen). Uf… Da, ova serija ima brdo likova, a čak nisam ni nabrojao sve. Da jesam ovaj bi tekst izgledao kao odjavna špica.

Serija zapravo nije pretjerano komplicirana (za sada), ali sam broj likova i suptilnost naracije bili su dovoljni da me na početku zbune. Tako sam prvu epizodu uglavnom odgledao s nizom upitnika iznad glave. Serija počne nemilosrdno, in medias res, s naracijom koja na prvo gledanje ne govori ama baš ništa (nije pomoglo to što sam prvu epizodu odgledao sa starim koji je prvih 20 minuta komentirao manjak signala u kući). Na drugo sam naravno shvatio da zapravo to nije slučaj, puno toga je ispričano na početku, ali gotovo je nemoguće sve posložiti tako da odmah ima smisla. Ta suptilnost glavni je razlog zašto mi je drugo gledanje bilo jednako uzbudljivo koliko i prvi put.

Nije da to znači da ekspozicije nema, jer ima je, samo što je njezina prisutnost uvijek opravdana. Događaji se slažu kako bi gledatelju objasnili priču, ali ni jednom to ne djeluje forsirano i kao da je tu samo kako bi se ova priča mogla lakše napisati. Sasvim suprotno, potrebno je biti stvarno dobar scenarist kako bi se toliko mesa uspjelo ubaciti u jednu epizodu. Ovako, svaki kadar je na mjestu, i tu je kako bi gurao radnju dalje. Ne znam ako će se taj tempo održati do kraja sezone, ali pilot je fantastičan i ne vjerujem da će puno ljudi odustati od serije nakon što ga pogledaju. Mislim, što ćete gledati ako ne gledate ovo? Firefly po sto i šesnaesti put? Mislim da je vrijeme da konačno prijeđemo preko toga.

Važno je istaknuti i setove koji izgledaju apsolutno fantastično, pogotovo kanjoni koji su očigledno stvarni. Kad se uz sve to postavi gradić koji vrvi detaljima i kostimi koji izgledaju kao da su ispali ravno iz tog doba dobiva se jedan specifičan štih koji vjerojatno i može pogoditi samo HBO. Samo probajte zamisliti istu seriju od strane Syfy-a. Ajde, probajte. Da, nije lijepo.

Glazba je također fantastična, a pogotovo je zanimljivo korištenje popularne glazbe u western izdanju, tako smo ovaj put imali prilike čuti Black Hole Sun benda Soundgarden, kao i kultni Paint it Black koji je već ionako opaku scenu učinio još i opakijom. U tom trenutku sam bio sretan što gledam seriju na računalu, jer sam mogao pauzirat i uredno pričekat da prestanem hiperventilirat.

Mislim da sam za sada dosta nahvalio ovu epizodu…

Ne mogu reći što ću misliti nakon što završi sezona, jer serije ipak ponekad znaju usporiti nakon dobrog početka (što je pristojan način za reći ono što stvarno mislim), ali ako je nešto uloga pilota to je da zainteresira i povuče, a to je definitivno postignuto. Jer sada, čak i ako sljedeća epizoda bude prosječna, ja ću i dalje ostati ovdje i gledati dalje. Nema šanse da sada odustanem.

Pogotovo kad znam da će Jonathan Nolan (scenarist hit filmova The Dark Knight i Interstellar), koji je režirao ovu epizodu, režirati i finale.

Ali ne vjerujem da će serija izgubiti nit. Uz ovakav momentum, jedino što očekujem je sudar u finalu, s tisuću metalnih ostataka koji pršte svuda po krvavom pijesku, i mene kako grlim vlastite noge dok si u bradu pušem: „Kad će sljedeća sezona, kad će sljedeća sezona…“

A pošto je HBO drugu epizodu objavio nešto ranije, sad odo’ gledat dalje.

Take my love, take my land…

Ne, ček’, kriva serija.