Recenzija filma Hobit: Neočekivano putovanje

1812_Hobit_rec_post

Hobit: Neočekivano putovanje naprosto nije dobar film.

Kao prvo, servirano neočekivano putovanje ne čini zaokruženu cjelinu, već trećinu. Zato je, već u samo gruboj usporedbi, Prstenova družina bolje filmsko ostvarenje – zatvoren je jedan ciklus. To ne čudi kada je osnova roman, dok Neočekivano putovanje čini tek prvih šest poglavlja Tolkienova Hobita, očigledno odabranih bez nekog posebnog smisla, osim onog matematičkog. Hobit se sastoji od devetnaest poglavlja pa je šest okvirna trećina. To znači da ćemo Hobita moći ocijeniti tek kada Neočekivano putovanje pogledamo u paketu s The Desolation of Smaug i There and Back Again.

Drugo, Neočekivano putovanje nije ekranizacija Hobita već začetak trilogije koja služi tek kao prethodnica Gospodaru prstenova. Istina, iz Tolkienova Hobita će se uzeti sve, svaka riječ i svaka interpunkcija (osim možda broja stranice) da bi se knjigu za mlade od tristotinjak stranica razvuklo u trilogiju, pa možda nisam precizan kada kažem da ‘nije ekranizacija’. Možda bih trebao reći da jednostavno nije ‘dobra’ ekranizacija. Naime, Jackson i ekipa su odlučili puno toga pozadinskog izvlačiti na površinu, onoga što je Tolkien tek usputno spomenuo. Time bacaju kuke kojima se hvataju za Gospodara, ali pritom guše Bilbovu priču i srce Tolkienova romana. Od osobne avanture proizvodi se djelo epskih razmjera (i minutaže) gdje mu nije mjesto. Podbacio je film i u nekim sitnim detaljima. Humor je prilično tupav i na trenutke na nivou lošeg Cartoon Networka, očigledno osmišljen da podilazi publici. Nešto čega nije bilo u Gospodarima.

Peter Jackson je imao želju snimiti Hobita još 1995. godine, ali zbog niza pravnih i vlasničkih zavrzlama to nije bilo izvedivo. U međuvremenu je filmski Gospodar prstenova ostavio svoj pečat na Tolkienov svijet i njegove ljubitelje, postao još unosniji biznis i, čini se, uskratio mogućnost da Hobit bude jedan film. Ubrzo je od dvodijelnog prerastao u trilogiju, a pronicljivijem korisniku postalo jasno što to znači. U Hobita će se gurati, umetati i u prvi plan trpati što više poveznica s Gospodarom.

Prenapuhano povezivanje se osjeti već u Neočekivanom putovanju. Čak i najnesmotrenijem gledatelju bi trebalo biti jasno da je prsten koji Bilbo drmne Golumu upravo One Ring to Rule them All, nema drugog. Time je sve rečeno – jedna kuka je dovoljna da se vagon zakvači za kompoziciju. Nažalost uslijedilo je potpuno nepotrebno silovanje fabule koje će fanovi oprostiti jer ih vraća u omiljeni svijet. Zato će puno ljudi naprosto uživati u Hobitu, uživat će iz čiste nostalgije, uz opravdanje da je Neočekivano putovanje tek prvi film. Uživat će u lijepim scenama i detaljima svijeta, u voljenim likovima. Taj argument je na klimavim nogama jer znamo kako će sve završiti pa je nemoguće ne primijetiti usporedbu s Ratovima zvijezda. Iako je Neočekivano putovanje ipak puno bolji film od Epizode I, dijeli s Lucasovim nedonošćem iste probleme.

Najbolji dio prvog Hobita je svakako scena u kojoj se Bilbo i Golum nadmudruju pitalicama u kojima je Bilbov život na kocki. Upravo se u tom dijelu jasno vidi da bi Međuzemlje i Bilbova avantura u jednom filmu bili bi sasvim dostatni i koliko je (jedan) Hobit mogao biti vrhunski film. Epska duljina ga samo kvari, a volio bi da sam u krivu i da me sljedeća dva nastavka razoružaju. Film je vizualno prepoznatljiv i sve što se tiče efekata, odrađeno je u skladu s očekivanjima. Nisam velik pobornik 3D-a, ali u IMAX-u Hobit izgleda impresivno i sigurno pomiče granicu očekivanog za visokobudžetne epske filmove. Volio bi da isto tako pomiču granice kada je u pitanju pripovijedanje priče.

Hobit: Neočekivano putovanje naprosto nije dobar film.

Kao prvo, servirano neočekivano putovanje ne čini zaokruženu cjelinu, već trećinu. Zato je, već u samo gruboj usporedbi, Prstenova družina bolje filmsko ostvarenje – zatvoren je jedan ciklus. To ne čudi kada je osnova roman, dok Neočekivano putovanje čini tek prvih šest poglavlja Tolkienova Hobita, očigledno odabranih bez nekog posebnog smisla, osim onog matematičkog. Hobit se sastoji od devetnaest poglavlja pa je šest okvirna trećina. To znači da ćemo Hobita moći ocijeniti tek kada Neočekivano putovanje pogledamo u paketu s The Desolation of Smaug i There and Back Again.

Drugo, Neočekivano putovanje nije ekranizacija Hobita već začetak trilogije koja služi tek kao prethodnica Gospodaru prstenova. Istina, iz Tolkienova Hobita će se uzeti sve, svaka riječ i svaka interpunkcija (osim možda broja stranice) da bi se knjigu za mlade od tristotinjak stranica razvuklo u trilogiju, pa možda nisam precizan kada kažem da ‘nije ekranizacija’. Možda bih trebao reći da jednostavno nije ‘dobra’ ekranizacija. Naime, Jackson i ekipa su odlučili puno toga pozadinskog izvlačiti na površinu, onoga što je Tolkien tek usputno spomenuo. Time bacaju kuke kojima se hvataju za Gospodara, ali pritom guše Bilbovu priču i srce Tolkienova romana. Od osobne avanture proizvodi se djelo epskih razmjera (i minutaže) gdje mu nije mjesto. Podbacio je film i u nekim sitnim detaljima. Humor je prilično tupav i na trenutke na nivou lošeg Cartoon Networka, očigledno osmišljen da podilazi publici. Nešto čega nije bilo u Gospodarima.

Peter Jackson je imao želju snimiti Hobita još 1995. godine, ali zbog niza pravnih i vlasničkih zavrzlama to nije bilo izvedivo. U međuvremenu je filmski Gospodar prstenova ostavio svoj pečat na Tolkienov svijet i njegove ljubitelje, postao još unosniji biznis i, čini se, uskratio mogućnost da Hobit bude jedan film. Ubrzo je od dvodijelnog prerastao u trilogiju, a pronicljivijem korisniku postalo jasno što to znači. U Hobita će se gurati, umetati i u prvi plan trpati što više poveznica s Gospodarom.

Prenapuhano povezivanje se osjeti već u Neočekivanom putovanju. Čak i najnesmotrenijem gledatelju bi trebalo biti jasno da je prsten koji Bilbo drmne Golumu upravo One Ring to Rule them All, nema drugog. Time je sve rečeno – jedna kuka je dovoljna da se vagon zakvači za kompoziciju. Nažalost uslijedilo je potpuno nepotrebno silovanje fabule koje će fanovi oprostiti jer ih vraća u omiljeni svijet. Zato će puno ljudi naprosto uživati u Hobitu, uživat će iz čiste nostalgije, uz opravdanje da je Neočekivano putovanje tek prvi film. Uživat će u lijepim scenama i detaljima svijeta, u voljenim likovima. Taj argument je na klimavim nogama jer znamo kako će sve završiti pa je nemoguće ne primijetiti usporedbu s Ratovima zvijezda. Iako je Neočekivano putovanje ipak puno bolji film od Epizode I, dijeli s Lucasovim nedonošćem iste probleme.

Najbolji dio prvog Hobita je svakako scena u kojoj se Bilbo i Golum nadmudruju pitalicama u kojima je Bilbov život na kocki. Upravo se u tom dijelu jasno vidi da bi Međuzemlje i Bilbova avantura u jednom filmu bili bi sasvim dostatni i koliko je (jedan) Hobit mogao biti vrhunski film. Epska duljina ga samo kvari, a volio bi da sam u krivu i da me sljedeća dva nastavka razoružaju. Film je vizualno prepoznatljiv i sve što se tiče efekata, odrađeno je u skladu s očekivanjima. Nisam velik pobornik 3D-a, ali u IMAX-u Hobit izgleda impresivno i sigurno pomiče granicu očekivanog za visokobudžetne epske filmove. Volio bi da isto tako pomiču granice kada je u pitanju pripovijedanje priče.

Check Also

Harley Quinn: Birds of Prey – nova era: Gothamom vladaju opasne žene!

Od ekscentrične pojave u prethodnom filmu Suicide Squad (koji i nije tako slavno završio, makar …

The Host – Godzilla koja to nije htjela biti

Kad se otkrio naslov Bongovog posljednjeg uratka u izradi – Parasite – moramo priznati da …

Web Statistics