Recenzija fantasy romana Kushielova strijela Jacqueline Carey

Kushielova strijela  (Kushiel’s Dart)
Autor: Jacqueline Carey
Godina izdanja: 2012. (2001. original)
Nakladnik: Algoritam
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 756
Prevoditeljica: Tajana Pavičević
Jezik originala: engleski

Uzeti mi u ruke podeblju knjigu, s vremenom se od dječačkih užitka pretvorilo u muku od koje mi proradi želudac. Roman od sedamstotinjak stranica nekad je značio pregršt avantura, eksploziju ideja i mašte, čisti gušt u dugačkoj vožnji rečenicama. Danas je to češće gomila nepotrebnog teksta i šuma riječi kroz koju kad se probijem ono što sam dobio jedva da može podmiriti duhovne kalorije koje sam potrošio držeći knjižurinu.

Nije da zagovaram neki literarni asketizam ili ekonomičnost u pisanju, ali želim vjerovati da za tekst koji mi je ponuđen autor zna zašto ga je napisao, a da razlog nije čisto jednoznačno holivudsko nagomilavanje riječi radi pretvorbe istih u cente.

Zato ne čudi što mi je trebalo malo više vremena da se uhvatim Kushielove strijele, skeptičan i ne baš uvjeren da bi mise trud isplatio. Da autorica nije posjetila Hrvatsku, vjerojatno bi na tih 5 centimetara ukoričenog papira pala prašina i moj zaborav iz kojeg me ne bi prenula ni činjenica da je Jacqueline Carey za Kushielovu strijelu osvojila Locusa u kategoriji debitantske knjige.
Nakon prvih par poglavlja, premda čitljivih, više sam kolutao očima nego zaranjao u tekst nikako da odgonetnem kuda priča o Fedri ide. I tako sve do gotovo polovice knjige. Proživio sam pomalo dosadnjikavo odrastanje junakinje i uhvatio glavne obrise svijeta, alternativne povijesti Europe, koji jest zanimljiv, ali ako u njemu nema dovoljno intrigantnih likova, uzalud trud sviraču. S obzirom da je roman krcat ‘glumcima’, zbog koji postoji i dramatis personae, tek jedan ili dva lika uspijevaju mi koliko-toliko privući pažnju dok se radije bavim odgonetavanjem i razotkrivanjem referenci na stvaran svijet.

Ono što je Kushielovu strijelu izdiglo iznad prosječne prijemčivosti jest relativno eksplicitni sado-mazo seks glavne junakinje, što nije česta pojava u fantasy žanru (ili nije bila davne 2001. kada je knjiga objavljena). Srećom, Jacqueline je dovoljno vješta spisateljica pa seks nije ispao sam sebi svrha ili čisto izazivanje šoka, već dio priče koja izranja iz autoričina izmaštana svijeta. Naime, Fedra je posebna, obilježena i sljedbenica je jednog djela religijskog sustava koji je vrlo važan aspekt radnje. Njezin užitak u boli ujedno je i posebna poslastica za one koji imaju moć u svojim rukama i koji si njezine usluge mogu priuštiti – prinčevi, vojvode i bogati trgovci. U takvom okruženju, u tipičnim spletkama i igrama moći, Fedra je kurtizana, ali i gotovo savršen špijun.

Prva je polovica knjige zamorna jer ispred nas se samo smjenjuju likovi, scene seksa i potraga za informacijama u korist onoga koji u početku vuče Fedrine konce, a to je njezin pokrovitelj. Pretjerana naivnost junakinje i posvemašnja rutina u izmjeni poza i alata za izazivanje boli ugušili su dinamiku priče sve do trenutka kada se ustaljeni svijet protagonistice ruši. Tih 300-350 stranica stane u pedesetak kartica teksta bez ikakva gubitka. Nakon toga, iako linearno ispripovijedana, Kushielova strijela dobiva na brzini, ali i dubini. Intrige su bolnije, ulozi su veći, a vjera na kušnji, pa i interes za raspletom jači. Na kraju, premda je završnica u skladu s očekivanjima, rasplet je djelomice postao i zaplet što je već uobičajena praksa gomilanja dijelova i sapunički efekt toliko omiljen nekritičnim gutačima f-a. Ipak, skidam kapu Carey jer je sa zadnjom zatvorenom stranicom nisam opsovao već pomislio da bih se mogao prošetati njezinom Terre D’Ange još jednom (i ne samo zbog seksa, da ne bi pomislili).