Osvrt na trilogiju “Labirint” Jamesa Dashnera

 

Nakon tri pročitane knjige tinejdžerskog literarnog i kino hita, osjećaji su podijeljeni. Vuku se od pozitivnog učinka samog romana i toga da se mladi hvataju SF-a (pa i u formi distopije), do negativne konotacije prema samom tekstu jer mladi nisu dobili ništa novoga na polju književnosti, ništa da ih uvuče u čudesni svijet knjige, pa ni nekakav citat koji bi služio kao krilatica nekim modernijim generacijama.

Labirint: Nemogući bijeg

Prva knjiga počinje odmah u glavu. Struktura cijele priče je dinamički napumpana do ludila, radnja klizi, a intrige rastu dok okrećete stranice. Oblak misterije oko labirinta, mladih uljudi uvučenih u pakao neznanja tako i samog W.I.C.K.E.D.-a, napravljen je izvanredno populistički, rekao bih, novinarski (a i stil je takav kao da ga ja pisao pismeni novinar, ne baš načitan, ali dovoljno pismen da zadovolji formu) da vas uvuče u svijet Labirinta, a da ni sami ne budete svjesni da ste uvučeni.

Problemi nastaju odmah u logici same priče. Naslućuju se globalni užasi pandemijske pošasti uzrokovane biogeneričkom bolesti Flare (Baklja), te se jasno vidi da su sačuvani mladi u okrilju labirinta oni imuni, ili barem oni koji su pokazali nekakvu otpornost prema opakoj bolesti. Ipak, i takve rijetke i vrijedne primjerke ljudi – koji će poslužiti za proizvodnju lijeka u budućnosti i spasiti cijelo čovječanstvo od potpunog istrebljenja – čuvaju opaki roboti unutar labirinta i ubijaju ih. Nije ni točno razjašnjeno što točno taj labirint znači i koliko je samo vremena i novca u tom kaosu ljudskog uništenja trebalo da se napravi tako velebno zdanje, ali to Dashnera ne zanima niti mari logiku nego nastavlja ubrzavati i letjeti po romanu ostavljajući pri tome desetine pitanja iza sebe.

I da, prva knjiga je dobra, vrlo dobra jer je podloga za neko spektakularno razrješenje.

Labirint 2: Kroz spaljenu zemlju

Jedan sam od onih koji su pogledali filmove pa tek onda uhvatili čitati knjige. Radnja u filmu je dosta odrezana i prati neku crtu koju je u romanu poprilično teško pratiti. Druga knjiga predstavlja pravu dosadu. Izbrojao sam barem petnaestak poglavlja gdje glavni lik na kraju istoga zaspe, pa se iduće budi. On stalno gubi svijest i budi se zbunjen. Kao da mu je manjkalo teatralnosti za radnju pa je teatralnost nalazio u spavanju.

Spaljena zemlja je u dijelu odlično pisana: brzo, ritmično na tragu odličnih horor romana osamdesetih – a samim time i dijelovi u kojima očekujemo kakva će nedaća sad zahvatiti naše junake su i najbolji u romanu.

Ovdje dobivamo nekoliko novih likova i nekoliko političkih struja u svijetu za koji smo mislili da je razrušen, no nije baš sav. Na kapaljku se daju informacije a stranice idu i idu i idu u nedogled. I da, trčanje. Vražje trčanje kroz cijeli roman.

Novi negativci su zli, ali ne znamo zašto su zli, i zašto pak Thomas i društvo bježe od njih. Mislim, sve je atmosferom napravljeno da tako mora biti, ali nema gotovo ni jednog odgovora na pitanja što ih je sam sebi postavio u prvoj knjizi. Samo čujemo za pokuse na djeci, na mučenja, na užase, ali nitko iz zapravo nikada nije vidio jer nemaju sjećanja.

Ima tu i prijateljstva i izdaja, i pravde i nepravde, i ljudoždera i kriminalaca i ljudi koji igraju za dvije strane, pa čak i za tri, ali svi oni kao da se mogu promijeniti iz sekunde u sekundu, potpuno obratiti svoj karakter i uklopiti se u roman. Likovi skaču na sve strane, a naš junak se pretvara u vođu koji nikada ne zna što radi, ali uvijek napravi pravu stvar i svi ga, skoro pa bespogovorno slijede. Drugi dio Labirinta je za dva koplja lošiji od prvog, ali i on ima neki šarm iako je pisan (u ovim dijelovima koji nisu horor) vrlo loše i robotski.

No, ostavljamo si još nekoliko desetaka pitanja koji će biti, nadamo se, objašnjeni u završnoj knjizi prvotne trilogije.

The Death Cure

I ništa nije objašnjeno.

Kako je prvi dio bio inspirativan, drugi pomalo dosadan, treći dio je dramaturška katastrofa s tisuću ponovljenih setinga i tisuću istih reakcija. Vjerojatno bih, da mi dijete nije ludo za svim tim mladim glumcima što glume u filmu, ostavio ovo tamo na sredini druge knjige, ali evo, pročitao sam trilogiju i neće me više nitko ni s pištoljem natjerat da čitam sve ove nove knjige Maze Runnera koje je Dashner napisao.

Treći dio ne nudi baš nikakvo razrješenje, sve je predvidljivo, postoji barem pet nepotrebnih likova i barem deset situacija koje su ubačene da budu ubačene. Vrlo loše izrežirano. Stilski je pisano “run and gun” metodom, dakle samo bježanija, pucanje, trčanje, trčanje, trčanje(jesam li rekao da trče) pa ih zarobe jedni, pa pobjegnu kod drugih, pa iz zarobe treći pa pobjegnu kod četvrtih… imao sam osjećaj da se sve događa na jednom kvadratnom kilometru gdje imaš šest zgrada i stalno bježe iz jedne u drugu.

Prednost je ta što možete preskakat stranica i stranica a bez da izgubite liniju radnje. Vrlo loš kraj, nije predvidljiv nego jednostavno glup – nemam blažu riječ. Sve što nam je golicalo maštu u prvoj knjizi nestalo je “poput suza na kiši”.

Rezime:

Ovo je dosta loše, ali ipak puno bolje od ostalih YA svaštarija na tržištu, a pogotovo bolje od silnih vampira i vukodlaka za koje je „dosada“ lijep naziv reći da je nešto smeće. Trilogija se barem trudi biti ozbiljna, trudi se prikazati gubitak i emociju, trudi se na trenutke izgledati moguće… Ne kažem da je trud uspio u literarnom smislu, ali mu se definitivno isplatio u financijskom.

Dobro je, da ponovim, što će mlade navesti da uzmu knjigu u ruke, pa i zbog toga što filmovi nisu toliko loši kao Različita ili Igre gladi, pa će možda, ali samo možda, jednog dana netko od tih mladih posegnuti za LeGuinicom, Lemom, Asimovom ili Simmonsom, ali zaista sumnjam da je Dashneru to bilo na pameti.

Trilogija Labirint naravno ovime nije završena. Prva knjiga koja prethodi Labirintu, The Kill Order je objavljena 2012., a sljedeća, The Fever Code izlazi 2016. na opće veselje svih mladih fanova.