Inverzija Science fiction and fantasy news website
Kao i mnogi drugi, za Netflixovu sam seriju Stranger Things prvi put čuo par dana prije nego što je premijerno prikazana na Netflixu. Ne znajući što očekivati, ostao sam oduševljen serijom koja je po svemu djelovala kao kakav izgubljeni film iz ranih dana Stevena Spielberga. Seriji je ovakav manjak očekivanja svakako išao na ruku što je prednost koju druga sezona Stranger Things nije imala.
Nostalgija je velik razlog uspjeha Stranger Things. To što su njezini tvorci, blizanci Matt i Ross Duffer, rođeni tek 1983. godine me nimalo ne čudi. Njihova serija niti nije o stvarnoj prošlosti već o osamdesetima koje je generacija braće Duffer (kojoj i sam pripadam) iskusila gledajući video-kazete s filmovima Spielberga, Johna Carpentera, Wesa Cravena, Johna Landisa i Roberta Zemeckisa. To je vrijeme bilo osobito plodno za podžanr SF i horor filmova smještenih u ugodno dosadna predgrađa Amerike Ronalda Reagana čiju učmalu malograđansku svakodnevnicu naruše bizarne avanture i groteskna čudovišta.
Za one koji to još možda ne znaju, Stranger Things se zbiva u prigradskom mjestašcu Hawkinsu početkom 1980ih gdje grupica osnovnoškolaca – Mike (Finn Wolfhard), Dustin (Gaten Matarazzo) i Lucas (Caleb McLaughlin) istražuju nestanak svog prijatelja Willa (Noah Schnapp). Klinci otkrivaju zastrašujuću istinu o lokalnom vladinom laboratoriju iz kojeg su pobjegli vansvemirsko čudovište koje može putovati između svjetova i tajanstvena djevojčica Eleven (Millie Bobby Brown) s telekinetičkim moćima.
Moja glavna zamjerka prvoj sezoni Stranger Things je bio dojam kako likovi, ma koliko bili simpatični, nikada ne prerastaju okvire filmova koji su ih inspirirali zbog čega se cijela serija čini proračunato, manipulativno sentimentalnom. Također sam smatrao kako bi za kvalitetu serije bilo bolje da se u drugoj sezoni koncentrira na novu priču s novim likovima u stilu antologijskih serija poput American Horror Story.
Druga sezona mi je pokazala koliko sam bio u krivu.
Stranger Things 2 ne samo da spretno nastavlja priču prve sezone nego i odvaja iznenađujuće puno vremena kako bi nam pokazala gdje su likovi serije godinu dana nakon svojih uzbudljivih, užasnih pustolovina. Pa tako saznajemo da je Mike, ogorčen nestankom Eleven, popustio u školi. Njegova sestra Nancy (Natalia Dyer) traumatizirana je smrću svoje prijateljice Barbare (Shannon Purser). Will možda i jest spašen iz alternativne dimenzije ludila ali ne bez posljedica. Gledajući sve te male priče, shvatio sam koliko su mi svi ovi likovi nedostajali i kako ne bih imao nikakvih problema gledati standardnu tinejdžersku sapunicu o njihovim školskim problemima.
Nemalu zaslugu za to ima apsurdno karizmatična glumačka postava serije, naročito klinci koji se uspijevaju na ekranu ponašati kao klinci te – možda i teže od toga – tinejdžeri koji uspijevaju biti prepoznatljivo pubertetski bez da budu antipatični. Autori su svjesni kvalitete svojih glumaca i kombiniraju ih na načine koji su me neprekidno veselili: od dirljivo krhkog kvazi-obiteljskog odnosa Eleven i šerifa Hoppera (David Harbour) do blentavog Dustina koji, od svih ljudi, pronalazi mentora u nekoć kretenskom Steveu (Joe Keery). Prinove u seriji uključuju Max (Sadie Sink), prgavu crvenokosu klinku u koju se zaljubi pola klinaca iz glavne grupe te Bob Newby (Sean Austin), dobroćudni, dosadnjikavi štreber iz lokalnog elektroničkog dućana koji bez oklijevanja pomaže Joyce (Winona Ryder) kada se njezina obitelj nađe u centru nove krize.
No, koliko god mi čitava glumačka ekipa bila zabavna za gledanje, njihov broj polako postaje problem za seriju. Iako Stranger Things 2 pokušava proizvesti dovoljno priče za sve te likove, nisu sve sporedne radnje jednako zanimljive. Odnos Max i njezinog agresivnog polubrata (kojeg Dacre Montgomery odlično tumači kao kopiju mladog Kiefera Sutherlanda u filmu Lost Boys) nema nikakve veze s glavnom pričom. Slično je potraćena i gradska banda kojoj je na čelu Kali (Linnea Berthelsen), još jedna žrtva vladinih eksperimenata s paranormalnim moćima. Nadam se da ćemo ih ponovo vidjeti u trećoj sezoni. Nešto manji problem ovako velike glumačke postave je što su glavni likovi efektivno imuni na smrt. U nekakvom ozbiljnijem hororcu bi to drastično narušilo napetost priče no ova je serija duhom ionako puno bliža pustolovnim dječjim filmovima kao što su The Goonies pa mi je to u redu.
Kad sam već krenuo uspoređivati Stranger Things 2 s filmovima iz 1980ih spomenut ću kako je serija u ovoj sezoni relativno suptilnija sa svojim pop kulturnim referencama iako su utjecaji popularnih filmova tog razdoblja i dalje vidljivi na kilometar. Najveći utjecaj na drugu sezonu ima SF film Aliens Jamesa Camerona na kojeg se serija referira pričom, temama te ulogom Paula Reisera čija je uloga vladinog znanstvenika namjerna posveta korporativnoj ljigi koju je tumačio u tom filmu.
Ako vam se svidjela prva sezona Stranger Things, vrlo vjerojatno će vam se svidjeti i njezin nastavak. Ako nije, vjerojatno ne čitate ovaj osvrt. Svjestan sam u kolikoj je mjeri sentimentalnost ključna za uspjeh ove serije. U načelu se protivim ziheraškom pristupu moderne industrije zabave koja će radije dizati pop kulturne klasike iz mrtvih kroz beskonačne rebootove, remakeove i nastavke umjesto da nam ispriča neke nove priče i ponudi nove, fantastične vizije. No Stranger Things za mene uspijeva nadrasti svoje nedostatke obiljem šarma i odličnom produkcijom. Razumijem gledatelje kojima to neće biti dovoljno, no ja nisam jedan od njih. Što se mene tiče, jedva čekam Stranger Things 3.
