Inverzija Science fiction and fantasy news website
Moglo bi se reći kako su fantastične animirane serije, usprkos tome što se već rade ciljano za odraslu publiku, još uvijek stigmatizirane, smatrane nedostojnima “ozbiljnog SF-a ili fantasyja”. Za većinu nas vrijeme bezbrižnosti je završilo i jedino što možemo jest prisjećati se minulih vremena (Dragonball, He-Man, Voltron). U nastavku donosimo nekoliko naslova kojima možemo oživiti naše “unutarnje dijete”. Većina je spomenutih ipak napravljena za zreliju publiku, inteligentno smišljenih gegova, bizarnih scenarija ili su jednstavno bez kaprica čudne. Predstavljena lista animiranih serija pokušava obuhvatiti i starije i nove serije fantastične tematike. Izdvojeni naslovi uživaju kultni status ili pak parodiraju uobičajene SF predloške.
Svaki će “manchild” reći kako je dobra stvar što je industrija prepoznala kritičnu masu onih koji još uvijek ne žele odrasti i ti pojedinci neće ostati razočarani jer postoje brojne SF animirane serije na koje se prilično jednostavno zakačiti. Fenomen “crtića za odrasle” nije nov, svi znamo za South Park, Simpsone, pa poslije i geek klasik Futuramu. Uz spomenute, 90-ih su bili prikazivani i crtići koji su našu sredinu zaobišli i nisu toliko poznati, ali svakako su vrijedni gledanja. “Space Ghost Coast to Coast” se prikazivao tijekom 10 godina (1994.-2004.), a smatra se prvom animiranom serijom Cartoon Networka namijenjenoj odraslima. Ideja danas nije toliko svježa i originalna. Zamišljena je kao talk-show parodija u kojem je domaćin superheroj Spaceghost, dok gosti nisu animirani, već prikazani preko ekrana. Intervjui s gostima napravljeni su prije i izjave su u humoristične svrhe često bile montirane i izvlačene iz konteksta. “The Maxx” je još jedan nadrealistični crtić o atipičnom superheroju. Prikazivao se vrlo kratko, no momentalno je zaradio kultni status. Napravljen je po predlošku stripa Sama Keitha i u samoj animaciji serije primjetan je utjecaj stripovskih vizuala. Ima olovnu atmosferu s onom prepoznatljivom noir naracijom te povremene eskapade u imaginarni prašumski svijet glavnog junaka. “The Head“, o izvanzemaljcima koji nastanjuju ljudske glave, također je doživio jednu sezonu, no usvojio je, na granici dobrog ukusa, nekonvencionalan humor i zaradio etiketu ‘nije za sve’, baš zbog svoje bizarnosti. Vizualno podsjeća na “Beavis and Butthead” (u prvoj se epizodi Beavis čak i pojavljuje), a i dijalozi su kao i likovi na tom tragu, pomalo apatični u nastupu. The Head je dobar uvod u suvremeni fenomen koji dobiva na popularnosti pod nazivom Bizarro Fiction. Termin je skovan 2005. godine, no ukoliko bizarnost uzmemo kao kriterij, The Head bi svakako trebao biti barem preteča ovog underground žanra koji se iz literarnih krugova polako širi i na druge medije.
Bizarro fiction
Ovaj indie pravac još uvijek nije u punom smislu riječi dio mainstreama i teško ga je definirati, no najjednostavnije rečeno bio bi ‘žanr čudnog’ (genre of weird). Opisuje ga se često i kao istovremeno glupog i inteligentnog, ili mu se pak odaju počasti prozivajući ga dostojnim nasljednikom cyberpunka. Općenito, žanr koji se skriva iza neologizma Bizarro fiction ozbiljuje apsurdnost i stvara svijet gdje je bizarno norma. Vrlo je lako uočiti kako je, uz književni, animacija idealan medij za ovakvu vrstu stvaranja. Glavni lik može biti bilo tko ili bilo što (zombi, rakun, nedefinirana masa, automat za žvakaće gume), a sama radnja nije opterećena zakonima fizike i jedan čin može potaknuti lančanu reakciju nadrealnih i nasumičnih događaja. Novije animirane serije koje bismo mogli svrstati u ovu kategoriju bile bi svakako “Adventure Time“, “Regular Show” i “Ugly Americans“.
Novije animirane serije
“Adventure Time” i “Regular Show” imaju ponešto sličnosti. S prikazivanjem su počele otprilike u isto vrijeme i obje su doživjele više od šest sezona. Također, obje se baziraju na ‘off the wall’ humoru i ‘bizarro’ atmosferi. Protagonisti Adventure Timea, dječak Flinn i njegov pas Jake, žitelji su uvrnute zemlje na postapokaliptičnoj zemlji te generalno spašavaju princezu od zlog čarobnjaka. Početne crno-bijele uloge napredovanjem serije počinju dobivati sive nijanse. Infantilna animacija mogla bi zavarati jer serija je u suštini pomalo uznemirujuća i ima gram psihodelije. Već je počela dobivati sličan hype koji je svojevremeno imao Spužva Bob. Mislim kako su autori na umu imali širok generacijski okvir, dijalozi su napisani vrlo prirodno, ali neke zrelije fore mlađi naraštaji nikako ne bi mogli shvatiti, dok opet poneke epizode sadržavaju jednostavne, djeci prilagođene pouke (npr. važno je održati obećanje). Regular Show imenom otkriva svoj neusiljeni pristup, pokušavajući sugerirati da u seriji sve ide regularnim tokom iako je situacije sasvim suprotna. Dva zabušanta Mordecai i Rigby, plava šojka (nije rugalica) i rakun u pokušajima eskivacije posla upadaju u nadrealistične avanture. Uzorak se uglavnom ponavlja, dva lika najčešće nabasaju na neki uređaj ili slično koji ima retro nišu (sintisajzer, stara igraća konzola) pokrećući niz apsurdnih scenarija. Inkorporiranje retro elemenata jest povlađivanje starijoj publici, ali dobro upotpunjava ionako neobičan koncept. Jedina je zamjerka opetovano korištenje zaštitne fraze dvojice likova ‘OOOOOH’ koja zna biti pomalo iritantna i forsirana, no nekom bi se mogla učiniti simpatična. “Ugly Americans” u suštini je klasični sitcom, a blagog i pristupačnog Marka Lillya s lakoćom bi mogli preimenovati u Tedo Mosby, koji u povampirenom okruženju pokušava neiscrpnim entuzijazmom zadržati neki smisao. Mark je socijalni radnik i čovjek i to je otprilike jedino normalno u cijeloj seriji. Živi u svijetu u kojem uzgredno i neopterećeno žive ljudi i svi entiteti horor filmova (zombiji, čarobnjaci, đavolji potomci). Najveća je prednost ove serije njezina prizemljenost. Radnja je svakodnevna i pristupačna, casual dijalozi odaju dojam da su likovi posve nesvjesni alternativne stvarnosti u kojima se nalaze. Scena koja najbolje ilustrira tu ravnodušnost jest kada se Mark žali svojem cimeru zombiju o svojoj vezi, na što ovaj odmjereno odgovara: “Ona je potomak Sotone. Što očekuješ?”
Parodije
Druga struja koju je utanačila postmodernistička bezidejnost jest ‘humoristički kopernikanski obrat’, koji ironizira apsolutno sve, pa i samu ironizaciju. Nema više tabu-tema, ništa nije sveto i parodiranje savršeno funkcionira dok god mi shvaćamo reference. Primjeri koji to dobro oslikavaju specijalne su epizode “Family Guya” i “Robot Chickena” koje parodiraju “Star Wars”. Opet, ni to nije nešto sasvim originalno, Star Wars se kopira, parodira i citira već desetljećima, no izgleda kako geek zajednica uživa u svakom novom komičnom prikazu. Seth MacFarlane, tvorac Family Guya, napravio je tri epizode koje parodiraju originalnu trilogiju: “Blue Harvest”, “Something, Something, Dark Side” i “It’s a Trap”. Sve su kultne scene pokrivene i likovi serije odlično su uklopljeni u uloge. Humor je uglavno autoreferencijalni u kojem su na meti sami likovi ili njihova matična produkcijska kuća. Ovo bi mogao biti zanimljiv materijal čak i za one ne toliko upućene u Zvjezadane ratove, budući da su brojne scene direktno preuzete, no hiperbolizirane do granice iritantnog. Drugi Seth, onaj iz dinastije Green, tvorac je Robot Chickena. To je stop-motion animirana serija sastavljena od skečeva. On je imao istu viziju s parodiranjem Star Warsa, ali je odradio za nijansu bolji posao. Imao je na umu ciljanu publiku i nije se ustručavao pretpostaviti naše iznadprosječno poznavanje izvornog materijala. Neki od skečeva iz Robot Chickena podsjećaju na razgovore koje su vodili likovi iz “Trgovaca” Kevina Smitha. Dante i Randal pričaju o građevinskim radnicima na Zvijezdi smrti koji su poginuli kao kolateralne žrtve. Tvorci su slijedili tu liniju razmišljanja pa su tako pokušali pragmatizirati Zvjezdane ratove i prikazati neke svakodnevne, profane probleme u tom kontekstu, npr. muke Stormtroopera koji dovodi kćerku na posao, pozadinu sukoba iz kantine ili nezadovoljstvo čistača koji se mora rješavati svih trupala na Zvijezdi smrti.
Novije animirane serije koje ćemo spomenuti svakako su na tragu prošlih u smislu ironiziranja žanrovskih konvencija. “Frisky Dingo” je preuzeo uvriježenu korelaciju – superheroj orginalnog imena Awesome X – superzločinac još orginalnijeg imena Killface i pretvorio ga u odnos koji balansira između neprijateljstva, rivalstva i prijateljstva, a lišen je žanrovske artificijelnosti. Mogli bismo se obeshrabriti generičkim imenima likova i prežvakanom radnjom, no pogriješili bismo jer sadržaj je vrlo inteligentno napisan, a likovi i njihova međusobna dinamika dobro su razrađeni. Fokus serije više naginje zlikovcu Killfaceu kojem često ništa ne ide od ruke, a uz to pokušava razriješiti disfunkcionalni odnos sa svojim seksualno zbunjenim i buntovnim sinom tinejdžerom. Superheroj Awesome X klasični je milijarder, playboy koji je često više zainteresiran za prostitutke nego za borbu protiv kriminala. Cijela se prva sezona vrti oko Killfaceova nastojanja da upotrijebi Annhilatrix, pakleni stroj koji bi trebao izbiti Zemlju iz orbite i usmjeriti je prema Suncu, uništavajući time kompletan život na Zemlji (samo ime serije Frisky Dingo je kod za lansiranje). Na kraju nas očekuje ingeniozni twist koji sugerira kako je najveći adut ove serije nepredvidljivost.
“Rick and Morty” trenutno je jedna od popularnijih serija u SF domeni. Na prvi se pogled čini kao “Back to the Future” rip-off, ali uz osnovnu temu provlači se i problematiziranje ne toliko idealnih odnosa obitelji iz predgrađa. Riječ je o crtiću morbidnog humora, Rick je uz to što je genijalni znanstvenik, ujedino i alkoholičar i sociopat. Uvijek izgleda involviran u nešto o čemu drugi nemaju pojma, svog plahog unuka Mortyja vuče za sobom čisto kao ispomoć ili možda svjedoka jer on rijetko ima relevantnu ulogu u razriješenju situacije već većinom plašljivo zanovjeta. Odnos njegovih roditelja je uvijek na granici razvoda, a autori su uspjeli stvoriti likove od krvi i mesa s prilično uvjerljivim i svjetovnim karakteristikama. Najinovativniji lik koji se uz ostale pojavljuje u serijalu bio bi Mr. Meeseeks, plava kreatura humanoidnog oblika uvijek nasmijan na pomalo jeziv način. Njegov je jedini smisao ispuniti dodijeljeni zadatak i nestati. Kad to ne uspije, stvari eskaliraju prilično brzo.
