Je li Igra prijestolja stvarno zaslužila pokoriti ovogodišnji Emmy?

 

Igra prijestolja je ove godine osvojila čak dvanaest Emmy nagrada, što je za sada rekordan uspjeh za neku seriju. Nagrada je mnogo i ne trebamo izlistavati baš sve, već ćemo istaknuti one najvažnije:

Nagrada za izvanredno pisanje dramske serije – David Benioff i Dan Weiss za epizodu “Mother’s Mercy”

Nagrada za izvanredno režiranje dramske serije – David Nutter za epizodu “Mother’s Mercy”

Nagrada za izvanrednu sporednu mušku ulogu – Peter Dinklage

Nagrada za izvanrednu dramsku seriju – “Game of Thrones”

Možda nije fer ne spomenuti ostale, kao što je na primjer nagrada za najbolji CGI, ali budimo realni, ovo su najveći uspjesi, ono što želi ostvariti svaka serija i ono o čemu se najviše priča.

Gdje početi…

Svima koji su odgledali ovogodišnju sezonu vjerojatno je jasno da je kvaliteta serije bila manja nego što to biva inače. Svako mišljenje je subjektivno, ali po mom, ovo je bila zbrzana sezona, puna slabih i naivnih trenutaka, jeftinog dijaloga i vjerojatno najgore od svega, brda klišeja koji bi se mogli vidjeti samo u najjeftinijem šundu nekakve žanrovske fikcije. Apsolutno sve navedeno ukaljuje original, serijal koji pokušava biti barem donekle drugačiji od onoga na što smo navikli.

Najuspješnija epizoda je očito “Mother’s Mercy”, posljednja epizoda pete sezone koja nam je priuštila (SPOILERI):

– nekoliko tjedana čekanja da se svijeća pojavi na zidinama i odlazak baš u trenutku kada se napokon ponavi

– nevjerojatnu i blesavu ratnu poziciju u kojoj preživljava upravo kralj, jer eto, mora još malo

– samo kako bi trenutke kasnije bio ubijen od osobe koja se zaklela na osvetu i koja se nadasve slučajno našla na tom mjestu u pravo vrijeme

– traljav i zbrzan bijeg iz Oštrozimlja koji apsolutno nikako nije opravdao određene trenutke ranije

– bacanje jedva primjetnog prstena na ogromnoj livadi što je, naravno, znak da će upravo to biti objekt koji će pomoći pri naknadnom pronalasku

– zbrzano i potpuno nevjerojatno ubojstvo jednog od glavnih likova

– dvometarskog ljubičastog zombija u oklopu

– Tyriona koji nakon dva dana u gradu vlada istim

– Aryu koja oslijepi (?)

– Brdo cliffhangera koje, naravno, svi obožavamo

– “You want a good girl, but you need a bad pussy.” Ovaj komad dijaloga.

– I jedan dobar trenutak, a to je onaj sa Cersei, vjerojatno jedinom uspješnom ulogom ove godine.

Čak i ako Nutteru damo zasluge za režiju ove grozne epizode, D&D tu nagradu pak nikako ne zaslužuju. Čak je i Peter Dinklage, koji je bio odličan prošle sezone, nagradu dobio sada, kada se nije gotovo uopće isticao. A kad bih komentirao cijelu sezonu, broj natuknica bio bi prevelik za članak normalne duljine.

Ne želim pisati o teorijama i potencijalnim urotama koje se u posljednje vrijeme pričaju o Emmyu, ali dati nagradu ovoj sezoni serije baca ‘sjenu’ na sve ostale (kvalitetnije) serije i istovremeno govori glavnim krivcima, Davidu i Danu, da je ova sezona vjerojatno najbolja do sada i kako bi upravo na ovaj način trebali nastaviti dalje.

Što onda očekivati od sljedeće sezone? Još ovoga? Ono što sam shvatio je da se mi fanovi knjiga jednostavno ne bismo trebalo radovati baš previše. Pjesma Leda i Vatre, serijal koji smo voljeli, u televizijskome je svijetu postao mainstream farsa koja se ističe jedino time što je riječ o fantasyu, nečemu što ranije baš i nismo često imali prilike gledatu na televiziji. Riječ je o lošem fantasyu, naivnom i glupavom, ali eto, ono stvarno jest fantasy. Pa možda da se ljudi koji inače ne prate žanr stave malo u našu kožu možda bi vidjeli koliko stvarno bolja može biti cijela ta stvar.

Ma čak ne trebaju ići predaleko, jednostavno bi trebali pročitati knjige. Možda onda ne bi tako olako davali nagrade.