Dnevnik prijestolja #6: Beskonačni monolozi o stabilnom vremenu

 

Problem meteoropata je jednostavan za objasniti; nas ne muči ružno vrijeme, već nagla promjena vremena. Ako je nekoliko uzastopnih dana sunčano, nagli dolazak oblaka i kiše zgazit će nas više nego što bi trebao normalnu osobu. Isto važi i za obrnutu situaciju pa tako nagli dolazak sunca izlučuje čudnu apokaliptičnu atmosferu zbog koje vadimo naše “End is Nigh” transparente.

Život u Rijeci je stoga dosta kompliciran, uzevši u obzir vremenski shizofreno stanje zbog kojeg nikad ne znamo o kojem je točno godišnjem dobu riječ, pa većinu vremena možemo samo zgrčeni ležati na kauču i suznih se očiju nadati da će uskoro biti bolje.

Slično stanje imam i s Igrom prijestolja, jer baš kad se naučim na to da je serija loša, ona naglo postane dobra, a kad je dobra, onda konstantno čekam da me ponovno naživcira do točke da je proglasim standardnim djelom grozote koja ponedjeljak čini ponedjeljkom.

Zbog takvog stanja ne mogu točno ni objasniti što mislim o seriji. Nakon prošle sezone uredno sam pričao da seriju smatram bolno nekvalitetnom i precijenjenom, a nakon ove ću vjerojatno radije mijenjati temu na nešto zbog čega neću početi buncati i udarati glavom o zid.

Prošlu epizodu nahvalio sam puno, po nekima i previše, a najviše sam pričao o odličnoj režiji Jacka Bendera koja je, barem na neko vrijeme, seriji dala ono što joj je najviše nedostajalo. Naravno, dio mene se bojao da ću nakon ove epizode koju je režirao isti čovjek shvatiti da sam prošli tjedan zapravo cijelu epizodu gledao s očima u križ zbog čega su me fascinirale prekrasne boje i zabavni oblici koje likovi čine kada se u njih ne gleda direktno, ali na svu sreću to nije slučaj jer je “Blood of My Blood” također dobro snimljena i editirana, a odličan tempo prezentira radnju onako kako je oduvijek i zaslužila biti prezentirana, bez požurivanja i nepovezanih rezova. No dosta o režiji, ionako nisam neki znalac pa je vrijeme je da se bacim na ‘meso’ epizode.

Jasno mi je da ova epizoda neće oduševiti puno ljudi. Ne zato jer je loša, daleko od toga, već zato što je riječ o epizodi koja jako lijepo postavlja radnje koje će eksplodirati kasnije, ali koje nisu eksplodirale trenutno. Neki puta se i to mora cijeniti, jer ipak, ranije u ovoj sezoni su nam Denis & Denis prezentirali nekoliko klimaktičnih scena koje su došle od nikuda i koje su funkcionirale dobro koliko i neki drugi neželjeni, preuranjeni klimaksi.

Velika je razlika između brojnih scena iz ranijih epizoda koje sam etiketirao fillerima, zato što nisu radile baš ništa osim pokazivale da određeni likovi još uvijek postoje, i scena koje nam mijenjaju temelje tih istih likova.

Najveći progres ove epizode doživjela je Arya koja je službeno odbacila svoju relativno dosadnu radnju i koja se sada, jača i sposobnija, sprema vratiti na put koji čekamo još od kako je prvi put počela izgovarati imena prije spavanja. Taj preokret si je u ovoj epizodi uzeo vremena, što će po nekima biti previše, a po nekima premalo, ali ja više volim kada se serije ne žure i kada je cilj jasno definiran. Dugačke scene predstave i druženja s glumcima mnogima će biti dosadne, ali meni je baš to bilo potrebno da Aryu i nas gledatelje zajedno stave u pravi svijet i za promjenu nas okruže pravim ljudima. Neki puta su takve male stvari dovoljne da naprave velike promjene za likove i pokažu ih više ljudskima i stvarnijima, a to je nešto što se u GoT-u u kojemu su svi neopravdano veći od života ne događa baš prečesto.

Usprkos prizemljenoj, realističnoj gradnji radnje, scena završava Kill Bill trenutkom u kojem se dvije žene spremaju ubiti jedna drugu u epičnom sukobu bezličnih ubojica. Vjerojatno nije preteško zaključiti kako će ti događaji završiti, ali svejedno se dugo nisam toliko radovao Aryinim scenama. Tako je još jedno ime završilo na mojoj ‘stalo mi je do’ listi, a iako je lista trenutno prilično kratka, barem znam da ponovno raste. Pogotovo zato što Arya nije jedini lik koji je nakon ove epizode završio na njoj.

Drugi lik koji je kod mene zaslužio isti tretman je Jaime, čovjek koji je u prvoj polovici ove sezone bio praktički nevidljiv. Iako mi je njegova trenutna pozicija dosta razočaravajuća, gledajući da je njegov lik prešao iz incestuoznog šupka u incestuoznog malo-manje-šupka, umjesto da postane pravi kompleksan lik (*khm* *khm* kao što je slučaj u knjigama *khm*), svejedno je bilo lijepo vidjeti njegov povratak među likove s dijalozima, pa tako uskoro dobivamo njegovo pregovaranje s pobunjenicima iz Riverruna. Stavljanje njega na listu možda nije previše opravdano, jer zadnji put kad sam se radovao njegovim scenama dobili smo Dorne, ali iz nekog razloga svejedno navijam za to da ga pisci već jednom iskoriste kako spada. Ili to ili da ga barem ubiju i liše muka nas i glumca kojemu je u prvoj polovici scenarija pisalo ‘hodaj za Cersei’.

S druge strane, lik kojeg bi slobodno moglo biti i manje je definitivno Samwell koji je trenutno tu samo kako bi nam D&D pokazali da GoT može biti i veća sapunica nego što inače jest. Tako smo u ovoj epizodi dobili obiteljske zavrzlame, fensi haljine i prekrasne prostorije, a jedina stvar koja ovu epizodu odvaja od bezobraznog fillera je to što Samwell sada ima mač koji može upotrijebiti protiv white walkera. Šteta što putuje na jug. I šteta što nema pojma kako se mačevi koriste. I šteta što jedan mač sam po sebi ne znači puno. Ne bi me čudilo da mu u jednom trenutku to legendarno oružje padne s broda. Skupa s njim.

S druge strane Zida, tamo gdje bi Samov mač bio od nekakve koristi, ne-baš-zombi Benjen Stark ubija definitivno-zombije vatrenim topuzima i lancima u deus ex “Come with me if you want to live” sceni. Nisam siguran zašto je prvih dvadeset sekundi svog pojavljivanja imao skrivenu facu. Možda da nas na sekundu pisci prevare kako je riječ o Coldhandsu, a možda samo zato što su kasnije htjeli napraviti dramatično otkrivanje lica uz imaginarnu TAM-TAM-TAAAAAAM glazbu koja nikako ne bi bila primjerena bez sjedenja oko vatre i intenzivnih pogleda. Žao mi je, Benjen, ali nikada nećeš biti Hodor. Zato nećemo više ni pričati o tebi.

Posljednja scena epizode posvećena je Daenerys, zato jer je netko mislio da je to dobra ideja. Taj netko je netko tko zaslužuje otkaz. Sve što smo vidjeli i čuli u toj sceni već smo vidjeli i čuli deset puta ranije. Da, Daenerys će ići pokoriti Westeros, znamo to od prve sezone. Da, imaš zmaja, to isto znamo od prve sezone. Da, imaš vojsku Dothrakiija sa sobom i to isto znamo od… WTF!

I iako smo nekada mogli gutati njezine nezanimljive monologe, sada su oni postali toliko izlizani da ih više ne možemo ni shvaćati ozbiljno. Kad god Daenerys zucne, ja čujem samo “This time next year, we’ll be millionaires” i bilo bi smiješno da nije tužno zbog činjenice da bismo zbog tih trenutaka trebali biti uzbuđeni, nabrijani ili, u najgorem slučaju, barem malo zabavljeni. Umjesto toga, odjavnu špicu dočekao sam zijevajući, a to nikako nije dobra navlakuša za sljedeću epizodu. Nije da mi takvo nešto treba nakon šest sezona fanatičnog gledanja, ali svejedno…

Scena čak nema ni narativnog smisla, gledajući da u njoj Dany održava govor ljudima koje je već osvojila svojim izlaženjem iz vatre. Što je sljedeće? Hoće pitati Missandei da joj se pridruži?
Dany, ne’š ti slomit the wheel, ti jesi the wheel.

Ali najgore od svega je što su mi dosadili zmajevi. Da, izgledaju prekrasno, napravljeni su izvanredno, filmski, genijalno… Samo što bi bilo dobro kad bi tu i tamo nešto napravili.

Ovako je kao da mi moj prijatelj već šest godina pokazuje svoj prekrasni, novi auto kojeg nikada nije vozio.
Slušaj stari, da, auto ti lijep i sve to, ali nakon šest godina stvarno mi ga se više ne da gledati. Više čak nije ni toliko nov! Zato, molim te, prestani me zvati da dođem ovdje, jer neću. Ne želim.
U biti, ajmo jednostavno više ne biti prijatelji.