David Bowie, Alien iz sobe 101

 

Još i danas znam gdje sam prvi put čuo za Davida Bowiea. Bilo je to u prvoj polovici sedamdesetih, vjerojatno 1974., u prvom razredu osnovne škole, kad je u ženskom časopisu Svijet, kojega je povremeno kupovala moja majka, izašao članak na dvije stranice o čudnom pjevaču, intenzivno našminkanom, u blještavoj odjeći, muškarcu nalik na ženu, imena David Bowie. Neću reći da su Pauci s Marsa odgovorni za moju ljubav prema znanstvenoj fantastici, prije bi to bila slikovnica Pale sam na svijetu, no Bowie je za mene od prvog susreta bio vanzemaljac. Sa svojim raznobojnim očima (dobro, to i nije baš istina), odijevanjem, mijenama, pjesmama, vizualnim identitetom, osjećajem za trendove, odabirom filmova u kojima je glumio…

Među sto knjiga koje Bowie preporuča da pročitate nema puno znanstvene fantastike, no dobro se sjećam s izložbe “David Bowie is” da je u jednoj od prvih vitrina u kojima su bile knjige iz Bowieve mladosti bilo i malih SF džepnih izdanja, a među njima i Ballardovih knjiga. Zato me čudi da osim Orwella, Burgessa i Angele Carter nema i J.G. Ballarda među tih sto knjiga, posebice Vermilionske pješčare ili Atrocity Exhibition, Crash i High Rise. U jednoj drugoj vitrini bile su igračke svemirskih brodova koji su navodno Bowiea dijelom inspirirali za Space Oddity. Zapravo cijela je izložba bila koncipirana kao SF.

Glazbeno, David Bowie nije bio inovator, koliko god vam to čudno zvučalo. Bio je kompilator i trendseter, no njegova glazba nikad nije bila posebno originalna. Neke svoje najbolje albume nije snimio sam, nego je pomagao prijateljima, ali njegov doprinos modernoj glazbi je nemjerljiv.

Prvi je album nazvan David Bowie, prema pseudonimu kojega je upravo usvojio, izdao 1967., no glazbeno nije to bila dobra ploča. Kombinacija vodvilja, operetske glazbe, folka i blage psihodelije nije bila posebno inovativna, no već i na ovom albumu postoje pjesme koje su granično SF, “We are Hungry Men” (inspirirana dijelom H.G. Wellsom) i “There is a Happy Land“.

Drugi je album zapravo ono po čemu ga većina ljubitelja SF-a pamti. Ponovo nazvan David Bowie (bio je to ipak novi početak nakon neuspjeha prvog albuma), kasnije je preimenovan u “Space Oddity” prema najboljoj i najpoznatijoj pjesmi albuma. Majora Toma svi znamo i baš su on i Svemirska grozota zaslužni za početnu Bowievu popularnost i povezivanje sa SF-om. No, na tom albumu bila je i “Cygnet Committee“, pjesma temom slična We Are Hungry Men s prvog albuma o mesijanskom vođi, meni i najdraža pjesma s albuma.

“The Man Who Sold the World” prvi je Bowiev glazbeno žešći album s nekoliko pjesama koje su otvoreno ili skriveno SF, počevši od naslovne, priče o superkompjutoru (Saviour Machine), o starim Lovecraftim bogovima (Supermen). Na naslovnici britanske verzije LP-a bio je Bowie u haljini. Kasnije je ta verzija izbačena, a u Americi se nikad nije ni pojavila. Osobno mi je taj album jedan od najdražih Bowievih, nakon berlinske trilogije, te Ziggyja.

Sljedeći album “Hunky Dory” bavio se više popularnom kulturom, glazbeno je bio korak unatrag, premda ga većina kritičara smatra Bowievim prvim remek djelom. No, pjesme poput “Oh You Pretty Things” o budućnosti čovječanstva i Homo superioru, te “Quicksand”, u kojoj spominje i Crowleyja i Himmlera, te ponovo mjesto budućeg čovjeka u kozmičkom poretku, nastavak su već poznate tematike koja se vuče od prvog albuma. Naravno, tu je i “Life on Mars?” koja nema nikakve veze s SF-om osim naslova. Album je značio komercijalni proboj za Bowiea i otvorio mu put ka megauspjehu.

Bowiea mnogi doživljavaju (uz Marca Bolana) utemeljiteljem glam-rocka, premda ni to zapravo nije istina, no Bowie je definitivno glavna zvijezda i utjelovljenje onoga na što pomislimo kad kažemo glam-rock. Album “The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders From Mars” suština je prve polovice sedamdesetih i jedan od najboljih albuma u povijesti rock glazbe. Priča je to o biseksualnom alienu koji uzevši ljudsko tijelo postaje rock zvijezda, no kasnije tone u pakao droge, alkohola i seksa, te propada, prije toga ipak pronijevši poruku ljubavi i mira čovječanstvu kojem je ostalo samo pet godina do uništenja. Osim što je jedan od najboljih i najvažnijih rock albuma ikad, Ziggy je i žanrovski najjasniji Bowiev izlet u SF (osim Diamond Dogsa). A cijelu priču o Ziggyju pročitajte na internetu (dio je Bowievog interviewa kojega je dao Williamu S. Burroughsu).

Sljedeći album, “Alladin Sane“, ploča je o Americi i mentalnoj bolesti. Na naslovnici je možda i najikonskija od svih Bowievih ikonskih promjena (kameleon rocka je jedno od njegovih imena), lice s crveno-plavom munjom. Premda su je kritičari u početku pokopali, ova je ploča imala neke od najljepših Bowievih pjesama poput “Time”, “The Prettiest Star” ili prekrasne “Lady Grinning Soul”.

“Diamond Dogs” je Bowieva verzija Orwellove 1984., jedne od njemu (a i meni) najdražih knjiga, kombinirane s njegovim vlastitim postapokaliptičnim svijetom. Bowie je imao namjeru napraviti mjuzikl prema knjizi, no kako mu piščevi nasljednici to nisu dopustili, odlučio je pjesme namijenjene za kazalište objaviti na albumu. Glazbeno korak nazad, tematski je album bio čisti SF. Bio je to i zadnji Bowiev glam-rock album. Uskoro, već sljedeće 1975. godine, uslijedila je još jedna promjena.

“Young Americans” bio je produkt Bowieve zaluđenosti soul glazbom i jedan od njegovih lošijih albuma, meni i najošiji album do sredine osamdesetih.

Sljedeća je promjena došla već 1976. u liku Thin White Dukea i albuma “Station to Station” koji je najavio berlinsku trilogiju. Album je snimljen nakon što je Bowie glumio u filmu Nicholasa Roega, Čovjek koji je pao na Zemlju. Moram priznati da ne mogu zamisliti boljega glumca od Bowiea u glavnoj ulozi aliena s bezvodnog planeta koji dolazi spasiti svoj planet i obitelj, no u međuvremenu se zaljubi i loše završi. Bila je to prva prava Bowieva filmska uloga i pun pogodak.

A Station to Station donio je tematski nastavak Bowieve opsjednutosti okultnim i Crowleyem i zadnju kazališnu preobrazbu. Glazbeno je vidljiv utjecaj njemačke (krautrock) scene, glazbenika poput Neu!, Harmonia, Can, Kraftwerk i drugih, što će se nastaviti posebno na sljedećim albumima. U međuvremenu je Bowie, iako i sam ovisnik o kokainu, spasio prijatelja Iggyja Popa iz ralja droge i producirao mu, a dijelom i napisao dva njegova najbolja albuma, “Lust For Life” i “Idiot” (prije toga napravio je to i za Loua Reeda na Transformeru).

Uslijedila su dva albuma koja smatram najboljim Bowievim djelima. Snimljena u Berlinu uz suradnju Briana Enoa (producent oba bio je stari Bowiev suradnik Tony Visconti, uz Enoa) koji je već dvije godine prije toga surađivao s glazbenicima iz Harmonie i Clustera, dva njemačka vrlo utjecajna elektronska banda (zapravo Harmonia je bio Cluster, Dieter Moebius i Hans Joachim Roedelius, pojačan gitaristom Michaelom Rotherom iz Neu!), te uputio Bowiea u tajne vrlo žive njemačke glazbene scene, pune inovativnih bendova i glazbenika (o njima čitajte više u mojoj kolumni u Siriusu B). Motorik ritmovi, dvije B strane, i Heroes i Low, pune elektronske ambijentalne mračne glazbe koje se ne bi posramili ni najbolji predstavnici krautrocka, prve postpunk pjesme u doba kad je punk tek započinjao svoj uspon (Joy Divison su svoje prvo ime Warsaw uzeli po Bowievoj pjesmi s albuma Low) najveći su doprinos kojega je Bowie ikad dao glazbi. Tematski, oba albuma kao da su sišla sa stranica knjiga J. G. Ballarda, posebice pjesme poput “Always Crashing in the Same Car”, “Sound and Vision”, “Sons of the Silent Age” ili “Breaking Glass”. Ti su albumi prijemosnica njemačke glazbene scene i britanskog postpunka s kraja sedamdesetih.

“Lodger” je bio pravi Bowiev novovalni album, ne baš sa SF temama. Uslijedio je “Scary Monsters and Super Creeps” koji je bio tematski dijelom ono što bismo koju godinu kasnije nazvali cyberpunk, no uglavnom se bavio temama suvremenog života, politikom, površnošću… A bila je tu i “Ashes to Ashes”, pjesma o majoru Tomu koji je zapravo junkie (i Space Oddity odbrojavanje uspoređivali su s ubrizgavanjem heroina).

Uslijedio je Bowiev veliki dolazak na pop scenu albumom “Let’s Dance” i pjesmom iz horror fantasy filma Ljudi mačke koju je napisao Giorgio Moroder. To je ujedno doba njegove najveće popularnosti, no i najslabije kreativnosti. Glumio je i u vrlo dobrom fantasy dječjem filmu “Labyrinth“, a prije toga u meni jako dragom vampirskom filmu Tonyja Scotta “The Hunger“. Osamdesete je zapravo više obilježio kao glumac (tu su bili i “Merry Christmas Mr. Lawrence”, “Absolute Begginers” i “The Last Temptation of Christ”).

Sljedeći Bowiev album koji je imao veze sa SF-om bio je “Outside” iz 1995., nova suradnja s Enoom, prva naznaka da u Bowieu još postoji kreativna iskra. Dijelom postapokaliptična priča koja se događa 1999., album je bio dnevnik Nathana Adlera koji kao kritičar u svijetu u kojem su ubojstvo i mutilacija tijela umjetnost odlučuje što jest, a što nije umjetnost.

Na sljedećih nekoliko albuma našla se još poneka pjesma sa SF tematikom, a onda je uslijedila desetgodišnja pauza nakon preživljenog infarkta.

Još jedna od njegovih zanimljivih uloga je ona u filmu Prestiž redatelja Christophera Nolana iz 2006. godine. U filmu nastalom prema romanu Christophera Priesta, David Bowie je tumačio ekscentričnog izumitelja Nikolu Teslu.

2013. Bowie se vratio s vrlo dobrim albumom “The Next Day”, izvrsnom izložbom koja još kruži svijetom, David Bowie is, a početkom ove i izvrsnim albumom “Blackstar“. Spot za naslovnu pjesmu čisti je SF, a spotom za “Lazarus” koji se pojavio samo par dana prije smrti, najavio je i vlastiti odlazak s pozornice. Novi je album prepun SF referenci, počevši od naslovne, preko Lazarusa, pa do “Girl Loves Me”, pjesme napisane slengom iz Paklene naranče. Novim albumom Bowie je sam sebi napisao epitaf, pa premda je za očekivati da se sljedećih godina pojavi još poneki album neobjavljenog materijala, Blackstar je izvrstan završni album jednog umjetnika (Bowie je bio i slikar).

Osim što je bio inspiracija mnogima, inspirirao je i neke likove iz popularne kulture, npr. Gaimana za lik Lucifera u Sandmanu, prema njemu je rađen i Joker iz Batmana, te mnoštvo drugih likova iz stripa i filma (postoji i serija Life on Mars). Svoju je ljubav za SF prenio i na sina Zowiea, danas poznatijeg kao Duncan Jones, koji je režirao izvrsni SF film “Moon”, nešto manje uspjeli SF triler “Source Code”, a uskoro će biti prikazan i njegov treći fim, “Warcraft”, rađen po popularnoj igrici koju sam čak i ja igrao.

Voljeli vi Davida Bowiea ili ne, njegov je doprinos modernoj umjetnosti, posebice glazbi, nemjerljiv, a njegov utjecaj u godinama koje dolaze bit će još i veći. A za nas u SF svijetu valja se nadati da će netko snimiti film prema temama iz Outsidea, a možda i Ziggyja.

Blackstar, počivaj među zvijezdama.