Prva sezona Star Trek: Discoveryja ima problema, i ne to nisu oni na koji mislite

Već i vrapci na grani znaju za težak put najnovije Trek iteracije – Star Trek: Discovery – od blueprinta do njegova konačnog porinuća. Velik broj odgoda, kontroverze s dizajnom (od Klingonaca do općenitog izgleda prikladnijeg 24. stoljeću), problemi (po nekima) s uklapanjem u Prime kanon, samo su neke od poteškoća s kojima se Discovery sreo i prije prvog putovanja. Kada tome pridodamo neočekivani odlazak showrunnera i idejnog začetnika serije, Bryana Fullera, te sve veću ulogu Alexa Kurtzmana, jednog od predstavnika omraženog JJversea; nije teško shvatiti veliku skepsu prema Discoveryju. No ovdje nismo da (još jednom) obrađujemo ove ili slične teme. Uostalom, kreativni tim je već više puta naglasio da će druga sezona odmaknuti od mračnog tona, i zamijeniti rat avanturom i istraživanjem, u pravom Trek duhu. Da će ovo doista biti veliki zaokret daje naslutiti i pridruživanje kapetana Christophera Pikea (Anson Mount), kao i dolazak kultnog Spocka, u nešto drugačijem izdanju od kojega smo se navikli. I upravo je ovo tema ove analize, i potencijalni problem koji mnogi nisu primijetili, i koji bi, ako se ne riješi, mogao naštetiti drugoj sezoni Discoveryja. A to je nedostatak hrabrosti kreativnog tima da prijeđu posljednju granicu. Strah od inovacije, i stvaranja nečega novog, iako u duhu Treka. Strah da hrabro kroče kamo nijedna Trek serija nije…

Pokušaj inovacije…

Star Trek: Discovery je od prve objave oglašavan kao novi pristup franšizi, kao serija koja će unijeti brojne inovacije, ali ostati vjerna duhu Treka. Istovremeno, i showrunneri i glumci, ponavljali su i naglašavali da će ovo biti Trek kakav još nismo vidjeli. I doista, Discovery je prva serijalizirana Trek serija, prilagođena eri prestižne televizije. Također to je prvi Trek gdje je radnja usredotočena na glavnu junakinju – Michael Burnham (Sonequa Martin Green), a ne već uhodani časnički kadar na mostu. I to je doista prva serija u kojoj glavnoj junakinji, zbog niza razloga koje određuje radnja, treba vremena (i to dosta vremena) da se akomodira na mostu, što nam daje jednu drugačiju perspektivu. No, osim ovih promjena, jesmo li zaista dobili drugačiji i inovativni Trek?

Prva sezona Discoveryja zamišljena je kao serijalizirani format, kao jedna cjelina s početkom i krajem. No nakon drugog gledanja teško je da će pozorni gledatelj zadržati takvu impresiju. Jer ova jedna cjelina podjeljena je na dva tematska dijela, i finale koje djeluje kao nešto što je dodano u zadnji tren. Prvi dio Discoveryja, ako ne računamo dvodijelni pilot (koji također tematski odskače od ostatka serije), se bavi teškim odlukama i situacijama u kojima se Burnham i ostali likovi nalaze, kao i institucijama kojima ti likovi pripadaju. Ovo je doista Star Trek kojega smo rijetko imali priliku vidjeti (iako su neke od tema i motiva koje prvi dio sezone obrađuju bile dijelom radnje DS9). Glavna tema prvog dijela prve sezone Discoveryja je istraživanje razlika između Federacije i njene glavne institucije – Zvjezdane flote, ali i unutar nje. Tako smo imali priliku vidjeti njenu militariziranu stranu, koja posebno dolazi do izražaja tijekom izvanredne situacije – rata; ali i onu koja nam je poznatija – znanstvena, istraživačka, i to kroz oči likova koji se suočavaju s više problema nego ijedna posada prije njih.

Ovaj nesrazmjer, raskol između dvije strane najbolje je vidljiv u mikrokozmosu ponosa Zvjezdane flote – USS Discoveryju, i njegove posade. Gabriel Lorca (Jason Isaacs), nekonvencionalni je kapetan koji u ovoj izvanrednoj ratnoj situaciji vidi mogućnost da uporabi Discovery i njegov ogromni potencijal u vojne svrhe. U tome mu se suprotstavlja Paul Stamets (Anthony Rapp), briljantni znanstveni časnik, koji je prisiljen svoje životno dijelo upotrijebiti kao sredstvo rata, pri čemu krši ne samo zakone Federacije, već i je i u opasnosti da izgubi razum. A tu je i Ash Tyler (Shazad Latif), preživjeli sudionik bitke, koji je nakon nezamislive torture uspio pobjeći iz klingonskog zarobljeništva, te je kao visokorangirani časnik na Discoveryju dobio priliku za osvetu. Čak su i dva „najnormalnija“ člana posade, mlada kadetkinja Tilly, i Kelpien Saru, pod pritiskom da njihove karijere stave u službu rata. Cijeli ovaj konflikt između ideala koje bi Flota trebala promicati i ratne realnosti pratimo kroz oči glavne junakinje Michael Burnham (Sonequa Martin Green). Ona je outsider – osramoćena bivša časnica, koja je (nepravedno) okrivljena za početak rata između Federacije i Klingonaca. Kroz prvi dio sezone pratimo Burnham dok se bori s krivnjom zbog gubitka svoje mentorice i kapetanice Philippe Georgiou (Michelle Yeoh), dok istovremeno pokušava dokazati ostatku sumnjičave posade da zaslužuje drugu priliku, i da je njeno mjesto na mostu. Posebno je zanimljiv njen odnos s jedinom osobom koja joj vjeruje i koja u njoj vidi više od pobunjenika – kapetanom Lorcom – i čija potpora nije bezuvjetna, što Burnham ostavlja izoliranu i još podložniju manipulaciji.

Da, ovo nije Trek na koji smo se naučili. Ali upravo ovo beznađe, ovo ratno stanje u kojem je Federacija na gubitničkoj strani, atmosfera paranoje, dakle sve-anti Trek teme i vrijednosti su trenutak u kojima sve ono što Trek predstavlja ima još veće značenje. Jer ljudi shvate vrijednost onoga što imaju, kad su u opasnosti da to izgube. Prvi dio sezone daje nam nadu u nešto što bi doista moglo obogatiti ideju Treka, i uvesti prijeko potrebne inovacije. Koliko je očajna Zvjezdana flota, koja da održi Federaciju i njene ideale, je prisiljena da te iste ideale pogazi. I kako će ova organizacija, koja se toliko razlikuje od njene buduće verzije, postati nositelj ideala Federacije, ideala koje će promovirati Kirk i Spock. Kako će Flota evoluirati od vojne u istraživačku i znanstvenu organizaciju? I iako je serija tijekom prve sezone imala problema u prikazivanju takve radnje, Discovery je ipak pokazao fascinantan potencijal u kojemu bi mogao usmjeriti Trek.

…koji to nije

No ostvarenje tog potencijala, taj zaista „novi“ Trek, barem u prvoj sezoni, nismo dobili. Jer čitav razvoj likova, novi stil radnje, prema nekoj drugačijoj, ali i dalje Trek perspektivi, narušen je i vraćen na početnu točku u drugom dijelu – jednom kad Discovery i njegova posada, prijeđe na drugu stranu; u omiljeni Trek trop – Mirror Universe. Lorca tako od moralno upitnog, „sivog“ lika, Flotinog kapetana čiji su postupci reflektirali onu stranu Flote i Federacije koja dolazi do izražaja u izvanrednim situacijama, postaje karikatura iz MU, comic villain (bez bradice). Stametsove halucinacije i paranoja nisu rezultat velikog pritiska kojem je izložen tijekom diskutabilnih znanstvenih eksperimenata, već je to rezultat vizija koje su trebale uslijediti. Ash je cijelo vrijeme bio mandžurijski kandidat, klingonac Voq u tijelu čovjeka, koji je nakon šokantnog hladnokrvnog ubojstva doktora Culbera (Wilson Cruz), izgubio svoju „klingonsku prirodu“, čime je i oslobođen krivnje za tako težak čin. A u samom finalu, Flota mu je nekako dopustila da se pridruži L’Rell (Mary Chieffo), čime je (bar za sad) problematično postojanje klingonsko-ljudskog hibrida, idealnog tajnog agenta, zanemareno (!). Čak su i teške moralne odluke vrhovnog zapovjedništva Zvjezdane flote, poput admiralice Cornwell, koje bi bilo zanimljivo pratiti (npr. odluka o uništenju klingonskog matičnog planeta Qo’nos), prenesene (s mogućom krivnjom) na druge. Tako je glavna odgovornost za genocid pala na Mirror Georgiou, čiji je lik negativke dodatno naglašen (u slučaju da ste možda zaboravili), konzumacijom Kelpiena – svjesnih bića. I vrlo je moguće da se posljedice ove kontroverzne odluke admiralice možda neće uopće spomenuti.

Mirror Universe je tako oslobodio kreativni tim odgovornosti i moguće krivnje za radikalne promjene u prvom dijelu sezone, ali je istovremeno umanjio vrijednost same radnje, i naštetio razvoju likova. Istina, Michael Burnham se u finalu sezone uspjela iskupiti za grijehe prošlosti, i vratila se u Flotu, time završivši svoje putovanje. No čak i ovdje, to je postignuto velikim dijelom koristeći potencijal paralelnog svijeta. Osjećaj krivnje za gubitak mentorice i kapetana, umanjena je spašavanjem MU parnjaka. Još jednom, ovo je lagani izlaz iz problema, koji kao u slučaju Ash-Voqa, može imati dalekosežne posljedice. A i samo obračunavanje s klingonskim vjerskim fundamentalizmom, nacionalizmom i ksenofobijom, koji je na trenutke doista bilo zanimljivo pratiti u prvom dijelu sezone, riješeno je na zbrzan i konfuzan, pa i previše jednostavan način.

Ne možemo zanemariti činjenicu da je MU segment doista bio zabavan za gledanje, no ne možemo ni preći preko toga da je putem njega riješena većina problema na način koji gotovo pa podsjeća na varanje, a razvoj likova je nepotrebno pojednostavljen. S druge strane, sudeći po pozitivnim reakcijama velikog broja fanova, čini se da je to bila dobra i uspješna odluka kreativnog tima. No to nas ostavlja s važnim pitanjem, koje bi moglo obilježiti ne samo prvu sezonu Discoveryja, već možda i cijeli serijal.

Na raskršću

Što mi kao fanovi zapravo želimo. Želimo li serijal koji se ne boji hrabro kročiti tamo gdje Trek nikada nije. Ili želimo fanservice, koji će replicirati klasični Trek u gotovo svakom aspektu? Radeći od Treka muzejski izložak, a ne progresivnu seriju. Sa sličnim problemom susreli su se kreatori DS9, još jednog serijala koji je od početka izazvao negodovanje fanova „skretanjem“ od Trek ideala i vrijednosti. No, upravo zbog te promjene, zbog te hrabrosti, danas većina fanova smatra DS9 možda i najboljem što je Trek ponudio. S razlogom. DS9 je produbio naše razumijevanje Trek univerzuma, kroz sve moguće aspekte, a Dominijski rat na kojega rat s Klingoncima neodoljivo podjeća, doveo je Federaciju još jednom na rub opstanka. No za razliku od Discoveryja, ovdje izlaz nije ponudio Mirror Universe i njegovi dopplegangeri. Federacija je spašena velikim žrtvama samih likova, koji su nakon toga trebali živjeti s posljedicama svoga čina. Možda bi vrijedilo da Discovery koji je na dobrom putu, nauči neke lekcije od svog starijeg uzora. Jer Trek nije nužno samo utopija, i to nije društvo bez konflikta. Trek ima svoje konflikte, svoje dileme, i njihova vrijednost je možda najveća u trenutku kad razrješavanje zahtjeva skupu cijenu.

Prva sezona Star Trek: Discoveryja prva je serija novog, gotovo pa filmskog formata. Ima odličnu i dobro uigranu glumačku postavu, spektakularne vizualne efekte, i solidnu radnju. Ali unatoč svemu tome, ona nije donijela ništa što Trek već nije imao. A ideje koje su mogle imati odličan efekt, da je bilo hrabrosti da ih se dovede do kraja, poput posljedica za teške moralne odluke (i oporavak od brutalnog rata), i Federacije i Flote i njezinih članova na jednoj, i Klingonaca na drugoj strani, ostale su neispunjene uvođenjem zlog parnjaka originalnog univerzuma. Umjesto moralno upitnih odluka realističnih likova na rubu, dobili smo klasične Trek stereotipe, heroje koji su u finalu gotovo bez greške, a sva krivnja prenesena je na još jedan trop – negativce koji su antiteza Treku.

No nada ipak postoji. Nadamo se da će završni govor Michael Burnham o nepostojanju prečaca na putu prema pravednosti biti osnova ako ne nastavka Discoveryja, onda nekog od brojnih spin-offa koji su u planu, ili možebitnih filmova. Jer Star Trek je puno više od fanservicea, ili robovanja kanonu. On je put naprijed, vizija jedne drugačije optimističnije budućnosti, ali ujedno i refleksija našeg društva. Ali to ne znači da taj put treba biti bez prepreka. Naposljetku slogan Zvjezdane flote nije bez razloga „Per aspera ad astra“ (Preko trnja do zvijezda).