Inverzija Science fiction and fantasy news website
Psycho Pass: The Movie
Budući da je nemoguće govoriti o filmu bez poveće količine spojlera za prethodne medijske proizvode (TV-serija je imala do sada dvije sezone, mangu i novelizaciju da ni ne spominjemo), molim da prvo sami odredite u koju skupinu spadate, pa čitajte ono što se odnosi na vas. Ili trpite spojlere, što vam ja mogu.
Ako ste sad prvi put u životu čuli za Psycho Pass
Sve je u redu, nitko vam neće zamjeriti. Dakle, radi se o anime seriji – sad i filmu – čiji je idejni tvorac Gen Urobuchi, a nadahnuta je u velikoj mjeri djelima Philipa K. Dicka. Svog se nadahnuća ni serija ni film nimalo ne stide: pogledate li sliku Tokija kakav postoji u PP-u, neizbježno ćete se sjetiti Blade Runnera, a likovi u seriji otvoreno će prizivati Dickov duh.
Osnovna premisa priče također je izrazito dickovska: u 22. stoljeću (originalna TV-serija emitirana je u dan točno tako da se odvija 100 godina u budućnosti), Japan je osigurao sigurnost i mir u društvu koristeći tzv. Sybil System, računalni megasklop koji je u stanju trenutačno izmjeriti kvocijent kriminaliteta kod svakog pojedinca. Oni kojima psycho pass (naziv je odabran jer se na japanskom izgovara potpuno isto kao i riječ psihopat, a morate se zapitati ima li i kratica za Sybil System svoju implikaciju) pokaže vrijednost iznad 100 smatraju se latentnim kriminalcima i bivaju automatski upućeni na rehabilitaciju. Procijeni li pak Sybil da za oporavak nema šanse, takva osoba gubi mogućnost za bilo kakav pristojan život i najvjerojatnije će završiti na doživotnom boravku u instituciji.
Ako vas ovo podsjeća na premisu Minority Reporta, niste u krivu, no Psycho Pass ima još iznenađenja u rukavu: u praksi, naravno, ljudi nisu uvijek presretni kad ih očitaju kao latentne kriminalce. Zato ih ponekad moraju privoditi agenti Ureda za javnu sigurnost. A kako je učestali kontakt s latentnim (ili aktivnim) kriminalcima opasan za mentalno zdravlje, inspektorima čistih psiho-profila u tome pomažu provoditelji, i sami latentni kriminalci koji smiju izlaziti samo u pratnji inspektora i to isključivo kako bi se obračunavali s drugim kriminalcima. A tu je i nepogrešivo oružje, dominatori, također povezano na Sibilu, koje automatski određuje kriminalnu razinu svakoga u koga se uperi i prema tome prilagođava i svoju silu, od uspavljivanja do (vrlo spektakularnog) totalnog uništenja.
Osim zanimljive premise, Psycho Pass je prepoznatljiv i po neobično složenoj estetici: na bladerunnerovskim pozadinama, osim opakih dominatora pojavljuju se iritantni kawaii policijski roboti (koji su, osim ostaloga, i komentar na suvremenu japansku kulturu) i virtualno-hologramski svijet u kojem je sve moguće, dok je izvorni dizajn likova radila Akira Amano, mangaka poznata po serijalu Katekyou Hitman Reborn! i izrazito atraktivnim likovima. Vizualni aspekt tako pruža obilje prilika za likovne citate, ironijski odmak ili drugačije promišljanje, dok je sama animacija odrađena izrazito solidno.
Sve u svemu, Psycho Pass će vam, i kao serija i kao film, pružiti kvalitetno složen svijet, inteligentno osmišljene likove, a posebno će se svidjeti onima koji vole malo filozofije u svojoj futurističkoj pucačini. Ipak, ovoj skupini iskreno preporučam da prije gledanja filma odgledaju bar prvu sezonu serije. Moći ćete pratiti film i bez toga, ali će vam odnosi među likovima biti znatno jasniji budete li imali podlogu.
Ako ste pogledali bar prvu sezonu serije
Dakle, znate o čemu se radi, sjećate se da je nakon Makishimine smrti Kougami nestao, a inspektorica Tsunemori sklopila neku vrst pogodbe sa Sybil. Ovo je (dakle, odgledana prva sezona) zapravo dovoljno da biste pratili film: iako ima elemenata i iz druge sezone (neki likovi, i – možda najbitnije – činjenica da je sistem počeo razmišljati i o društvu u cjelini, a ne samo o pojedincima) njihova je uloga dovoljno mala da se snađete. S druge strane, druga sezona može vas malo pripremiti na podignutu razinu akcije, koja je u filmu još prisutnija i – budući da je rađen za kina – još spektakularnija.
Općenito, film je vidljivo napravljen s velikim zaslonom na umu: umjesto klaustrofobičnog povlačenja po polumračnim prostorima koji su bili više-manje zaštitni znak TV-serije, nude nam se široki pejzaži, razrušeni hramovi i općenito, potpuno drugačija slika od one na koju smo navikli. Jednim je dijelom to uzrokovano promjenom lokacije: film se, naime, najvećim dijelom odvija u SEAUn-u, (South East Asian UNion, zajednica zemalja od kojih vidimo samo nešto nalik Kambodži), kamo se Sybil System počinje širiti pa im šalju opremu – koja uključuje i ogrlice za latentne kriminalce jer SEAUn, koji se još uvijek hrve s posljedicama građanskog rata, naprosto nema mogućnosti slati ih na rehabilitaciju. Zato umjesto dominatora koriste ogrlice koje automatski mjere kvocijent kriminaliteta i, čim se nečija boja zamuti, ošamuti ih ili ubije bez potrebe za bilo čijom intervencijom.
Inspektorica Tsunemori završit će u SEAUn-u po Sybilinom nalogu, nakon što se u Japanu pojavi snimka na kojoj se vidi da je Kougami živ i, po svemu sudeći, upleten u terorističke aktivnosti u susjednoj državi. Tamo će je dočekati predstavnici vojnih snaga, veliki vođa, političke spletke i, naravno, Kougami osobno. Kao i prije, Tsunemori će pokušati privesti Kougamija; kao i prije, to neće biti tako jednostavno. A kad se u priču još umiješa i tim kiborških plaćenika, stvari će postati i kompliciranije i krvavije nego prije.
Ne ulazeći u područje spojlera, recimo samo da je film, iako doista pravi korak dalje u općoj priči, po svojoj naravi bliže drugoj nego prvoj sezoni, s puno akcije i spektakla a manje razvoja likova. Čitav 1. odjel pojavljuje se praktički kao ukras, na samom početku i kraju filma, tako da samo Ginoza, Shion i Mika uopće imaju govorne uloge, dok su novi likovi uglavnom vidljivo namijenjeni jednokratnoj upotrebi.
Ako ste uživali u drugoj sezoni, film će vam više-manje pružiti isti tip zabave. Ako vam se prva svidjela, a druga nije, najvažniji razlog da pogledate film bit će, pak, da vam omogući daljnje praćenje sage. Jer, bez imalo sumnje, ova će se saga nastaviti. Osobito to postaje jasno u završnoj sceni, za koju treba pričekati cijelu odjavnu špicu. Koja je, usput rečeno, Namae No Nai Kibutsu, svima poznata još iz prve sezone i jedna od (bar meni) dvije najbolje pjesme korištene u seriji, pa vam to neće teško pasti. Ako je vama tlaka slušati Egoiste, prevrtite špicu, ali nikako nemojte propustiti zadnju scenu.
Spojlerastična primjedba za kraj: pratite li jako pozorno početnu špicu, dobit ćete najavu jednog potpuno neočekivanog kamea. Ali pozorno znači ne trepćite.
Konačno, ako ste odgledali obje sezone i jedva dočekali fim
Nemojte me zafrkavati. Vi ste odgledali i film, i ovdje ste samo zato što tražite neki komentar, objašnjenje ili teoriju za ono. Da, dobro znate što. Nema komentara. Grupa za podršku žrtvama Gena Urobuchija sastaje se svakog trećeg četvrtka u mjesecu.
