Home / Recenzije / Film / Recenzija filma Hobit: Smaugova pustoš

Recenzija filma Hobit: Smaugova pustoš

17122013_HobitSmaugRecenzija_post

Ideja da se jednu, relativno tanku knjižicu prema današnjim standardima, ekranizira kao tri filma, sama po sebi ne mora biti loša, no ono što se računa je realizacija. A izvedba do sada ne ide u korist Jacksonove Hobit trilogije. Nakon Neočekivanog putovanja koje je naprosto dugačko i dosadno, Smaugova pustoš je koju minutu kraća i s više akcije, pa proporcionalno i nešto malo manje dosadna. No, i dalje pati od istih problema kao i prvi film, a uobičajena primjedba da će sve sjesti na mjesto sa završnim filmom je toliko naporna da jedini suvisli odgovor može biti protupitanje: Čemu onda raditi tri filma koje gledamo u razmacima od godine dana, a ne jedan koji traje 9 sati? Pa da gledamo pučko veselje u kojem sve sjeda na svoje mjesto (što bi značilo da bi bilo dovoljno škicnuti zadnjih pola sata, a preostalih osam i pol jednostavno prespavati). Ako niti jedan film nema nešto posebno, neku zaokruženu cjelinu, onda vrlo lako pada u kategoriju nepotrebnog i napornog.

Hobit nikada nije trebao biti ekraniziran kao trilogija. Suvisliji bi bio kao Pixarov crtani film, pa je jasno da je Jackson odlučio Hobita pridodati LOTR-u i stvoriti jedinstvenu šestodijelnu cjelinu o trećem dobu Međuzemlja. No ono što mu je bilo na raspolaganju za Gospodara prstenova, to u Hobitu nema, pa su sve one mane koje je mogao prikriti radnjom LOTR-a (iliti Tolkienovim proizvodom) došle na naplatu u Hobitu. Pokazalo se da gomilica Jackson, Walsh, Boyens i del Toro nisu u stanju popuniti Hobita na dosljedan i kvalitetan način (i iscrpiti bogato Tolkienovo nasljeđe) da bi dosljedno i neartificijelno funkcionirao kao uvod u LOTR. Nasilno gurajući materijal da bi dobili epsku težinu, iščupali su svako slovo razvijajući radnju koja je opasno narušila ritam jedne pustolovine s poukom.

Dramaturški, Smaugova pustoš je hladnom, linearnom i bezličnom logikom (često vođenom isključivo atraktivnošću vizualija ili pritiskom LOTR-a) slijepljen nizanjem kadrova do samoga kraja gdje je izostala veličanstvena kulminacija sa zmajem. Smaug ni po čemu nije impresivan, čak niti u granicama tehnološke izvedbe, i daleko je od moćnog prikaza Golluma. Iskreno, Smaugova pustoš ne zaslužuje neku dublju analizu jer je puno toga naprosto niz slikica namijenjenih vrlo pasivnom promatraču namijenjenih da evociraju LOTR. Tek pokoja sekvenca otkriva iskricu neke teme ili stava, ali ubrzo biva isprana i odbačena. Ljubavna priča između vilenjakinje Tauriel i patuljka Kilija je klišeizirana i ne vodi nigdje; prikaz korumpirane vlasti u Jezergradu s komentarom na demokraciju toliko odskače i vidi se da ne pripada ideji tog svijeta dok Gandalfov odlazak u Dol Guldur služi isključivo da nam se servira Sauronovo oko… U konačnici film jedva da sadrži ikakav humor, ikakvu doista tešku situaciju u kojoj se gube životi bez obzira na izbor.

Sve skupa Hobit trilogija se više čini kao jedna velika vožnja u zabavnom parku koja veseli fanove, nego jedna umjetnička interpretacija značajnijeg književnog djela dvadesetog stoljeća. No u takvom pristupu postoji opasnost da samoga sebe počne izjedati. Jednom kada rulju naviknete na lijepe a sadržajno plitke uratke, tražit će još i još bez ikakvog kriterija. A to se zna da vodi na tamnu stranu.

Smaugova pustoš je i prvi film koji u Zagrebu igra u novom formatu. Riječ je o 4DX tehnologiji koja nije neki poseban novitet, ali je vrlo razvikana, i predstavlja dosljedan proizvod holivudske krilatice movie experience. U 4DX-u, osim 3D prikaza, gledatelja se ljulja, šprica, zamagljuje, fenira ga se, puštaju mu se mirisi i ubija ga se stroboskopskim svjetlom, a sve u svrhu ‘boljeg’ doživljaja filma. No, i to zahtjeva nekakav razumljivi logičan pristup, nekakav dizajn koji je u Hobitu u većini promašen.

Kada Jackson radi široke plutajuće planove, lijepo je kad vas njiše, ali postoji opasnost i da vas uspava. U redu je da štrcne voda kada patuljci jure u bačvama niz rijeku, ali je bez veze kada se isti efekt doživi uz Smaugovo riganje vatre. Kontinuirano drmanje stolaca bilo da junaci jašu, tuku se, padaju, plutaju ili skaču u konačnici postaje besmisleno, naporno i vrlo neudobno. Vjerujem, za mlađu publiku idealno i vjerojatno zabavno iskustvo ako im dodatak od 25 kuna na ulaznicu nije puno.

Check Also

The Rook: napeta špijunska igra

Nadnaravni špijunski serijal The Rook, koncipiran u osam nastavaka, dramska je adaptacija kabelske televizije Starz …

Nasmijte se sa Short Trek: The Trouble with Edward

Iako humor nije fokus Star Treka, ne možemo reći da ga nije bilo ranije u …

Web Statistics