Home / Recenzije / Film / Recenzija filma “Hobit: Bitka pet vojski”

Recenzija filma “Hobit: Bitka pet vojski”

 

291220014_Hobit_pet_vojski_recenzija

Posljednji nastavak Jacksonove Hobit trilogije raskošno je pokazao svu bijedu holivudske ekranizacije primarno dječje knjige (iako se mnogi neće sa mnom složiti da je Tolkienova avantura roman za djecu), u spektakularnim proporcijama gdje tome nikako nije mjesto. Prema trenutno dostupnim podacima, ukupna duljina trajanja trilogije iznosi nešto više od devet sati što znači da je, ako uzmemo Algoritmovo izdanje, svaki drugi red knjige završio u filmu. Zamislite, svaki drugi red. Takva statistika je nategnuta i hladna, pogotovo jer postoje primjeri u kojima se od kratkog literarnog materijala složio vrlo suvisao filmski. Nažalost, Hobit se počeo stvarati opterećen ekranizacijom Gospodara, a time i pretvarati u nešto što s Tolkienovim romanom ima veze tek u naslovu. Naravno, ne ide to samo na dušu Jacksonu, već spletu nesretnih okolnosti kojima većinom upravljaju novac i ego. Zato će Bitka pet vojski biti valjana isključivo onima kojima je dovoljna ikonografija i to što svijet samo miriši (da budemo fini) po Međuzemlju. Kao i ostatak trilogije, uostalom. Činjenica ostaje da film pati od jadne artikulacije primarne teme knjige i krajnje neadekvatnog umetanja poveznica s Gospodarom. Naprosto, lišeni materijala, Jackson i kompanija su pokazali da ne razumiju Tolkiena. Lako je još bilo od tri debela Gospodara raditi epske spektakle. Kada se po istom receptu počelo izvlačiti Hobita, eto frke koja je rezultirala popunjavanjem filmova tupavim dosjetkama.

Već sam početak filma sadrži dio koji predstavlja logičan kraj prethodnog nastavka. Time je narušena kakva-takva fabularna linija i podjela na koliko-toliko zaokružene cjeline. Po toj logici moglo je biti pet, deset, trinaest ili dva filma koje bi trebalo gledati u jednom komadu. Ako se i odreknem svojeg uobičajenog cjepidlačenja, Bitka jedva da funkcionira na nekim temeljnim osnovama filmskog pripovijedanja. Konfuzija, nedosljednost, brljanje u montaži, na momente loša kamera, bijedni dijalozi, krajnje promašen tip humora, ukratko ćumez od filma uzduž i poprijeko. Ne spašava ga čak ni opći narativ filma. Ideja da se od Hobita radi neki epski spektakl i pretvara ga se u prethodnicu Gospodara sama je po sebi promašena. Što je najbolje, Jackson ni u tome nije bio dosljedan pa kao da se tijekom cijelog trajanja rada na filmu nije mogao odlučiti što radi, što će biti primarno i kakvu će strukturu složiti. Servira malo intimističku priču o pojedincu u društvu, težini grijeha predaka, malo okrzne značaj prijateljstva, malo neobičnu ljubavnu zavrzlamu, malo preferira vožnju u zabavnom parku, malo ukazuje na moć wetinih računala, pa se onda malo upušta u horor i kreiranje svakojakih likova koji će se dobro prodavati kao akcijske figure te neizostavno, ponudi nam slikovitu turističku reklamu za Novi Zeland (možda i najbolji dijelovi). Ono jedino važno što smo tek na kapaljku dobili – pohlepa, kuda ona vodi i tko nam može pomoći ako zaboravimo tko smo, naprosto je ugušeno nepotrebnim vrludanjem te nakaradnim i napornim vizualijama koje graniče s glupošću i, oh, tako podsjećaju na mojeg ‘omiljenog’ majstora Baya.

Ne razumijem kako Jackson zajedno sa svojim pajdašem del Torom i ostatkom scenarističkih piskarala nije shvatio da je prostor radnje sam po sebi poveznica s Gospodarom i da nema potrebe izmišljati nebulozne sheme i nekakve tupave borbe s buljookom vatrom, Gandalfova uzaludna putešestvija i prizivanja sudionika u događajima koji pripadaju u drugu trilogiju. Čemu? Znamo kako sve to završava. Dovoljno bi bilo umetnuti usput neke sitnice ili neke doista promišljene detalje. Ovako je samo opterećena i razvodnjena osnovna (i samo po sebi dovoljno kompleksna) bit priče o Bilbu Bagginsu, zločestome Smaugu i pohlepnim patuljcima u svrhu da se nečija imena pojave na odjavnoj špici. To s pričanjem filmske priče nema baš neke veze.

U konačnici niti sama bitka iz podnaslova ne predstavlja ništa koherentno, a trebala bi biti nekakav vrhunac. Jedino čega je vrhunac to su dosada, nemaštovitost i predvidljivost (u želji da ta jedna bitka zasjeni sve one iz Gospodara). Tih gotovo sat vremena filma je obično paradiranje i šepurenje vilenjaka, patuljaka, goblina, trolova i inih protagonista (od kojih su možda i najzanimljiviji oni koji su došli u zadnji čas). U tome nema gotovo ništa epsko, nema čak niti intimno, a da nije patetično jer smrti nekih likova nisu nikakva posljedica radnje. Doista je svejedno što će se kome dogoditi, dok god se nešto događa. Arkadno rješavanje nekih akcijskih scena neću uopće komentirati jer onaj koji se toga dosjetio trebao je tražiti inspiraciju negdje drugdje a ne od Super Marija.

Mogu razumjeti da je pretvaranje Hobita u franšizno prenemaganje stvar čiste pohlepe (eto ipak je lajtmotiv prisutan), ali nadao sam se da Jackson drži do nekog integriteta. Premda su i sva tri filma Gospodara problematični, posjeduju šarm i autorska obilježja kojih u Hobitu gotovo da nema. Je li problem nastao u promjeni da se umjesto dva rade tri filma, je li se Jackson ispuhao pa je ovo naprosto ‘morao’ odraditi ili je razlog nešto treće, nije ni važno. Hobit je u ovakvom obliku promašaj koliko god zagriženi fanovi to tvrdili da nije.

Check Also

The Rook: napeta špijunska igra

Nadnaravni špijunski serijal The Rook, koncipiran u osam nastavaka, dramska je adaptacija kabelske televizije Starz …

Nasmijte se sa Short Trek: The Trouble with Edward

Iako humor nije fokus Star Treka, ne možemo reći da ga nije bilo ranije u …

Web Statistics