Recenzija znanstveno fantastičnog trilera “The Signal”

Znanstveno fantastični triler Williama Eubanka The Signal premijerno je prikazan na ovogodišnjem izdanju filmskog festivala Sundance. U kino ditribuciju je stigao u lipnju, ali kako spada u nezavisne filmove lagano ste ga mogli previdjeti jer je budžet za oglašavanje bio vrlo mali. Redatelj je relativno nepoznat hrvatskoj publici, a spomenuti film njegovo je drugo ostvarenje u ovome žanru, nakon znanstveno fantastične drame Love iz 2011 godine. Uz superpoznatog Laurencea Fishburnea, u glavnim su ulogama Brenton Thwaites (Oculus, Maleficent), Olivia Cooke (Bates Motel) i Beau Knapp (Super 8).

Radnja je sljedeća: grupa studenata Sveučilišta MIT odlučuje potražiti hakera koji im stvara probleme, no pronalaze samo napuštenu zgradu. Napadnuti su i odvedeni u tajanstvenu istraživačku ustanovu, navodno radi vlastite sigurnosti, no zapravo su tamo podvrgnuti ispitivanju i jezivom testiranju. Teško je otkriti išta više bez spoilera, no ionako je bolje da sami otkrijete nastavak.

Film je vrlo zanimljiv u vizualnom smislu, s pregršt dojmljivih scena i netipičnim formalnim rješenjima. Bitno je naglasiti da su specijalni efekti uvijek u funkciji priče, odmjereni i na svome mjestu, te nisu obično sredstvo za impresioniranje publike kao što je sve češće u holivudskim blockbusterima. Film ostavlja snažan dojam realističnosti, bez obzira na natprirodne elemente. Tome pridonosi i gotovo dokumentaristička tehnika snimanja u uvodnome dijelu, koji nas uvodi u psihologiju glavnih likova i njihove međusobne odnose, kao i gluma, koja je vrlo prirodna i uvjerljiva. Glavni je glumac sjajno iznio lik Nica, kojemu posebnu psihološku dubinu daju snolike sekvence sjećanja umetnute u radnju. L. Fishburne u ulozi tajnovitog znanstvenika svojim distanciranim i (pretjerano) smirenim nastupom daje naslutiti da stvari nisu onakve kakvima se čine.

I sadržajno je film zaista zanimljiv i originalan, iako sadrži mnoštvo općih žanrovskih odrednica – od izvanzemaljske otmice i beskrupuloznog znanstvenika preko androida, umjetne inteligencije i ljudsko-izvanzemaljskih hibrida, sve do Područja 51. Od utjecaja svakako treba istaknuti District 9, koji ostavlja sličan dojam realističnosti, kao da je gledatelj zajedno s protagonistom ušetao u noćnu moru.

Također treba istaknuti odličnu glazbu skladateljice Nime Fakhrare, koja daje jedinstvenu notu ugođaju filma. Ova američka glazbenica iranskog podrijetla također dizajnira eksperimentalne glazbene instrumente, te ih je nekoliko dizajnirala upravo za ovaj film.

Nakon gledanja filma, jedno pitanje ostaje otvoreno – što je zapravo signal iz naslova? U filmu ga čujemo dva puta, prvi put za vrijeme napada kod napuštene kuće, te drugi put na kraju, u trenutku kad Nic shvati tko stoji iza svega. U oba slučaja ostaje bez svoje djevojke Haley. Autori filma otkrili su da se radi o metafori – cijela priča utemeljena je na sukobu razuma i osjećaja protagonista; Nic je iznimno inteligentan pojedinac koji se našao u teškoj emocionalnoj situaciji suočavanja s opakom bolešću. U trenutku kad čuje signal, on napokon shvaća da su zapravo njegovi osjećaji ono što ga čini ljudskim bićem i da mora skupiti hrabrosti da bi se borio za ono što želi.

Sveukupan dojam filma je – ugodno iznenađenje. The Signal je film neovisne produkcije koji se inteligentno i kreativno služi ograničenim budžetom i motivima žanra znanstvene fantastike kako bi istražio pitanje ljudske psihologije.