Marsovac, Ridleyeva prolazna igra u crvenom pješčaniku

 

Marsovac me donekle uvjerio da je Ridley Scott jedan od onih režisera koji posjeduju oko za vizualni identitet filma (zbog čega je vrlo uspješan u stvaranju namjenskih filmova), ali je slijep k’o šišmiš za scenarij. Može on pričati koliko god hoće o vlastitoj involviranosti u fabulu ili dramaturška prekrajanja, no sve su to više-manje naklapanja. Ako je autor scenarija faca i zna što radi, Scott je tu da dizajnira svijet i upriliči spektakl jer to je ono što zna. Ni više ni manje. Evo da potkrijepim tezu. Za Aliena je imao velikog Dana O’Bannona, za Blade Runnera predložak kojeg je obradio David Webb Peoples, Prometeja mu je napisao tulavi Damon Lindeloff, a Marsovca je prema romanu Andyja Weira posložio solidni Drew Goddard. Ergo, filmovi su vizualno atraktivni, atmosferični, ali priča je isključivo rezultat umješnosti scenarista. Niti je Scott popravljao bilo što na svoja dva vrlo uspješna filma, niti je nešto dodavao u posljednjem, a bogami niti je shvatio što mu to ne valja s Prometejem jer bi nakon što se probio kroz polovicu scenarija jasno i glasno zajodlao da to sranje ne namjerava snimiti.

Osim toga, u intervjuu za magazin Empire (br. 275, svibanj 2012.) izjavio je da su se Alien i Blade Runner dogodili više slučajno nego kao dio nekog plana. Za Aliena je rekao da nije trebalo dopisati niti jednu riječ (sic!). Za zaključiti je da će i Alien: Paradise Lost (Prometej 2) i Blade Runner 2 biti upravo onakvi filmovi kakve ih Michael Green, odnosno Hampton Fancher napišu. To što se Scottu pripisuje priča Runnera 2 tek je dobar marketing. I bolje je da tako ostane jer u istom je intervjuu Scott spomenuo i Dänikena i njegove ideje o izvanzemaljskim posjetima u našoj prošlosti, pa me lagano hvata jeza gdje bi -primarno Paradise Lost – mogao završiti. Uzimam si za pravo da budem skeptičan jer k’o na pokretnoj traci se pojavljuju franšize i rebutovi uobličeni u poznati miss universe stereotip – lijepo, al’ glupo do boga. Ergo, Scott kuži ono što je lijepo, ali za ostalo je daltonist. Pokazao je to nebrojeno puta.

Marsovac me dakle u to uvjerio.

Jordanska pustinja je Mars, a Matt Damon je Mark Watney, astronaut/egzobiolog koji je nakon pješčane bure ostao zarobljen na crvenom planetu. Sljedećih dva sat i petnaest minuta gledam Watneyevu dovitljivost, upornost i znanstvenu pronicljivost kako da preživi i NASA-inu snalažljivost da ga vrati na Zemlju.

Weirov roman je lako štivo, iznimno lepršavo i čita se u komadu iz čiste znatiželje. Ne toliko da saznate što će se dalje dogoditi već kada će čovjek puknuti. Kada će neminovna mračna strana priče izroniti na površinu. Kada će u prvi plan izbiti čovjek. To Weira nije zanimalo, za njega su postojali samo (praktični) problemi koje treba (znanstveno utemeljeno) riješiti i tako sve do posljednje stranice. Začuđujuće, kao čitatelj nisam bio razočaran. Weirov mi se lik uvukao pod kožu svojim pretjeranim optimizmom, a ja kao pravi sucker za Mars/svemir/znanost halapljivo sam progutao svu njegovu geekovštinu (nešto slično kao i u priči Majka invencije Toma Godwina objavljenu u Siriusu broj 3). Priznajem, zahvaljujući Weirovoj geekovštini i prozračnom tekstu uživao sam u vrlo predvidljivoj vožnji. Kao da mi je opet deset i pod dekom s baterijom čitam Siriuse.

Zahvaljujući Scottovoj relativno solidnoj, ali nimalo inventivnoj režiji, prošao sam istu, nešto reduciraniju vožnju još jednom. I ostao ravnodušan. Watneyeva dovitljivost nije ništa izraženija, a NASA-in politički marketing nije ništa dublji od tabloida s prezervativom. Većina sporednih likova svedena je na nužne stereotipe, čak i kada je riječ o prvom redu. Već od samog početka je jasno (i onima koji knjigu nisu čitali) da će Watney biti spašen. Linearan put posut poteškoćama je sve što se ima za vidjeti, a jedino “kako” će prepreke svladati je ono o čemu film govori.

Problem je što taj “kako” ima jedino smisla u knjizi gdje se kao čitatelj stignete zamisliti i zapitati bi li doista tako nešto funkcioniralo – možda čak i odraditi vlastite kalkulacije (u glavi ili na papiru ovisno o moždanom kapacitetu i znanju). Film to pak kao medij ne dozvoljava, pa je onda za prosječnu publiku doista nevažan taj “kako” koji je relativno znanstveno utemeljen. Za prosječnog gledatelja je doista svejedno da li je Watney iz hidrazina koji se koristi kao pogonsko gorivo izvlačio vodik i spajao ga s kisikom iz oksidatora da bi dobio vodu ili je to radio koristeći magnatomični barionski kondenzator (Star Trek Random Technobabble Generator).

Dakle tehnobrbljarija iz Zvjezdanih staza i kemija su za filmskog gledatelja u većini slučajeva ista stvar. To je važno samo nama nekolicini gnjavatora i cjepidlaka. Zamišljam jednu od onih scena u kojoj naš hrabri astronaut čeprka po elektronici nekakvog marsovskog rovera i govori kako će sada koristit sonični odvijač da bi poravnao magnetne spojke (nakon čega rover živne). Takav tekst ni filmu ni sceni, a bogami ni redatelju ne bi niti donijelo ni oduzelo zvjezdicu.

Da, Matt Damon je solidan odabir i lik iskričavog Watneya kojem je od Marsa samo veći neprijatelj disko glazba mu je legao; da, geekovština je simpatična, humor prihvatljiv, ali odrazim li film kroz prizmu vlastitog unutarnjeg svijeta najviše što sam od Marsovca dobio jest nešto ala Brainiacs s Discoveryja. A mogao sam možda dobiti i Right Stuff. Malo političke satire, malo egzistencijalističkih dilema, malo izraženija oscilacija u karakterima i film bi možda prešao onu liniju koja dijeli potencijalni žanrovski klasik od tek zabavnog uratka. Nepretencioznost predloška otvorila je sva moguća vrata epskoj slobodi.

Nažalost, Marsovac je ostao tek tipična priča o brodolomcu, a Scott koji je samo u jednoj sceni pokazao tračak nečega većeg – onoj kada posada odlazi s Marsa, a zapovjednica Lewis gleda u prazan stolac preko koje prelazi traka sunčeve svjetlosti – propustio priliku da se vine iznad puke zabave.

Zamišljam Kubricka kako Watnejevu uzrečicu “I’m going to have to science the shit out of this.” parafrazira s “I’m going to have to shoot the shit out of this.” I zamišljam kako gledam taj film i pitam se kako nitko oko mene ne vidi razliku.