Marsovac, Ridleyeva prolazna igra u crvenom pješčaniku

 

19102015_marsovac_recka_post_1

Marsovac me donekle uvjerio da je Ridley Scott jedan od onih režisera koji posjeduju oko za vizualni identitet filma (zbog čega je vrlo uspješan u stvaranju namjenskih filmova), ali je slijep k’o šišmiš za scenarij. Može on pričati koliko god hoće o vlastitoj involviranosti u fabulu ili dramaturška prekrajanja, no sve su to više-manje naklapanja. Ako je autor scenarija faca i zna što radi, Scott je tu da dizajnira svijet i upriliči spektakl jer to je ono što zna. Ni više ni manje. Evo da potkrijepim tezu. Za Aliena je imao velikog Dana O’Bannona, za Blade Runnera predložak kojeg je obradio David Webb Peoples, Prometeja mu je napisao tulavi Damon Lindeloff, a Marsovca je prema romanu Andyja Weira posložio solidni Drew Goddard. Ergo, filmovi su vizualno atraktivni, atmosferični, ali priča je isključivo rezultat umješnosti scenarista. Niti je Scott popravljao bilo što na svoja dva vrlo uspješna filma, niti je nešto dodavao u posljednjem, a bogami niti je shvatio što mu to ne valja s Prometejem jer bi nakon što se probio kroz polovicu scenarija jasno i glasno zajodlao da to sranje ne namjerava snimiti.

Osim toga, u intervjuu za magazin Empire (br. 275, svibanj 2012.) izjavio je da su se Alien i Blade Runner dogodili više slučajno nego kao dio nekog plana. Za Aliena je rekao da nije trebalo dopisati niti jednu riječ (sic!). Za zaključiti je da će i Alien: Paradise Lost (Prometej 2) i Blade Runner 2 biti upravo onakvi filmovi kakve ih Michael Green, odnosno Hampton Fancher napišu. To što se Scottu pripisuje priča Runnera 2 tek je dobar marketing. I bolje je da tako ostane jer u istom je intervjuu Scott spomenuo i Dänikena i njegove ideje o izvanzemaljskim posjetima u našoj prošlosti, pa me lagano hvata jeza gdje bi -primarno Paradise Lost – mogao završiti. Uzimam si za pravo da budem skeptičan jer k’o na pokretnoj traci se pojavljuju franšize i rebutovi uobličeni u poznati miss universe stereotip – lijepo, al’ glupo do boga. Ergo, Scott kuži ono što je lijepo, ali za ostalo je daltonist. Pokazao je to nebrojeno puta.

Marsovac me dakle u to uvjerio.

Jordanska pustinja je Mars, a Matt Damon je Mark Watney, astronaut/egzobiolog koji je nakon pješčane bure ostao zarobljen na crvenom planetu. Sljedećih dva sat i petnaest minuta gledam Watneyevu dovitljivost, upornost i znanstvenu pronicljivost kako da preživi i NASA-inu snalažljivost da ga vrati na Zemlju.

Weirov roman je lako štivo, iznimno lepršavo i čita se u komadu iz čiste znatiželje. Ne toliko da saznate što će se dalje dogoditi već kada će čovjek puknuti. Kada će neminovna mračna strana priče izroniti na površinu. Kada će u prvi plan izbiti čovjek. To Weira nije zanimalo, za njega su postojali samo (praktični) problemi koje treba (znanstveno utemeljeno) riješiti i tako sve do posljednje stranice. Začuđujuće, kao čitatelj nisam bio razočaran. Weirov mi se lik uvukao pod kožu svojim pretjeranim optimizmom, a ja kao pravi sucker za Mars/svemir/znanost halapljivo sam progutao svu njegovu geekovštinu (nešto slično kao i u priči Majka invencije Toma Godwina objavljenu u Siriusu broj 3). Priznajem, zahvaljujući Weirovoj geekovštini i prozračnom tekstu uživao sam u vrlo predvidljivoj vožnji. Kao da mi je opet deset i pod dekom s baterijom čitam Siriuse.

Zahvaljujući Scottovoj relativno solidnoj, ali nimalo inventivnoj režiji, prošao sam istu, nešto reduciraniju vožnju još jednom. I ostao ravnodušan. Watneyeva dovitljivost nije ništa izraženija, a NASA-in politički marketing nije ništa dublji od tabloida s prezervativom. Većina sporednih likova svedena je na nužne stereotipe, čak i kada je riječ o prvom redu. Već od samog početka je jasno (i onima koji knjigu nisu čitali) da će Watney biti spašen. Linearan put posut poteškoćama je sve što se ima za vidjeti, a jedino “kako” će prepreke svladati je ono o čemu film govori.

Problem je što taj “kako” ima jedino smisla u knjizi gdje se kao čitatelj stignete zamisliti i zapitati bi li doista tako nešto funkcioniralo – možda čak i odraditi vlastite kalkulacije (u glavi ili na papiru ovisno o moždanom kapacitetu i znanju). Film to pak kao medij ne dozvoljava, pa je onda za prosječnu publiku doista nevažan taj “kako” koji je relativno znanstveno utemeljen. Za prosječnog gledatelja je doista svejedno da li je Watney iz hidrazina koji se koristi kao pogonsko gorivo izvlačio vodik i spajao ga s kisikom iz oksidatora da bi dobio vodu ili je to radio koristeći magnatomični barionski kondenzator (Star Trek Random Technobabble Generator).

Dakle tehnobrbljarija iz Zvjezdanih staza i kemija su za filmskog gledatelja u većini slučajeva ista stvar. To je važno samo nama nekolicini gnjavatora i cjepidlaka. Zamišljam jednu od onih scena u kojoj naš hrabri astronaut čeprka po elektronici nekakvog marsovskog rovera i govori kako će sada koristit sonični odvijač da bi poravnao magnetne spojke (nakon čega rover živne). Takav tekst ni filmu ni sceni, a bogami ni redatelju ne bi niti donijelo ni oduzelo zvjezdicu.

Da, Matt Damon je solidan odabir i lik iskričavog Watneya kojem je od Marsa samo veći neprijatelj disko glazba mu je legao; da, geekovština je simpatična, humor prihvatljiv, ali odrazim li film kroz prizmu vlastitog unutarnjeg svijeta najviše što sam od Marsovca dobio jest nešto ala Brainiacs s Discoveryja. A mogao sam možda dobiti i Right Stuff. Malo političke satire, malo egzistencijalističkih dilema, malo izraženija oscilacija u karakterima i film bi možda prešao onu liniju koja dijeli potencijalni žanrovski klasik od tek zabavnog uratka. Nepretencioznost predloška otvorila je sva moguća vrata epskoj slobodi.

Nažalost, Marsovac je ostao tek tipična priča o brodolomcu, a Scott koji je samo u jednoj sceni pokazao tračak nečega većeg – onoj kada posada odlazi s Marsa, a zapovjednica Lewis gleda u prazan stolac preko koje prelazi traka sunčeve svjetlosti – propustio priliku da se vine iznad puke zabave.

19102015_marsovac_recka_post_2

Zamišljam Kubricka kako Watnejevu uzrečicu “I’m going to have to science the shit out of this.” parafrazira s “I’m going to have to shoot the shit out of this.” I zamišljam kako gledam taj film i pitam se kako nitko oko mene ne vidi razliku.

Check Also

The Peripheral: nesavršena, ali raskošna cyberpunk serija

SF serija The Peripheral ima fascinantnu, kompliciranu premisu i razočaravajuće jednostavnu priču. Nije savršena, ali …

Guillermo del Toro’s Pinocchio: mračna, nesavršena filmska bajka

Kao i toliko puno drugih klasika, dječji roman Pinocchio Carla Collodija iz 1883. godine jedna …

11 komentari

  1. Složio bih se s većim djelom napisanog,..nije loše ali djeluje sve skupa previše rutinski. Možda sam fulao film, ali u Marsovcu mi fali Mars.

  2. “Ne toliko da saznate što će se dalje dogoditi već kada će čovjek puknuti. Kada će neminovna mračna strana priče izroniti na površinu. Kada će u prvi plan izbiti čovjek.”

    Svašta. Film je odličan, prekrasno nepretenciozan, pun nade, pravi spomenik ljudskom duhu. Ako si ti crnjak, depresivac i pesimist, to ne znači da su svi ostali ljudi takvi.

    • Davorin Horak

      Ne znam što točno znači prekrasno nepretenciozan, a volio bi. Što se tiče toga jesam li depresivac, pesimist ili crnjak nema nikakve veze s mojim komentarom. Život nisu ružičaste mašnice, kao ni umjetnost uostalom. Dakle, čovjek na Marsu teško da može ostati stabilan ili da ne prolupa jer to je normalna ljudska reakcija na takvo stanje. Bilo bi dobro za lik da smo vidjeli i tu stranu. Ovako ispada da je veseljak kao da u parku skakuće od cvjetića do cvjetića, sve je igra, a ne kao da mu o tome ovisi život. Znaš ono kad kažeš da su zapravo najveći heroji oni koji se boje ali svladaju strah, a ne ne budale koje se ničega ne boje. U tom smislu bi Mark bio ljudskiji da je u nekom od trenutaka bio očajan, puknuo i poludio, razmišljao da si oduzme život. To bi dalo liku dubinu, ozbiljnost, a nama publici strah, osjećaj nemoći. Ovako, od eksperimenta do eksperimenta sve ide jednolično.
      Ergo, ljudi nisu jednodimenzionalni, vesele se, plaču, očajavaju, padaju u depresije i iz njih izlaze. Takav bi trebao biti i lik koji zaglavi na Marsu. Takav je lik bio Chuck Noland – možda ne bi škodilo da je Scott pogledao Zemeckisov film i pokupio par detalja. A u tom je slučaju lik “samo” zaglavio na otoku gdje je imao obilje atmosfere za disanje.

      • “Ne znam što točno znači prekrasno nepretenciozan, a volio bi.”

        Znači suprotno filmu “Interstellar”. Inače, slažem se da je “Marsovac” nerealan, ali tu ima utjecaj i populariziranje misije na Mars. To košta, ali ljudi će lakše dati novac pozitivi, optimizmu i sretnom završetku.

  3. “Već od samog početka je jasno (i onima koji knjigu nisu čitali) da će Watney biti spašen.” – bilo je jasno već od prvog teasera. Hvala na ovoj recenziji, koja je samo potvrdila moje bojazni – preskačemo do daljnjeg (možda ga i pogledam ako ga HRT ili RTL puste za koju godinu ;-)).

  4. A ako znamo da o vjetrovima na Marsu, zapravo, znamo vrlo vrlo malo. Znamo da pušu oko 100 km/h, i sad samo uzmemo hipotetski da je puhao (što za Mars nije nemoguće) mjesec dana i donio tu oluju do njih… snaga zraka je pojačana količinom pijeska i prašine (malo veća gustoća može napraviti nered)… pojma mi nemamo što bi se dogodilo i bi li takva oluja mogla otkunuti antenu i prevrnuti brod(teško, ali opet nagađanje)… Znamo ono što piše na NASA-inim stranicama i to je otprilike to. Kad završimo s ovim silnim ratovima, ubijanjem i mržnjom, pa kad pošaljemo ljude tamo, onda ćemo znati… do tada… 🙂
    Majka invencije? To ono kad planet dovezu jer nisu mogli popravit brod? 🙂

  5. Weir je to negdje spomenuo i za samu knjigu, kao da nije mogao naći alternativu uzroku napuštanja posade, pa je ostao pri toj “oluji”. E sad, da li je to naknadno smislio ili je odmah znao…

    Inače, Majka invencije mi je bila odlična priča, i definitivno ću pronaći taj stari Sirius doma i opet je pročitati. 🙂

  6. Znanstveno utemeljeno, kažu? Neki isto tako kažu da je na Marsu oluja poput one na početku – nemoguća. Jer je tlak prenizak, gustoća atmosfere premala i “oluja” jednostavno nema dovoljnu snagu, nego je više, ah, malo jači povjetarac. I puf, ode znanost. Ode i cijeli film, nema ga…

    • Davorin Horak

      Slažem se, ali to je i Weir rekao nakon što su mu pojasnili da ne može na Marsu biti takvih oluja. Međutim autor, a i režiser su se “dogovorili” da to ostane zbog dramatske napetosti. Eto, zbog toga je Marsovac znanstvena fantastika 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics