Home / Elita / Interaktivna umjetnost #1: “Journey”

Interaktivna umjetnost #1: “Journey”

 

journey1
“Journey”, ilitiga egzistencijalni Fallout

Dugo sam razmišljao kako početi pisati ovu kolumnu i uvijek sam početak zamišljao kao prolog u kojem o igrama pišem općenito čime sam htio objasniti razlog zašto sam izabrao baš ovaj naslov. Nije da se pojam ‘Interaktivna umjetnost‘ treba nešto posebno objašnjavati, ali pošto sam susreo puno ljudi koji igre etiketiraju kao nešto što nema umjetničku crtu, morao sam pronaći pravi način da kažem kako se s time uopće ne slažem.

Nazvati igre glupavom vrstom zabave koja nimalo ne nadilazi igranje Una u pijanom društvu isto je kao i kao knjige predstavljati romanima o tinejdžerskim vješticama,  a filmove… filmovima o tinejdžerskim vješticama. Svaka vrsta medija ima predstavnike koji žele proširiti vidike ljudi, kao i one koji su tu samo da zabave i pokušaju vam pomoći da zaboravite na prolaznost života i na to kako bez fikcije možemo biti samo tužni i u društvu pričati isključivo o nogometu i motorima.

No prolog bi zapravo bio totalno nepotreban pored igre kao što je Journey koja savršeno prikazuje što igre mogu biti.

Premise ove igre bizarno je jednostavna. Igrač preuzima ulogu misteriozne figure koja se nalazi nasred pustinje i ima samo jedan cilj – stići do sjajnog tornja daleko u daljini. Sve to je ispričano bez komadića dijaloga ili ikakvog teksta na ekranu. To je savršen pokazatelj ‘show don’t tell’ pravila koji je u ovoj igri zastupljen od početka do kraja. Umjesto ikakve ekspozicije, u ovom je slučaju bitno samo putovanje.

journey3
Koliko LSD-a se preporuča uzeti uz ovu igru?

Igrač tako počinje šetati prema naprijed, pritom nailazeći na jednostavne zagonetke i arkadne dijelove na koje nitko neće previše razbijati glavu. Ako se u ikojem trenutku igranja ove igre naljutite ili postanete frustrirani onda možda i ne igrate ispravno.

Jer iako se za vrijeme putovanja može skupljati tkanina zbog koje plašt našeg avatara postaje dulji, zbog čega može više i dulje skakati, ova igra nema brojeve, poene, rankove ili išta kompetitivno.

Najbliže tome može se dogoditi za vrijeme susretanja s ostalim igračima ­­– da, ova igra ima ‘multiplayer’ aspekt. Ako ste svojom konzolom spojeni na Internet za vrijeme igranja, tada, bez ikakve najave, u vašu igru mogu slučajno uletjeti drugi igrači koji se nalaze na svom put. Druge se igrače može potpuno ignorirati ili se zajedno s njima može nastaviti putovanje. Sve to je obavljeno bez ikakve mogućnosti komunikacije, no usprkos tome, lako se povezati s određenom figurom koja je veliku porciju puta provela s vama. I tu, AKO BAŠ MORATE, možete se pohvaliti svojim dugačkim plaštem uz vizualnu ‘moj je veći od tvog’ izjavu. Čak i to je ‘show don’t tell’.

Ako ste jedna od onih posebno nabrijanih osoba i glavni oblik zabave vam je gaziti glave u Doomu ili tinejdžerske živce u online igrama, vjerujem da svejedno možete proći kroz kratkih sat-dva ove igre uz osjećaj unutarnjeg spokoja (da, znam da čupanje kralježnica opušta, ali…).

journey5
Ne, Drake, ovo nema veze s tobom!

Jer stvarno, to je poanta te igre. Mir, pozitiva, ambijent, optimizam, ljepota života… Da, da, to će sigurno mnogima zvučati ubitačno dosadno, ali ova igra to stvarno nije.  To bi bilo kao da sanjate lijep, prekrasan san i probudite se svi znojni  i uznemireni i žalite zbog toga što taj san nije bio noćna mora, zato jer je to više metal i samim time više odgovara vašem karakteru.

Uz Journey na istom disku dolaze i ostale igre kompanije Thatgamecompany – Flow i Flower. Te dvije igre također ciljaju na atmosferu, pozitivu, spokoj uma i ostale hipi stvari, ali, barem po meni, to odrađuju previše apstraktno da bi se u njima stvarno moglo uživati.

Primjerice, Flower je igra u kojoj igrač kontrolira laticu na vjetru koja prolazi livadama i skupljajući ostale latice postaje cijelo jedno jato latica koja raste i raste sve dok cijelo nebo ne postane šareno.

Siguran sam da postoje ljudi koji bi uživali u tome (moja mama), ali moja pozornost počela je odumirati nakon deset minuta zelenih krajolika i šumova vjetra. Ta mi igra spada u onu kategoriju knjiga u kojima autor 90% svojih stranica troši na opise pejzaža. Da, lijepo je, ali vidio sam te stvari i svojim očima, čovječe.

Baš zato je Journey toliko uspješan. Igra vam zadaje jasan cilj (stići do tornja), zadaje vam nepretencioznu mehaniku igre (skakanje, hodanje, rješavanje zagonetki) i kroz sve to prezentira vam nešto dublje.

Journey 13
Ovaj prozor je metafora za HTV3

No glavni razlog zašto sam upravo Journey izabrao za početak ove kolumne je taj što ta igra ne bi mogla biti apsolutno ništa drugo. Knjiga bez dijaloga i ikakvog razmišljanja ne bi funkcionirala. Film u kojem lik putuje od točke A do točke B bio bi negledljiv. Jednostavno ne mogu zamisliti medij u kojem dugačko šetanje kroz pustinju može biti dobro (to uključuje i stvarno iskustvo šetanja kroz pustinju), osim video igre.

Joruney funkcionira baš zato što protagonist nije lik, već igrač sam. Imerzija koju pruža gamepad u rukama (ili možda tipkovnica i miš) je ono što ovo čini tako posebnim. Tako igrač ne dobiva samo privremenu zabavu ili kratak pogled na viziju autora koji je možda nešto htio reći svojim crtežom, već na ovaj način dobiva jedno posebno iskustvo.

Tako je zapravo igrač taj koji kreće na put i počinje tu pustinju, odnosno tu ideju, doživljavati svim svojim osjetilima. Magična glazba i prekrasno napravljene lokacije dovoljne su da privuku bilo koga, a ako se dovoljno uživite, doživjet ćete još i više.

I zato video igre smatram medijem koji je potencijalno najjači do sada.

Ne zato jer ono može biti samo usputna zabava, već zato što može biti crtež u kojega osoba može uroniti i u kojemu može plivati satima, pritom upijajući svaki potez kista.

Journey 11
Don’t stop believin’…

Namjeravam pisati o mnogo igara u narednih par tjedana/mjeseci i neće sve biti ovakve. Pokušat ću istražiti što su nam igre do sada uspjele pružati, kao i ono što će tek jednoga dana možda moći.

No glavni razlog je jednostavno taj što želim pisati o ovom lijepom vremenu u kojem trenutno živimo.

Iako mnogi po pitanju umjetničke vrijednosti vole putovati stotinama godina unatrag, ja mislim da ona nikada nije bila jača.

Možda će za dvjesto godina neki klinac upaliti Journey na nekom od emulatora antičkih konzola i tada, usprkos neviđeno groznoj grafici („Pikseli?! Što je to?!“) će je svejedno pokrenuti i doživjeti katarzu koju može izlučiti samo prava umjetnost.

Jer ipak, prava umjetnost ne stari.

Da nije tako, Mozart bi danas služio samo kao podloga za tehno remiksove, a Shakespeare bi bio novi McDonaldsov shake od kojega krvare desni.

No ovako, sada… Svijet je nekako ipak ostao lijep.

 

Check Also

Stigao je prvi trailer za igru Harry Potter: Hogwarts Mystery

Studio za mobilne igre Jam City i Warner Bros. Interactive Entertainment su danas objavili prvi …

Sutra izlazi „Viktor“, steampunk video igra hrvatskog studija „Studio Spektar“

  Da ste prije deset godina rekli da će najbolja video igra današnjice izaći iz …

Web Statistics