Home / Fahrenheit 451 / Harlan Ellison, noć je došla, ali ne i tama

Harlan Ellison, noć je došla, ali ne i tama

Harlan Ellison nije bio Zagorac, niti mu u dostupnim biografijama igdje piše da je imao pretke iz naših krajeva (imao je priču Croatoan u kojoj spominje i Croatian, tako da ni to nije skroz isključeno), ali životni moto, koji se može svesti na uzrečicu „Se vas bum tužil“ i svađalačka narav daje nam za pravo da ga barem malo prisvojimo, pa makar i u ovim tužnim trenucima, dan nakon njegove smrti. Jer Ellison je bio jedan od najboljih, najčudnijih i najvećih u SF-u. Ikad. Bio je urednik, pisac kratkih priča, scenarija, kritičar, filmski kritičar (kolumnu u F&SF-u o filmu pisao je i uređivao desetljećima), pojavio se i u nekoliko pjesama rock bendova (zadnji put 2014. u introu pjesme Stoner metal banda Leaving Babylon), bavio se stripom, političkim aktivizmom, pisao porniće, krimiće, ljubiće, horore, mainstream, ali nadasve i prije svega SF i fantastiku (a weird fiction je skoro pa izumio). Zadnji put sam o njemu pisao lani u Siriusu B povodom pedesetgodišnjice legendarne antologije Dangerous Visions. Ne pretjerujem kada kažem da mi je bio jedan od najdražih pisaca, te da mi neke njegove priče znače sve.

Prvi put sam se s Ellisonom susreo u starom Siriusu, ne sjećam se broja, ali znam da sam bio mlađi tinejdžer, s genijalnom Lijepom Maggie Novacoči. Ta me je nadrealna fantazija uvela u fantazmagorični svijet izvrsnog stilista koji je slikao riječima, uvlačio vas u svoje slike u kojima ste bili nijemi svjedok horora koje glavni likovi prolaze, bili sudionik poput sporednog lika ili sidekicka glavnom junaku, premda nije često pisao smiješne stvari. Pitate li me o čemu se radi ijedna Ellisonova priča, neću vam reći. Reći ću vam samo raspoloženje koje izaziva, boju kojom je obojana, sjećanje koje budi. Jer najbolje priče nisu najbolje samo zbog radnje, niti ideje (kojih je Ellison imao napretek), najbolje su zbog onoga što bude u vama, osjećaja, nostalgije, sjećanja, osjećaja začudnosti, ali i nelagode, straha, depresije. Najbolji to mogu samo potezom riječi poput kista. Kao Jeffty is Five. Priče o petogodišnjaku koji ne stari ni dana, premda njegovi vršnjaci stare. To je priča o dječaku koji ostaje nevini dječak, onome dječaku u svima nama koji ne želi odrasti (Jeffty i ne odrasta), koji želi gledati crtane iako je odrastao, koji želi čitati Zagora ili slušati glazbu iz osamdesetih (ako ste moja generacija). I svijetu oko vas koji to želi ubiti. Ono dijete u nama.

Jeffty je jedna od najljepših i najtragičnijih priča ikad napisanih, a Ellison ih je imao napretek. Poput I Have no Mouth and I must Scream, jednoj od najstrašnijih priča o umjetnoj inteligenciji, Adrift Just Off the Islets of Langerhans: Latitude 38° 54′ N, Longitude 77° 00′ 13″ W, munjenog naslova kakve je Ellison uvijek volio, o čovjeku koji se bori protiv raka u svom tijelu (Langerhansovi otočići u gušterači luče inzulin), Mephisto in Onyx, The Deathbird, Repent Harlequin Said the Ticktockman, The Boy and His Dog, With Virgil Odum at the East Pole, Paingod, Paladin of the Lost Hour i tako bih mogao još satima.

Ellison je jedan od najnagrađivanjijih pisaca u povijesti žanra. Toliko Huga, Locusa, Nebula, Stokera, World Fantasy Awardsa i drugih mislim da nijedan pisac u povijesti nije dobio. A Ellison je to dobijao kad je konkurencija bila puno žešća nego danas. Svojom antologijom Dangerous Visions popularizirao je Novi val više nego itko drugi. Više od New Worlds časopisa (u kojemu mu je izašla A Boy and His Dog, taj broj mi je uz mnoge druge časopise Ellisonovim pričama na posebnom mjestu u kolekciji), više od Cele Goldsmith i Amazinga i Fantastica. Ellison je Novi val uveo u mainstream, u dvije knjige Opasnih vizija i nikad izašlu treću ubacio i stare pisce koje nikad ne bismo povezali s Novim valom, promijenio paradigmu SF-a kao neozbiljne literature u mainstream medijima. Ako čitate nekrologe onda ćete zapaziti i one mainstream koji Ellisona ne doživljavaju kao žanrovskog pisca jer to je bio samo jedan dio njegove osobnosti.

Drugi važan dio Ellisonova stvaralaštva njegovi su eseji, blurbovi, kritike, uvodi u priče i uvodnici u knjige. Počesto dulji od samih priča koje predstavljaju, ti su uvodnici oda Ellisonovoj skribomaniji, velikom egu, no i najčešće vrlo zabavne pričice o autorima koje podjednako govore i o samom Ellisonu i njegovu odnosu s predstavljenim autorom i djelom. Za tako svojeglavog i svađalačkog lika teško je shvatiti kako je napisao mnogo priča u kolaboraciji s raznim SF autorima, pa čak i izdao zbirku Partners in Wonder u kojima se te priče nalaze. Tu su priče i sa starim piscima iz Zlatnog doba, poput A. E. Van Vogta (objavljena i kod nas u Siriusu), Theodora Sturgeona (s kojim je Ellison, kao i sa Silverbergom s kojim je dijelio tešku sudbu mladog pisca bez novca u New Yorku pedesetih, bio izuzetan prijatelj, ovaj je čak i živio kod Ellisona neko vrijeme), pa do vršnjaka poput Zelaznyja, Delanyja, Slesara ili Rotslera.

Ellison je karijeru započeo sredinom pedesetih, kad je zajedno sa Silverbergom štancao bezbrojne kratke priče pod raznim pseudonimima, različitih žanrova (1957. i 1958. objavio je preko stotinu priča). Većina toga bila je bezvezna u časopisima poput Space SF, Fantastic Universe, SF Adventures, Amazingu i Fantasticu prije Cele Goldsmith kad su bili loši pulpovi i sličnima, no časopisi nisu baš puno plaćali, a trebalo je od nečega živjeti. Nekako u to vrijeme u New Yorku bio je i član ulične bande nekoliko mjeseci dok je istraživao život bandi za svoj prvi roman, Web of the City (nije SF i da, napisao je i nekoliko romana, premda to skoro nitko osim bibliografa ne zna) i brojne priče.

Tu i tamo potkrala bi se i koja bolja priča, poput Soldier iz Fantastic Universe, koja mu je kasnije poslužila kao predložak za epizodu Outer Limits koju je Cameron iskoristio kao podlogu za Terminatora bez potpisivanja Ellisona (to je jedna od onih mnogih tužbi, kasnije su se dogovorili, pa u špici Terminatora sada stoji da je inspiririan Harlanovim scenarijem).

Početkom šezdesetih počeo je surađivati na televiziji pišući scenarije za raznorazne serije (Outer Limits od žanrovskih, dvije epizode), a i teme i stil u pričama počele su poprimati konture onoga po čemu će Ellison par godina kasnije postati poznat.

Prva značajnija zbirka bila mu je Ellison Wonderland u kojoj su sabrane bolje priče s kraja pedesetih, a karakteristika tih prvih zbirki bila je da su uglavnom, osim ove, bile nežanrovske. Nakon nje većina su bile žanrovske i prepune izvanrednih priča (sljedeću Paingod imam čak i potpisanu). U drugoj polovici šezdesetih Ellison je postao institucija, napisao je i najbolju epizodu Zvjezdanih staza The City on the Edge of Forever (kojom nije bio baš zadovoljan jer ju je Rodenberry mijenjao, to je trebala biti prva tužba, ali tada nije još poznavao dovoljno odvjetnika, pa ih je tužio puno kasnije zbog prihoda od merchandisea), dobijao nagrade svake godine, uredio Dangerous Visions, sudjelovao u prosvjedima protiv Vijetnamskog rata (i inače se deklarirao kao pacifist), pa kruži priča da je na jednom konu koji se odvijao u školi za mlade kadete izazvao i tuču hranom premda je to kasnije pobijao.

Ženio se pet puta, važio za ženskara (danas bi i njega vjerojatno Me Too izopćili iz društva i udžbenika, baš poput Woodyja Allena), u Disneyju izdržao samo jedan dan (izbačen je jer ga je Disneyjev sin čuo kako predlaže snimanje pornića s Disneyjevim likovima), 2006. (tad je već imao 72) je uhvatio Connie Willis na dodjeli nagrade za sisu (tad su ga već htjeli razapeti, danas mu sigurno ne bi bilo spasa što se vidi iz reakcija nekih radikalnih feministica koje su tvitale na objavu njegove smrti – napokon, zašto prije nije umro i slične gadarije).

Sve u svemu bio je osebujan lik, ali i jedan od najboljih pisaca kratkih priča dvadesetog stoljeća. Uzori su mu bili najbolji od najboljih, Sturgeon, Bester i Bradbury (ovoj dvojici posvetio je i svoju knjigu The Essential Ellison, a 50 Year Retrospective, golemu knjigu s njegovim najvažnijim pričama od početaka karijere do kraja devedesetih koju morate imati). Napisao je i jako dobar scenarij za I, Robot prema kojemu nikad nije snimljen film jer se posvađao s redateljem (nakon dvadeset i nešto godina snimljena je ona bezvezarija koja s Ellisonom nije imala nikakve veze). Pisao je i napisao gomilu priča u izlozima knjižara, dok su ga ljudi na ulici gledali kako sjedi za svojim pisaćim strojem i tipka. I za neke od tih dobio nagrade. Nije vjerovao u prepravljanje prve verzije priče.

Ali to sve možete pročitati na internetu.

Ono što ne možete je pročitati njegove genijalne priče. Priče o gubitnicima, ljudima s ruba, njegove slike, nostalgiju, erudiciju, prekrasne pasaže, pamtljive prve rečenice i još pamtljivije završetke. Ellison je obogatio moj svijet. Nađite neku njegovu knjigu, u knjižari, na netu, u knjižnici (to će malo teže ići kod nas). Otvorite prvu stranicu s njegovim uvodom koji je dulji od prve priče. I čitajte. Jer svijet je bolji uz Ellisona. I ljepši. I noviji, premda se ponekad pitamo je li i bolji.

I kao na kraju meni njegove najdraže priče, Jeffty is Five, pitamo se…

“It’s a good world, all things considered. It’s much better than it used to be, in a lot of ways. People don’t die from the old diseases any more. They die from new ones, but that’s Progress, isn’t it?

Isn’t it?

Tell me.

Somebody please tell me.”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Jedan komentar

  1. Još jedan vrhunski tekst. R.I.P. Harlan, Boy and his Dog. Hvala!

Check Also

U Hrvatsku prvi put dolazi David Mitchell, autor romana Atlas oblaka

Britanski pisac David Mitchell prvi će puta gostovati u Hrvatskoj, od 21. do 23. rujna …

The Stone Sky, All Systems Red i Wonder Woman predvode pobjednički niz nagrade Hugo 2018.

Na ovogodišnjoj 76. Svjetskoj znanstveno fantastičnoj konvenciji održanoj u San Joseu posjetitelji konvencije izglasali su …

Web Statistics