Željeznog mu neba – recenzija filma Iron Sky

Pohvalno je kada umjetnici slijede svoj san, kad su uporni i pronalaze alternativne načine da financiraju svoje vizije. I beskrajno čovjeka veseli kad uspiju. Timo Vuorensola i njegova ekipa uspješno su prikupili novac iz nekoliko fondacija i ‘fandoma’ preko neta, da bi snimili film. Tako je s manje od 8 milijuna eura rođeno Željezno nebo, film za koji bi Hollywood potrošio barem 20 puta toliko i još 50 milja za marketing. Problem je samo što …

… Željezno nebo naprosto nije dobar film.

Da, nasmijemo se povremeno, da, gledamo ikonografiju koja uvijek plijeni svojom atraktivnošću, da sf je pa smo pomalo subjektivni, ali …

Ritam filma nije dobar i imamo osjećaj da nije napravljen da bi ispričao priču već da bude fora s Nacistima s Mjeseca. Zašto i kako su Nacisti otišli na Mjesec? Zašto bi se uopće vraćali na Zemlju? Da je očiste od nižih rasa, da vladaju? Previše je pitanja bez jasnog odgovora, a ti odgovori su trebali biti pokretač radnje. Nema nekog razloga da Naciji krenu i u drugom smjeru – na Mars, pa da na koncu okupiraju cijeli Sunčev sustav i Zemljanima pokažu kukasti srednji prst kad se ovi otisnu osvajati svemir.

Željezno nebo nije pulp, nije ozbiljan hard sf, trebao bi biti parodija, ali nikako nije dobra političa satira. Pokušava biti od svega pomalo i zato nigdje ne dobiva prolaznu ocjenu. Film parodira sve i svašta – instituciju američkog predsjednika, izborni sustav, UN, svemirski program, globalnu politiku, nacizam, neonacise i huligane, tehnologiju, leteće tanjure, ulične propovjednike, višu rasu – nerjetko površno i glupo. Sve to već znamo ili smo već vidjeli bolje napravljeno. Da bi se nešto parodiralo potrebno/poželjno je znati sve o temi koju se parodira, a potom iznaći što inventivniji način kako to učiniti. Bojim se, ovdje niti znanja niti načina, jer cijeli film djeluje kao zbirka youtube clipova nevješto povezanih osrednjim dijalozima. Glazbu Leibacha nisam uopće doživo, osim ako netko ne misli da to što u filmu ima Wagnera i kad treba i kad ne treba da je njihov potpis?

Negdje sam pročitao da film treba ‘shvatiti’, da ima u njemu ‘oštre političke satire’ klase Strangelove, a ni Nacisti ni Ameri ne kuže da ih se ismijava. Nije stvar, kuže li ili ne, jer parodija služi da bi se ugušili idiotski mitovi. Ameri su doista imali debilnog predsjednika, a Naciji su parodirani, počevši s Chaplinom već toliko puta da ovdje nema doista ništa novo.

Likovi su površni i jednodimenzionalni – dubine preslikača za majice, kako bi rekao jedan moj prijatelj. Sve ih se da ugurati u stereotipe i to s priličnom lakoćom. Klimaks je slabašan i u njemu nema ništa moćno – bitka epskih razmjera sa starim neprijateljem riješena je kao video-igra, a ljubav između Arijevke i Untermenscha lišena je bilo kakve emotivne eksplozije. Poruka filma? Ne znam – da je moguće preživjeti na Mjesecu ako nosiš lijepe uniforme?

Europljani su ostvarili san i snimili film. Mi smo očekivali puno manje holivuda i pametniji film jer im nije debilni producent dahtao za vratom. Dobili smo holivudski proizvod s nemuštim europskim potpisom jedva vrijednim gledanja.

P. S. Kako to obično biva, na projekciji u 16 i 20, publika je stvorila dodatnu atmosferu. Do nas su sjedili neki klinci, totalno nabrijani na nacizam, uzdižući ruke kad god se pojavi kukasti križ (valjda njihova verzija drinking gamea – kukasti križ, ruka gore) i neprestano meljući takve gluposti o Reichu, Fuhreru da smo im morali reći da se vrate u školske klupe i prime učenja povijesti. Jedna se klinka posebno isticala drekom, očigledno željna pažnje – kako bi reklama rekla, film smo platili karticom, ali dosjetke iz publike su bile ‘neprocjenjive’.