Za Interliber stiže prijevod nagrađivanog SF romana The Calculating Stars!

Američka autorica, Mary Robinette Kowal osvajala je nagrade slijeva i zdesna za The Calculating Stars, jedan od najhvaljenijih znanstvenofantastičnih debija u recentnije vrijeme. A sada, prigodno pred Interliber prva knjiga serijala Dama astronaut izlazi i u hrvatskom prijevodu pod naslovom Put do zvijezda u nakladi kuće Hangar 7. Trenutno se roman nalazi u pretprodaji na vrlo povoljnoj cijeni pa iskoristite priliku koja na našem webshopu traje do 28. listopada.

Put do zvijezda dobitnik je nagrada Hugo, Nebula i Locus za najbolji roman, a predstavio nam je Elmu York, iskusnu pilotknju WASP-a i matematičarku u Americi 1952. godine. Stavljena je u tim da pomogne poslati prvog čovjeka na Mjesec, ali ubrzo je razvila želju da postane prva dama astronaut. Serijal Dama astronaut se trenutno sastoji od nekoliko priča i tri romana. Treba istaknuti da je roman Put do zvijezda jedan od samo osamnaest romana koji su u jednoj godini osvojili najznačajnije žanrovske nagrade Hugo, Nebula i Locus. A i nominacija je bilo na pretek.

Dopustite da vas uvedemo u radnju koja istražuje premisu iza autoričine također nagrađivane priče Dama astronaut od Marsa (The Lady Astronaut of Mars; 2012.) koju možete pročitati u SF časopisu Sirius B broj 18. I njega možete kupiti na našem webshopu, ili ako vam je tako draže u knjižarama Znanja i Hoću knjigu. Uživajte u prvom poglavlju romana:

DIO I

JEDAN

PREDSJEDNIK DEWEY ČESTITA NACA-i NA LANSIRANJU SATELITA

  1. ožujka 1952.(AP) – Nacionalno savjetodavno vijeće za aeronautiku uspješno je u orbitu poslalo treći satelit, ovog puta opremljen odašiljačem radio-signala do Zemlje i uređajem za mjerenje radijacije u svemiru. Predsjednik poriče bilo kakvu vojnu namjenu satelita i kaže da mu je misija isključivo znanstveno-istraživačka.

Sjećate li se gdje ste bili kad je udario Meteor? Nikad nisam razumjela zašto ljudi to pitaju, kad naravno da se svi sjećamo. Ja sam bila u planinama s Nathanielom. Naslijedio je kolibu od oca i znali smo tamo otići gledati zvijezde. Pritom mislim: seksati se. Ma, nemojte se pretvarati da ste šokirani. Nathaniel i ja bili smo zdravi, mladi bračni par pa je tako većina zvijezda koje sam vidjela bila naslikana na unutrašnjoj strani mojih kapaka.

Da sam znala koliko će dugo zvijezde biti skrivene, provela bih puno više vremena vani s teleskopom.

Ležali smo u krevetu među zgužvanom posteljinom. Jutarnja se svjetlost nazirala kroz srebrni snježni pokrivač nimalo ne zagrijavajući sobu. Bili smo budni satima, ali još nismo izišli iz kreveta, iz očitih razloga. Nathanielova me noga obavijala dok se on stiskao uz mene i prstom klizio niz moju ključnu kost, uz glazbu koja je dopirala iz tranzistora na baterije.

Istegnula sam se dok me milovao i potapšala ga po ramenu. “Tako, dakle… moj vlastiti Sixty Minute Man.”

Nasmijao se i njegov me dah poškakljao po vratu. “Znači li to da ću dobiti dodatnih petnaest minuta ljubljenja?”

“Ako zapališ vatru.”

“Mislio sam da već jesam.” No okrenuo se na lakat i ustao iz kreveta.

Bili smo na zasluženom odmoru nakon dugotrajne pripreme za lansiranje satelita Nacionalnog savjetodavnog vijeća za aeronautiku. Da i ja nisam radila izračune u NACA-i, ne bih Nathaniela vidjela budnog puna dva mjeseca.

Pokrila sam se i okrenula na bok da ga mogu gledati. Bio je vitak i samo zbog boravka u vojsci tijekom Drugoga svjetskog rata nije bio mršav. Uživala sam gledajući kako mu se mišići igraju pod kožom dok je izvlačio drva iz hrpe pod panoramskim prozorom. Snježna mu je pozadina naglašavala figuru, a njezino srebrno svjetlo hvatalo mu se za pramenove kose.

A onda je svijet iza stakla zabljesnuo.

Tko god je bio unutar osamsto kilometara od Washingtona 3. ožujka 1952. u 9:53 i gledao u prozor, jako se dobro sjeća tog bljeska. Nakratko crven, a onda toliko nasilno bijel da je izbrisao čak i sjene. Nathaniel se uspravio, još uvijek držeći cjepanicu.

“Elma! Pokrij oči!”

Jesam. To svjetlo… Mora da je atomska bomba. Od samog početka Rusi nisu bili presretni s predsjednikom Deweyjem. Bože! Središte udara moralo je biti u glavnom gradu. Koliko mu treba da stigne do nas? Oboje smo na Sveučilištu Trinity testirali atomske bombe, ali svi su mi brojevi isparili iz glave. Washington je bio dovoljno daleko da izbjegnemo toplinski udar, ali taj bi čin značio početak rata kojeg smo se svi užasavali.

Dok sam tako sjedila čvrsto zatvorenih očiju, svjetlost se povukla.

Ništa se nije dogodilo. Glazba je na radiju nastavila svirati. Ako je radio svirao, znači da se nije radilo o elektromagnetskom pulsu. Otvorila sam oči. “Dobro.” Pokazala sam palcem prema radiju. “Očito nije atomska bomba.”

Nathaniel se bio odmaknuo od prozora, ali još je uvijek držao cjepanicu. Okrenuo ju je u naručju i pogledao van. “Nije se čuo nikakav zvuk. Kol’ko je prošlo?”

Radio je još uvijek svirao Sixty Minute Man. Što je bila ta svjetlost? “Nisam brojala. Možda malo više od minute?” Zadrhtala sam izračunavajući u glavi brzinu zvuka, a sekunde su prolazile. “Tristo četrdeset metara u sekundi. Dakle, središte je barem trideset kilometara daleko?”

Nathaniel je zastao uzimajući džemper, i sekunde su nastavile prolaziti. Četrdeset kilometara. Pedeset. Šezdeset. “To… to je morala biti velika eksplozija da je tako obasjala nebo.”

Polako udahnuvši, zatresla sam glavom, više iz želje da to ne bude istina nego iz sigurnosti u ono što govorim. “To nije bila atomska bomba.”

“Imaš neku drugu teoriju?” Navukao je džemper koji mu je kosu pretvorio u naelektrizirani plast sijena.

Glazba se promijenila u Some Enchanted Evening. Ustala sam iz kreveta i zgrabila grudnjak i hlače koje sam dan prije skinula. Vani je snijeg lepršao pred prozorom. “Pa… nisu prekinuli prijenos tako da je sigurno nešto nebitno, ili barem lokalizirano. Možda neka od tvornica municije.”

“Možda meteor.”

“A-ha!” Ta je ideja imala smisla i objasnila bi zašto prijenos na radiju nije prekinut. Lokalizirano. Čujno sam odahnula. “Mogli smo biti direktno pod njegovom putanjom. To bi objasnilo zašto nije bilo eksplozije, ako smo vidjeli samo njegovo sagorijevanje. Samo bijes i svjetlo, ništa više.”

Nathanielovi su prsti dotaknuli moje i uzeo mi je krajeve grudnjaka iz ruke. Zakopčao ga je, a onda su mu ruke kliznule preko mojih ramena i zastale na nadlakticama. Ruke su mu bile vruće. Predala sam se njegovu dodiru, ali nisam mogla izbaciti ono svjetlo iz glave. Bilo je tako sjajno. Lagano je stisnuo ruke, a onda me pustio. “Da.”

“Da, bio je meteor?”

“Da, trebali bismo se vratiti.”

Željela sam vjerovati da je to bila samo slučajnost, ali kroz zatvorene kapke i dalje sam mogla vidjeti svjetlo. Dok smo se oblačili, radio je nastavio svirati vesele melodije. Možda sam zato obukla tenisice umjesto cipela, podsvjesno očekujući da će se situacija pogoršati. Nismo ništa komentirali, ali svaki put kad je pjesma završila, pogledala sam prema radiju, sigurna da će se javiti glas koji će nas obavijestiti o događaju.

Zatresao se pod naše kolibe.

Prvo sam pomislila da je prošao velik kamion, ali bili smo usred ničega. Porculanski crvendać na noćnom ormariću otplesao je do ruba i pao. Čovjek bi pomislio da bi jedna fizičarka puno brže prepoznala da se radi o potresu, ali bili smo u planinama Pocono koje su geološki stabilne.

Nathaniela to nije toliko brinulo pa me zgrabio za ruku i povukao pod dovratak. Pod se ljuljao i valjao pod nama. Držali smo se kao da plešemo kakav pijani fokstrot. Zidovi su se savinuli i onda… onda se sve srušilo. Prilično sam sigurna da sam vrisnula.

Kad se tlo prestalo micati, opet se čula glazba na radiju.

Zvučnik je zujao kao da je oštećen, ali nekako je i dalje radio. Nathaniel i ja ležali smo, stisnuti skupa u ostatcima okvira. Hladan je zrak strujao oko nas. Obrisala sam mu prašinu s lica.

Ruke su mi se tresle. “Jesi dobro?”

“Umro sam od straha.” Oči su mu bile velike kao gnijezda, ali obje su zjenice bile iste veličine, pa… barem nešto pozitivno. “Ti?”

Zastala sam prije klasičnog odgovora “Dobro”, udahnula i napravila pregled tijela. Bila sam pod adrenalinom, ali nisam se upišala. Nije da mi se nije htjelo. “Sutra ću biti slomljena, ali čini mi se da nema štete. Mislim, na meni.”

Klimnuo je glavom i pogledao preko mene u šupljinu u kojoj smo bili zakopani. Sunce se probijalo kroz pukotinu gdje je jedna od stropnih iverica pala na ostatak dovratka. Nije bilo lako, ali uspjeli smo odgurnuti i razmaknuti ruševinu kako bismo ispuzali iz tog prostora i ispentrali se preko ostataka kolibe.

Da sam bila sama… Pa, da sam bila sama, ne bih na vrijeme stigla pod dovratak. Obgrlila sam rukama se i zadrhtala unatoč puloveru.

Nathaniel je vidio da drhtim i zaškiljio prema ruševini. “Možda mogu doći do deke.”

“Ma, ajmo u auto.” Okrenula sam se nadajući se da ništa nije palo na njega. Djelomično zbog toga što nam je to bio jedini način da stignemo do našeg aviona dolje na pisti, ali i zato što je automobil bio posuđen. Hvala nebesima, stajao je neoštećen na malenom parkiralištu. “Nema šanse da nađemo moju torbicu u tom neredu. Mogu ga upaliti preko žica.”

“Četiri minute?” Spotaknuo se u snijegu. “Između bljeska i potresa.”

“Tako nešto.” Vrtjela sam brojeve i udaljenosti po glavi, a sigurno je i on činio isto. Puls mi je kuckao po zglobovima pa sam se uhvatila za glatku sigurnost matematike. “Znači da je centar eksplozije unutar petsto kilometara.”

“Zračni udar stiže za, koliko… pola sata? Manje-više.” Unatoč mirnom glasu, ruke su mu se tresle dok mi je otvarao suvozačka vrata. “To znači da imamo nekih… petnaest minuta dok stigne?”

Zrak mi se sledio u plućima. Petnaest minuta. Sve one godine računanja za raketne testove postale su zastrašujuće jasne. Bez problema bih mogla izračunati radijus eksplozije rakete V2 ili potencijal raketnoga goriva. Ali ovo… ovo nisu brojevi na stranici. I nisam imala dovoljno informacija da napravim poštenu računicu. Bila sam sigurna samo u to da se, dok god radio svira, ne radi o atomskoj bombi. No što god je eksplodiralo, bilo je ogromno.

“Ajmo se probati spustiti što niže prije zračnog udara.” Svjetlost je došla s jugoistoka. Mi smo, hvala Bogu, bili na zapadnoj strani planine, ali jugoistočno od nas bili su D. C., i Philly, i Baltimore, i stotine tisuća ljudi.

Uključujući moju obitelj.

Skliznula sam u hladno sjedalo od vinila i sagnula se da izvučem žice ispod volana. Bilo je lakše usredotočiti se na nešto konkretno poput paljenja automobila nego na to što se zbivalo oko nas.

Izvan automobila zrak je siktao i pucketao. Nathaniel se nagnuo kroz prozor. “Sranje.”

“Što je?” Izvukla sam glavu od ispod volana i pogledala kroz prozor, preko drveća i snijega, prema nebu. Plamen i dim ostavili su tragove u zraku. Meteor bi napravio nešto štete eksplozijom iznad Zemljine površine. Ali meteorit? Zapravo je udario u Zemlju i izbacio materijal kroz rupu koju je poderao u atmosferi. Izbačena materija. Bili su to komadići našeg planeta koji su padali poput vatrenog pljuska. Glas mi je drhtao, ali svejedno sam pokušala govoriti bezbrižnim tonom. “Pa… barem si bio u krivu da se radi o meteoru.”

Upalila sam auto i Nathaniel ga je izveo na cestu i krenuo nizbrdo. Nije bilo šanse da stignemo do aviona prije zvučnog udara, ali morala sam se nadati da će biti dovoljno zaštićen u štali. A mi… Što veći komad planine bude između nas i udara, to bolje. Tako sjajna eksplozija, tri stotine milja daleko… Udar neće biti nimalo nježan.

Uključila sam radio, napola očekujući tišinu, ali odmah se začula glazba. Prebirala sam stanice, tražeći nešto, bilo što što bi nam reklo što se zbiva. No glazba nije prestajala. Dok smo se vozili, automobil se zagrijao, ali ja se nisam mogla prestati tresti.

Kliznuvši preko sjedala, priljubila sam se uz Nathaniela. “Mislim da sam u šoku.”

“Hoćeš moći letjeti?”

“Ovisi koliko prašine bude iznad piste.” Letjela sam u prilično teškim uvjetima tijekom rata, iako službeno nikad nisam bila u borbenom letu. No to je bila samo tehnička specifikacija osmišljena da se Amerikanci osjećaju sigurnije sa ženama u vojsci. Ipak, ako sam na izbačenu materiju gledala kao na protuavionsku paljbu, barem sam imala neku ideju što nas očekuje. “Samo moram spriječiti da mi tjelesna temperatura još više padne.”

Zagrlio me jednom rukom, parkirao automobil na krivoj strani ceste i ugurao ga pod okrilje stijene koja se nadvila nad putom. Između nje i planine bit ćemo zaštićeni od najgoreg. “Ovo je vjerojatno najbolje utočište kojem se možemo nadati do udara.”

“Pametno.” Nije bilo lako opustiti se čekajući zračni udar. Naslonila sam glavu na grubu vunu Nathanielove veste. Panika nam nimalo nije trebala i mogli bismo biti u krivu o tome što se događa.

Pjesma je naglo prestala. Ne sjećam se koja; sjećam se samo iznenadne tišine i onda, konačno, spikera. Zašto im je trebalo skoro pola sata da izvijeste o događaju?

Nikad nisam čula Edwarda R. Murrowa toliko potresenog. “Dame i gospodo… Dame i gospodo, prekidamo ovaj program kako bismo vam javili ozbiljne vijesti. Netom prije deset sati ujutro u Zemljinu atmosferu ušao je, po svemu sudeći, meteor. Udario je u ocean nedaleko od obale Marylanda i uzrokovao stvaranje masivne vatrene lopte, potrese i ostala razaranja. Stanovnicima Istočne obale savjetuje se evakuacija u unutrašnjost jer se očekuju dodatni plimni valovi. Svi ostali građani mole se da ostanu u kućama kako bi se hitnim službama omogućio nesmetan rad.” Zastao je, a statika na radiju odražavala je kolektivno zadržavanje daha nacije. “Idemo do našeg dopisnika Phillipa Williamsa iz podružnice WCBO u Philadelphiji koji se nalazi na mjestu događaja.”

Zašto bi se javio netko iz podružnice u Philadelphiji umjesto nekoga na mjestu događaja u D. C.-u? Ili Baltimoreu?

Prvo sam pomislila da se statika pogoršala, a onda sam shvatila da je to zvuk masivnog požara. Trebalo mi je još par trenutaka da shvatim. Trebalo im je toliko vremena da nađu novinara koji je još živ, a najbliži je bio u Philadelphiji.

“Stojim na US-1, nekih stotinjak kilometara sjeverno od mjesta udara meteora. To je najbliže što smo mogli doći, čak i avionom, zbog ogromne vrućine. Dok smo letjeli, ispod mene nalazio se prizor užasne devastacije. Kao da je ruka zagrabila glavni grad i sve ljude u njemu. U ovom trenutku stanje predsjednika još nije poznato, ali…” Srce mi se stisnulo kad mu je pukao glas. Čula sam Williamsa kako izvještava o Drugom svjetskom ratu bez znakova uznemirenosti. Kasnije, kad sam vidjela gdje je bio stajao, bila sam zadivljena što je uopće išta izustio. “No od samog Washingtona nije ostalo ništa.”

NACA – National Advisory Commitee for Aeronautics, Nacionalno savjetodavno vijeće za aeronautiku

Check Also

Dobitnici nagrade Britanskog društva za fantastiku 2022. (BFS)

U sklopu ovogodišnje konvencije FantasyCon, u nedjelju 17. listopada proglašeni su dobitnici nagrade Britanskog društva …

Dobitnici nagrade Hugo 2022.

Objavljeni su ovogodišnji dobitnici prestižne žanrovske nagrade Hugo, Lodestar Award za najbolju knjigu za mlade …

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics