The Witcher #2: kad se šund shvaća ozbiljno

Netflixova fantasy serija The Witcher ima problem: što se više trudi biti ozbiljna, to je smješnija.

Priča, gluma, pa čak i paleta boja pokušavaju ostaviti dojam kako gledamo mračnu epsku avanturu poput Igre prijestolja. No realno, The Witcher je puno bliži serijama kao što je Xena, the Warrior Princess. Ta se serija nije bojala biti blentava šund zabava za nedjeljno popodne. Ali zato što je The Witcher visokobudžetni projekt baziran na popularnoj franšizi, autori i producenti osjećaju potrebu predstaviti ga kao TV događaj sezone.

Geralt od Rivije (Henry Cavill – Man of Steel) mi je zanimljiv lik jer u mnogo čemu podsjeća na arhetipske privatne istražitelje iz noir krimića. On je profesionalac koji istražuje zločine i rješava neugodne probleme. Egzistira izvan društva koje ga prezire, ali mu to daje slobodu kretanja između pojedinih slojeva. Poučen iskustvom, on nema iluzija o ljudskoj prirodi. Međutim, ispod mrgodne vanjštine, krije se idealist koji postupa moralno ispravno. Geralt čak ima i svoju fatalnu ženu – Yennefer od Vengerberga (Anya Chalotra – Wanderlust). Uzeti ovakav arhetip i smjestiti ga u svijet mačeva i magije je bila fantastična ideja.

U drugoj sezoni, ovaj mučaljivi lovac na čudovišta silom prilika posvaja siroče – Cirillu (Freya Allan – Gunpowder Milkshake), princezu bez kraljevstva. U najboljoj tradiciji epske fantastike, ona posjeduje misteriozne magične moći uz koje se veže mračno proročanstvo. Daleko najbolji dijelovi ove sezone prate odnos nje i Geralta, koji dobiva priliku pokazati i svoju nježniju, očinsku stranu – čak i dok ju uči borbi. Tu su i njegove kolege koje predvodi Geraltov stari učitelj Vesemir (odlični Kim Bodnia – Killing Eve).

Ima tu i drugih podradnji, ali većini njih nedostaje jednostavnost i emocionalna jasnoća ove središnje priče. I u ovoj sezoni, serija želi imati i epsku priču i dvorske spletke i blentavi humor i lov na čudovišta. Političke intrige su pritom najslabiji dio jer nam serija nikad nije pošteno predstavila moćnike Kontinenta. Vladari su stoga manje-više svi isti, dok čarobnjaci uglavnom provode vrijeme u svojoj kompjuterski animiranoj palači na obali mora. Odlični MyAnna Buring (The Descent), Graham McTavish (The Outsider) i Lars Mikkelsen (The Killing) su potraćeni u radnjama čiji me ishod jednostavno ne zanima.

The Witcher oduvijek ima problema s balansiranjem tona, što najbolje dolazi do izražaja u radnji koja se tiče ugnjetavanja i protjerivanja vilenjaka. Ubacivati teške teme kao što su ksenofobija i rasizam u ovakvu – ruku na srce – šund seriju je bila odluka osuđena na propast. Da su autori temi pristupili iskreno i s razumijevanjem, rezultat bi vjerojatno bio daleko više deprimirajući nego što bi i Netflix i publika htjeli. Druga je opcija bila obraditi temu površno – i to je smjer u kojem su autori otišli.

U prvoj sezoni, vilenjake jedva da smo i vidjeli. U drugoj sezoni čak i njihovi vođe Filavandrel (Tom Canton – Houdini and Doyle) i Francesca (Mecia Simson – Brave New World) ostaju puki sporedni likovi. Serija nam pokušava pokazati kako vilenjaci pate, ali efekt je često nenamjerno komičan. Protu-vilenjački grafiti su ispisani krasopisom. Umjesto da budu ružni i prijeteći, crteži svinjskih glava s vilenjačkim ušima ispadaju blentavi i simpatični. Vrhunac toga mi je scena u kojoj vilenjak kojeg smo tek upoznali priča svoju tužnu životnu priču. A onda ga, zato jer scenaristima više ne treba, pojede čudovište. Muzika i reakcije likova nam govore kako se desilo nešto tragično, ali moj dojam je bio kao da gledam epizodu South Parka.

Da se razumijemo: za sve ovo ne krivim glumce, nego scenariste. Od Cavilla nadalje, mislim da većina njih radi najbolje što može s onim što imaju. Serija i glumci nam pokušavaju prodati odnos Geralta i Yennefer kao veliku romansu. Međutim, on je uglavnom mrgodan, a ona nerijetko antipatična. U drugim scenama, Triss Merigold (Anna Shaffer – Harry Potter filmovi) praktički mora zavoditi samu sebe jer je Geralt toliko šutljiv. Putujući pjevač Jaskier (Joey Batey – Whitechapel) je ogorčen što ga je Geralt ostavio, no nikad nisam stekao dojam kako je ovome posebno stalo.

Kao suprotan primjer, scene Ciri s drugim likovima funkcioniraju puno bolje. Čak me i njezina kratka – VRLO kratka! – interakcija s Jaskierom nasmijala. Sve to kulminira u spektakularnoj završnici sezone. Likovi koje je Ciri upoznala i sprijateljila bore se kako bi spasili njezinu dušu, um i život. Ta završna bitka rezonira dovoljno dobro da mi je bilo žao što toliko drugih stvari u seriji odjekuju šuplje.

Čitao sam komentare ljudi kojima se druga sezona čini lošijom od prve. Meni je pak The Witcher od samog početka ostavio dojam kao da gledam nečiji djetinjasti fan fiction. Umjesto osobnosti, likovi imaju oči neobičnih boja. Umjesto subverzije klišeja, imamo fantasy rasizam. Naš protagonist je macho karikatura – moćni, mučaljivi ratnik u crnom. Teško mi se uživjeti u takvu priču, tim više što autori serije kao da znaju što žele postići, ali ne i kako to izgraditi. I sada to počinje dolaziti na naplatu.

Kao još jedan proizvod u ovoj multimedijalnoj franšizi, The Witcher je uspjeh. Ako čitate ovo, seriju ste vjerojatno već pogledali, čak i ako vam se nije pretjerano svidjela. Međutim, mislim da postoji veliki jaz između toga što ova serija pokušava i što realno uspijeva postići. Svjestan sam da nitko u produkciji nije htio namjerno napraviti loš proizvod. Ali čak i tako, nakon samo dvije sezone od po osam epizoda, pomalo sam sit Geraltovih pustolovina.