The Three-Body Problem ili smak svijeta je nesvršeni glagol

Autor Liu Cixin iskoristio je nasljeđe kineske Kulturne revolucije da ovoj priči podari životnost (i nezaboravljivo prvo poglavlje), no i da na svoj način progovori o događajima koji su povijesna zbilja još živuće generacije. Na neizravan način, ovom je knjigom oslikao kako zatiranje ljudskih prava, sloboda i znanosti stvara spiralu nesreće koja u sebe uvlači nove nevine žrtve kroz prostor i vrijeme. Zaista, The Three-Body Problem nije sputana vremensko-prostorom linearnošću pa se u njoj isprepleću prošlost, sadašnjost i naznaka zlokobne budućnosti, realnost i virtualnost, Zemlja i tuđinski planet kao mjesto radnje.

Fabula se gradi lijepim pripovjednim stilom koji tekst odmiče od klasičnog hladnog hard SF-a, a emocijama koje čitatelja prate kroz stranice poput pozadinskog šuma pomno se dočarava generalna atmosfera anksioznosti. Bezumno nasilje, gađenje, malodušnost, izdaja, strah i bespomoćnost s kojima se likovi od početka susreću zarazni su te se čitatelj, kao i znanstvenik Wang Miao čiji rakurs u početku posuđujemo, objeručke prihvaćaju tanke niti nade koju nudi izazov igre The Three-Body Problem jer se po prvi put čini da neki od protagonista konačno upravlja svojom sudbinom, makar tek virtualno (aluzija na modernu Kinu?). Kako je opetovano dano naslutiti, The Three-Body Problem nije samo izazovna igra a nagrada za rješavanje njenih zadataka je mnogo više od razbibrige i mentalne gimnastike. Ljudski je tražiti red u kaosu, slike u nasumičnim uzorcima i poruku u šumovima no što se događa kada nas naš vlastiti uspjeh porazi?

Autor nas je počastio sijasetom različitih likova a na razvoj nekih posvetio je toliko prostora i digresije kao da se trudio odmaknuti od stereotipa koji prati žanr i udahnuti im čim više osobnosti i živopisnosti. Da li je u tome uspio i u kojoj mjeri, neka ostane na prosudbu čitateljima. U konačnici, upravo ljudske odluke potaknute ljudskim osjećajima su pokretač radnje. Mržnja kao spiritus movens je odlika zlikovaca koji su po definiciji proaktivni u stvaranju svoje vizije svijeta pa se može reći da je ovo knjiga dijelom pisana iz perspektive jednog od njih, iako je to shvaćanje koje nam polako sviće kako okrećemo stranice.

Centralni lik priče je žena Ye Wenjie kojoj je sudbina namijenila da živi u zanimljivim vremenima i da više puta doživi kraj svijeta kakvog poznaje. Obdarena (ili prokleta) nadprosječnom inteligencijom te dozom nadnaravne (odnosno statistički izuzetno malo vjerojatne) sreće, ona uspostavlja prvi uspješan kontakt s vanzemaljskom civilizacijom. U tom trenutku događa se jedan od neočekivanih usmjeravanja radnje na nepredviđene kolosijeke koji čine ovu knjigu napeticom unatoč suhoparnim znanstvenim objašnjavanjima koji ju ipak svrstavaju u hard SF kategoriju.

Značajno je što je autor namijenio da baš otpisana, varljivo bespomoćna žena – simbol davateljice i njegovateljice života – bude ruka na giljotini naciljanoj na žilu kucavicu čovječanstva (ni u paklu nema bijesa kakav je u prezrene žene). Ona je Kali, moćna, ledeno destruktivna no i dobronamjerna majka koja štiti svoju djecu, spoj ‘muške’ racionalnosti i ženstvenosti, kamenčić koji pokreće lavinu i ključ je njenog zaustavljanja. Liu Cixin joj je dao i prometejevu i judinu ulogu, ali i ulogu piete, te joj podario dovoljno dug život da se suoči s posljedicama svojih izbora i možda postigne iskupljenje.

Neka joj je sa srećom, jer rasplet radnje tek slijedi u nastavcima ove trilogije (serijala poznatog kao Remembrance of Earth’s Past).

Knjiga se pozabavila i temom fanatizma koji svoje sjeme sije u naizgled benignim, čak pozitivnim, tekovinama poput ekologije i nastojanja za očuvanjem okoliša te ih pretvara u destrukciju osvete radi. Kada ‘borba za’ postane ‘borba protiv’, gube se razlike između strana. U konačnici, nefleksibilno crno-bijelo sagledanje okolnosti dovodi do slijepe mržnje, poriva za (samo)uništenjem i mentalitetom bombaša samoubojice. U tom smislu iskupljenje Ye Wenjie će biti iskupljenje čovječanstva od ekstremizma. Autor u jednom dijelu navodi kako treba biti mekan i prilagodljiv poput vode i time na mala vrata daje zakašnjeli, zlatan savjet Taoizma. Ili možda još nije prekasno?

Unatoč neoptimalnoj balansiranosti teksta koji, posebice u zadnjoj trećini, detaljnim tehničkim specifikacijama znanstvenih eksperimenata na kušnju stavlja strpljenje prosječnog čitatelja, ovo nije čista hard SF knjiga koja traži diplomu iz fizike da bi je se pročitalo i razumjelo. Iako pripovijeda o znanstvenicima i vanzemaljcima, u biti je priča o elementima ljudskosti koji je zajednički svima. Utoliko je autorov ‘grijeh’ antropomorfiziranje tuđinaca no bez toga ne bi bilo moguće ispričati i njihovu priču, na što se Liu Cixin također odvažio.

Kao takva, ova knjiga je poslastica i za hard SF-aše i za one koje više privlače ‘mekše znanosti’ te joj vrijedi posvetiti vrijeme jer njene se ideje ostaju vrtjeti u svijesti i nakon što se knjiga vrati na policu. Ona ukazuje, opominje a možda, samo možda, će ponuditi i rješenje.