The Last Voyage of the Demeter: putovanje prokletih

Grof Drakula i njegova braća vampiri klasična su literarna čudovišta 19. stoljeća koja su u 20. stoljeću vrlo uspješno emigrirala u svijet filma. Horori o ovim gotičarskim krvopijama prošli su kroz sve moguće varijacije i permutacije. Napraviti novu, svježu i zanimljivu priču skoro je pa nemoguća misija.

U The Last Voyage of the Demeter (Drakula: Buđenje zla), scenaristi Bragi F. Schut Jr. i Zak Olkewicz vraćaju se horor klasiku Brama Stokera iz 1897. godine. No, umjesto još jedne ekranizacije cijelog romana, oni su se odlučili na puno zanimljiviji pristup: adaptaciju jednog jedinog poglavlja. Konkretno, u pitanju je brodski dnevnik zlosretnog kapetana jedrenjaka Demeter kojim je Drakula doputovao u Englesku, ubijajući usput mornare jednog po jednog.

Stokerov roman je solidno popunjena knjižurina u kojoj se događa puno toga. Filmske su ekranizacije zbog toga bile prisiljene kratiti ili u potpunosti izbacivati neke dijelove. Posljednja plovidba jedrenjaka Demeter je relativno samostojeća cjelina koju se može izrezati bez većih posljedica za ostatak ekranizacije. Zbog toga ekranizacije obično taj dio ili preskaču ili vrlo slobodno krate. Međutim, ta ista samostalnost ujedno čini ovu priču u priči odličnim temeljom za igrani film.

Izazov je pritom u tome što znamo kako roman Dracula završava – a to nije tako da ga prebiju tamo neki mornari na putu u London. The Last Voyage of the Demeter ovdje svjesno i namjerno koristi klišeje žanra u svoju korist. Jer, postoji bezbroj horor franšiza u kojima naizgled nezaustavljivo čudovište malo-pomalo ubija malenu, izoliranu grupu likova. Ovaj film možda jest baziran na romanu Brama Stokera, ali teško je u njemu ne vidjeti utjecaj filma Alien Ridleyja Scotta.

U Varni krajem 19. stoljeća posada jedrenjaka Demeter zaprimi neobičan tovar – 50 sanduka zemlje. Kako to već ide u ovakvim filmovima, čudni starci i praznovjerni luđaci upozoravaju posadu kako je tovar uklet – UKLET, KAŽEM VAM! – što ovi ignoriraju jer su im obećani bonusi na plaću ako sanduke na vrijeme dovezu u Englesku. Ono što bi ih puno više trebalo brinuti je to što je njihovom kapetanu Elliotu (Liam Cunningham – Game of Thrones) ovo posljednja plovidba prije mirovine. Kada vam likovi u filmu – naročito hororcu – krenu govoriti kako se vesele penziji, znate odmah kako neće doživjeti odjavnu špicu.

Ubrzo po dizanju sidra započinju problemi. Mornari u jednom od sanduka pronalaze slijepog putnika: iscrpljenu djevojku Annu (Aisling Franciosi – The Nightingale) kojoj brodski liječnik Clemens (Corey Hawkins – BlacKkKlansman) pomogne transfuzijom krvi. Ovaj detalj je inače preuzet iz druge scene u Stokerovom romanu i predstavlja povijesno točnu nepravilnost. Naime, ako se pitate kako Clemens zna imaju li on i Anna istu krvnu grupu, odgovor je da u vrijeme objavljivanja romana liječnici još nisu otkrili njihovo postojanje i važnost.

Malo-pomalo, strava na jedrenjaku eskalira. Posada primijeti neobičnu priliku koja se noću šulja brodom. Potom, mali od palube Toby (Woody Norman – The War of the Worlds ) otkrije kako je nešto poklalo sve životinje na jedrenjaku. I dok posadu hvata paranoja, započnu prva ubojstva.

Iako samog Drakule (Javier Botet – Scary Stories to Tell in the Dark) ima relativno malo, njegova djela puno govore o njemu. On nije puko bezumno čudovište. Fizički iscrpljen, Drakula polako i metodički bira svoje žrtve, polazeći od najslabijih. Kada pak dovoljno ojača, on se počne sadistički poigravati s mornarima prije nego što ih ubije. Film nam pritom vrlo postepeno otkriva njegov lik. Odlično dizajniran i izveden kostim i specijalni efekti dočaravaju nam odurno stvorenje koje više podsjeća na vodorige nego na besmrtne zavodnike.

Redatelj filma André Øvredal 2010. je privukao pažnju žanrovske publike odličnom horor komedijom Trollhunter – lažnim dokumentarcem o posljednjem legalnom lovcu na trolove u Norveškoj. Kasnije je režirao efektni film strave The Autopsy of Jane Doe koji se kompletno odvija u prostorijama jedne mrtvačnice. Ovaj se film također zbiva u klaustrofobičnom prostoru. Øvredal snima duge hodnike i mračne prostorije jedrenjaka kao da su katakombe ili ukleti dvorac. Drakula se savršeno uklapa u taj okoliš iz kojeg bijega nema jer je najbliže kopno udaljeno stotinama kilometara.

Glumačka je postava vrlo solidna. Liam Cunningham je savršen za uloge bradatih pater familiasa. Iako ima samo 14 godina, Woody Norman glumi bez da je iritantan ili neuvjerljiv. Hawkins tumači brodskog liječnika kao tihu ali upornu osobu. A nisam niti spomenuo bradatog Davida Dastmalchiana (The Suicide Squad) kao vrlo intenzivnog ali i vrlo vjernog prvog časnika Wojcheka.

The Last Voyage of the Demeter nije savršen film. No, teško je objasniti koje točne probleme ima. Produkcijski, tehnički i glumački, film je savršeno solidan. Ali, on također nije ništa više od toga. Film štreberski uredno prati šprancu sličnih, poznatijih hororaca. Ako ste ljubitelj ovog žanra prilično lako ćete moći pogoditi kako će se priča razvijati. The Last Voyage of the Demeter pati od nedostatka nečeg drugačijeg, originalnog, i nepredvidljivog čime bi se izdvojio od prosjeka filmova strave i zgrabio pažnju publike za vrat.

A to je šteta, jer ovo je film namijenjen ljubiteljima žanra, a posebno ljubiteljima Drakule. Rijetko imamo priliku pogledati film strave koji se odvija u nekom povijesnom periodu. Kostimi koštaju. Još rjeđe gledamo filmove koji se zbivaju na jedrenjacima koji ne samo da su simbol romantike i pustolovine, već i fascinantan primjer tehnologije razvijene u doba prije prve industrijske revolucije.

The Last Voyage of the Demeter možda i jest prosječan kao horor film. Ali svojom idejom i izvedbom on predstavlja vrlo zanimljiv dodatak bogatom nizu adaptacija jednog od najpoznatijih romana strave u povijesti.