The Batman: najmračniji, ali i najrealističniji Vitez tame do sada

Simpatični pedesetpetogodišnjak Matt Reeves nakon posljednja dva nastavka Planeta Majmuna, skupa i uspješna projekta, etablirao se kao jedno od zvučnijih redateljskih imena kome će kapitalne producentske kuće na povjerenje dati svoje najjače franšize. Njegov uzlet dao bi se skoro usporediti s onim Denisa Villeneuvea jer obojica, iako različitih stilova i pozadina, operiraju u uskom prostoru megabudžetnih znanstvenofantastičnih filmova koji uspijevaju zadržati dovoljno prepoznatljivog, karakterističnog i kvalitetnog kako bi u jednakoj mjeri generirali sveopću hvalu kritika te zaradu na blagajnama. Kada je projekt novog Batmana iz ruku Bena Afflecka (koji je trebao biti glavna zvijezda i producent samostalnog Batman filma) preuzeo Reeves i kada sam čuo da će ga režirati, imao sam poprilično čvrst osjećaj da bi se moglo raditi o dobrom filmu. Nisam pogriješio.

Odluka da se radnja filma smjesti na same početke djelovanja ovog osvetnika te se na taj način odvoji od pripadajućih superheroja DC-jevog proširenog svemira za mene je točno ono što je trebalo vjerojatno najpoznatijem i najvažnijem stripovsko-filmskom superheroju. To je dalo prostora da se ispriča osobnija i fokusiranija priča o samom Bruce Wayneu i njegovom životu. Napokon imamo film o Batmanu koji se zaista bavi svojim protagonistom, a velik broj sporednih likova niti u jednom trenutku ne postaju važniji od samog “Viteza tame”.

Hiperrealizam čije je standarde za ovog stripovskog lika na filmu postavio Christopher Nolan, Reeves je dodatno pojačao. Ništa ne djeluje superherojski jer u suštini se radi o običnom čovjeku koji je svoje resurse upotrijebio da se isprofilira u borca za pravdu mimo zakona. Naglasak na to je omogućen time što je radnja smještena u drugu godinu Wayneovog djelovanja kao noćnog osvetnika (doslovno ga veći dio filma pojedini likovi nazivaju “Vengeance”). Ovo je vidljivo i kroz akciju u kojoj Batman nije savršen – često puta je ozlijeđen, udaren, ustrijeljen, pada i posrće, ali snagom volje naposljetku uspijeva prevladati. Čak je i Batmobil u suštini običan automobil s “pojačanjima”. Ovaj film je zapravo miljama daleko od filmova koje je radio Tim Burton, ali i od onog medija gdje je Batman nastao – stripa.

The Batman

Iako su mnogi pohrlili proglasiti ovogodišnjeg Batmana najboljim do sada, mislim da treba malo prikočiti u takvim bombastičnim izjavama. Film nije bez mana koje možda nisu izrazite, ali su jasne. Prva od njih je trajanje od gotovo tri sata što se moglo izbjeći. Druga trećina filma sporijeg je tempa i osjetno manje intrigantna od onoga što se zbiva u posljednjem dijelu. Druga stvar koja je povremeno umanjivala cijelo iskustvo jest osjećaj da film samog sebe shvaća izrazito ozbiljno i važno. S jedne strane to može biti dobra stvar jer su krimi-triler elementi filma dominantni, ali ostaje osjećaj da se povremeno pretjerivalo s mračnošću i ozbiljnošću. Tek je nekoliko humornih scena koje su jedva primjetne.

Robert Pattinson je, bit ću toliko slobodan, najbolji Batman do sada. Djelomično je za to zaslužna priroda scenarija, ali najvećim dijelom se radi o provjerenim glumačkim sposobnostima samog Pattinsona. On se nakon etikete šljokičastog vampira u Twillight sagi uspješno isprofilirao kao jedan od najpoželjnijih glumaca današnjice. Hrabrim je odabirima utabao put do ove uloge koja će mu vjerojatno biti najznačajnija još dugo vremena. Zanimljiva je činjenica da je Reeves pišući scenarij u glavnoj ulozi zamislio baš Pattinsona, a da pri tome nije uopće znao što on o tome misli. Srećom, Pattinson je bio toliko zainteresiran igrati ovu ulogu da se na audiciji uslikao u kostimu Batmana da ima za uspomenu ukoliko ulogu ne dobije. Njegov Bruce Wayne osamljeni je bogataš koji živi u svom Wayne Toweru odstranjen od društvenog života. Ne pojavljuje se često u javnosti iako njegovo obiteljsko ime nosi velik značaj u Gothamu. Bruce je do te mjere oštećen da gotovo svaka njegova interakcija s drugima djeluje nezgrapno i čudno.

Cijela četa sporednih likova vrijedna je spomena. Ne samo da se radi o zvjezdanim imenima već su njihove interpretacije jednako jedinstvene koliko su i kvalitetne. Jeffrey Wright kao James Gordon, koji još uvijek nije stupio u cipele načelnika, zaštitnički i prijateljski nastupa prema Batmanu i zaista mu je prava pomoć u opasnim podhvatima. Atraktivna Zoë Kravitz imala je važnu i veliku priču sama za sebe koja se isprepliće s onom Batmanovom. Selina Kyle je prikazana kao važan kotačić u kriminalnom podzemlju Gothama, a njena pozadina je pomalo neočekivana. Jedan od najfascinantnijih likova je Oz (kako se jedini puta predstavio) poznatiji pod nadimkom Penguin, a tumači ga Colin Farrell. Količina proteza i šminke koja je trebala da se stvori ovakav lik koji nimalo ne sliči Farrellu zasigurno je impresivna, a do kraja filma nisam ni po čemu mogao prepoznati ovog glumca. Pod svim tim maskama, Penguin je svejedno djelovao beskrupulozno, prijeteće i ludo iako još uvijek nije postao najveća riba među kriminalcima. Andy Serkis je imao zaista malo scena kao Bruceov vjerni Alfred, ali ih je dobro iskoristio. Prikazan je kao najvažnija figura u Batmanovom životu – netko tko ga je trenirao kroz odrastanje, ali i odgajao nakon što su mu stradali roditelji.

The Batman

Danov The Riddler glavni je antagonist i mnogima njegova ozbiljna i prizemna interpretacija lika nije sjela najbolje. Razlog za to je vjerojatno ranije Carryjevo tumačenje istog lika koje je bilo komično, prenaglašeno i poprilično bedasto. Ovaj Riddler je izrazito inteligentni, ali poremećeni borac za pravdu koji zamišlja da će se Batman udružiti s njim. Uvjeren je kako Batman i on imaju iste ciljeve, ali ne shvaća da je temeljna razlika u tome što Batman ne gazi preko leševa kako bi prokazao kriminal i korupciju u svome gradu. Dano zapravo ima vrlo malo scena bez maske, ali pred kraj filma kada mu je otkriven identitet, njegov lik je uvjerljivo dijaboličan i zaluđen vlastitim idejama o borbi protiv kriminala u Gothamu.

Ono što iskustvo podiže za još koju letvicu je zasigurno glazbena podloga. Something in the Way od Nirvane nekoliko je puta upotpunio mračnu i sumornu atmosferu događanja u Gothamu. Međutim, još su važnije skladbe Michaela Giacchina koji je uspio biti zaista prepoznatljiv tako što je iznjedrio sasvim nove, pamtljive glazbene kreacije u kojima se u milisekundama mogu razaznati sličnosti iz ranijih Batmana. Ne čudi da je Giacchino već radio na velikim i značajnim projektima kao što su noviji Star Trek filmovi te Jurassic World serijal. Greg Fraiser, kinematograf koji je radio na filmovima poput Dune (nominiran za Oscara) i Lion, je ime koje se ne smije izostaviti. Ultra-mračna, s konstantnim priljevima crvenog osvjetljenja, kinematografija novog Batmana izgleda jedinstveno. Grad Gotham izgleda prljavo, sumorno, tmurno i zagušljivo, a osobito neugodna karakteristika mu je kiša koja neumorno pada gotovo cijelo vrijeme.

The Batman

Zodiac (2007) i Se7en (1995) su filmovi s kojima The Batman ima mnogo zajedničkih karakteristika. Kriminalistička istraživanja u kojima partnerski djeluju Gordon i Batman potpomognuta su Batmanovim napravama i iznadprosječnim detektivskim sposobnostima. Riddlerove zagonetke su pomno isplanirane, povremeno crnohumorne (“thumb-drive”) i nimalo jednostavne. Nekoliko puta su ih zagonetke odvele u potpuno krivom smijeru. Uvjeren sam da Bruce Wayne ne nosi kostim i ne zove se Batman, ovaj film bi mogao proći kao vrlo dobar kriminalistički noir-triler i da bi bez stripovsko superherojskih elemenata funkcionirao zaista dobro. Dokaz da je Reeves pravi fan lika Batmana su bezbroj sitnih referenci i “easter-eggsa” koje je na prvu čak i teško prepoznati. Naposlijetku, još je jedan element koji je cijelo iskustvo oplemenio, a to je vrijedna poruka i lekcija koju je Bruce Wayne izvukao iz svih turbulentnih događanja. Savršena metafora toga je scena koja se može vidjeti i u foršpanu: Batman kroz poplavu s bakljom u ruci vodi ljude prema sigurnosti.

Check Also

Captain’s log #2.9: Izgubljeno i nađeno

Star Trek: Picarda do kraja druge sezone dijeli još jedna epizoda, te smo konačno dobili …

Severance: SF satira u kojoj je ured pakao

Satirična SF serija Severance započinje jednostavnom ali fantastičnom premisom. Fiktivna korporacija Lumon Industries svojim djelatnicima …

2 komentari

  1. Ovako kad čovjek čita ovaj komentar s odmakom, zvuči baš nabijen negativom i pretjerano oštrim analogijama. Mislim, okej, tebi se to neda gledati i onda nećeš. Želiš da tvoj superheroj bude superheroj u nekom izvornijem smislu (iako je Batman običan čovjek s hrpom gadgeta). Onda postoje drugi filmovi i drugi heroji. To je uredu.
    Solidna mi je poanta s Farrellom. Tu se čak i slažem. Mogli su naći jako dobrog glumca koji izgleda više na sebe. Ovako su se igrali s protezama i šminkom i to je nešto o čemu svi pričaju. Nema neke posebne svrhe zašto su uzeli Farrella i napravili od njega neprepoznatljivog lika izuzev toga da će se toj činjenici svi diviti.
    I dam ti plus za humor u komentaru. 😀
    Pozdrav!

  2. Imam li pravo suditi o filmu koji nisam pogledao? Naravno da nemam. Imam li pravo prema traileru odlučiti da ne želim pogledati film? Ova recenzija je upravo zacementirala odluku: ne želim.
    Marvelovske šarene laže su priča za sebe i neminovno materijal za usporedbu s „ozbiljnijim“ pristupom DC (filmskom) svemiru. Pogledam trailer za The „lowered-but-bigger-than-life“ Batmana i uvjerim se da su toliko pretjerali s tom drametinom, odmakom od superherojstva i općenitim zaprljanjem svega da mi se film jednostavno više ne gleda. „Ništa ne djeluje superherojski…“ u filmu o superheroju. Čemu to? Znači za očekivati je da u sljedećem filmu The the Batman neće imati ni kostim, ne treba mu ni znak, a da se naglasi kako „se radi o običnom čovjeku“ možemo očekivati zdebljanog lika koji se kljuka tabletama protiv visokog krvnog tlaka, plaća račune za režiju, ide u špeceraj i jednom tjedno kuka svom shrinku (ipak je riječ o američkom sup… običnom filmskom čovjeku) na ofucanom kauču. Naravno, vozi neki kartonski Cadillac. Da budemo politički korektni – najnoviji novi Batman bit će Eskim kojemu je majka Aboridžinka, a otac Somalijac.
    No, vraćam se svom osvrtu na trailer i recenzijom potkrijepljenom dojmu o njemu i filmu… Dakle, ne želim u superherojskom filmu gledati Pattinsonovu „*ebe me čir na želucu“ mrsku facu, niti još antipatičniju facu Kravitzove. Ne želim u Batmanu gledati sve u crvenome osvjetljenju koje se pretvorilo u narančasto (u sljedećem filmu će biti – odmaka radi – smeđe? zeleno?). Ne želim Gotham koji izgleda „prljavo, sumorno, tmurno i zagušljivo“ – riječ je o Gothamu, ne o Beirutu (da ne spominjem nažalost aktualnije toponime). Ne želim Farella kojeg ne vidim, ma kako maestralno odglumio ulogu. Čemu? Hoće li sljedećeg Hulka glumiti Peter Dinklage? Hm, šminka i korektnost čuda čine… Nikad nisam bio fan Nirvane – neslušljiva mi je – i ne želim ju trpiti niti u filmu koji je samo još jedna u nizu cool dekonstrukcija. To je sad očito jako in. Tomislave, hvala na recenziji, ja ću pričekati superherojski film o – superheroju.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Web Statistics