Snjeguljica i lovac – recenzija filma

Naziv bajke je Snjeguljica i sedam patuljaka, a napisali su je braća Grimm. Istoimeni film, kao prvi iz Disneyeva studija (ujedno i prvi američki dugometražni crtani film), producirao je sam Walt Disney, a režirao David Dodd Hand i to davne 1937. godine. I, rekao bih, bolje od toga ne može. Naravno, moguće je uzeti motive, pa ispričati tzv. ‘stvarnu’ verziju bajke, no za to treba imati mjeru, što, priznat ćete, nije neka holivudska vrlina. Recimo, zanimljivo i donekle uspješno rješenje je bilo Ever After: A Cinderella Story iz 1998. s Drew Barrymore kao Pepeljugom. Čak i Crvekapica iz 2011. prolazi kao nekakav hororac, ali nažalost još nisam pogledao dobru ‘stvarnu’ interpretaciju neke bajke.

Snjeguljica i lovac je zato nepotreban film. Niti je bajka, niti je u potpunosti ‘stvarna’, već koketira s fantasy motivima na najpovršniji mogući način. Tipično holivudski i u skladu sa ‘sumrak’ receptom. Svi bajkoviti elementi koji bi film mogli označiti kao ‘dječji’ su izbačeni, uključivo i poantu takvih priča, ‘stvarni’ aspekti su besmisleni, a ono što ostaje je fantasy kakav nam ne treba – uobičajeno vizualan i ništa više od toga. Ergo, čemu raditi ovakve filmove?

Smisao da se film poziva na bajku o Snjeguljici je u potpunosti izostao (osim iz marketinških razloga i blijede puti glavne glumice). Film je šabloniziran fantastičnim elementima – mračnom šumom (u koju ipak svi ulaze i više manje izlaze), trolom, vilama i još koječem iz uobičajenog arsenala koji se posuđuje od Tolkiena (čak i kratko putovanje družine). patuljci su u potpunosti nepotrebni i samo doprinose iznimnoj patetici koja gotovo da curi iz svakog kadra. Ono malo humora koje na trenutak podigne ritam na kraju samo pogoršava cjelokupan dojam jer osjećate da je ubačeno na silu.

Ne treba niti spominjati da film pokušava prodati i nekakav besmisleni new age pogled na život, o spasitelju, čistom biću, univerzalnoj harmoniji s prirodom i slična sranja. Kada se tome doda i trenutak kada Snjeguljica izbroji jedan očenaš, sve vam je jasno.

I na kraju dolazimo do zle kraljice/vještice kojoj se pokušao uvaliti i ‘razlog’ zašto je takva (neću Vam otkriti da ne spojlam), što je iznimno nepotrebno za film. Zla kraljica je jednostavno trebala biti zla, osoba bez ikakve karakterizacije (bez rodbinskih veza), čistom idealu zloće koji proganja nešto nevino. Iako je Charlize ostvarila zanimljivu ulogu, od same kraljice više gledamo nekakve mračne efekte, – tintu/katran, vrane i opet silovano rješenje zrcala, što u konačnici ne dodaje ama baš ništa samome liku.

Film je lišen i neke jače emotivne kulminacije. Bezvezno rješenje koje vraća Snjeguljicu u život i njezin ‘ivana orleanska’ poziv za napad su toliko isprazni da vam ostavljaju gorak okus u ustima. Autorima je očigledno bilo blesavo stvoriti i nekakvu ljubavnu priču, pa je film lišio i ideje lijepog princa. I na koncu sama krunidba Snjeguljice za kraljicu nakon što porazi zlu vješticu je toliko besmislena da jedino što gore mogu zamisliti je da se pisanja ovakvog scenarija uhvatio George Lucas.

Nažalost, ovaj film ne mogu spasiti ni najbolje kokice.

Check Also

Polagan pogled nijemih stvari

Novela Patricka Rothfusa u novom izdanju Vorta Palabre donosi nam zagonetnu priču o Auri, podjednako …

Crvena zemlja – na pola puta između vesterna i epske fantastike

Posljednja od samostalnih priča izdanih nakon trilogije Prvi zakon smješta nas u već poznati univerzum, …

Web Statistics