Recenzija znanstveno fantastičnog filma Enderova igra

enders-game-tv

Za razliku od meni prethodne generacije, moja ‘inicijacija’ u znanstvenu fantastiku dogodila se kroz film. Ja sam dijete koje je u vrijeme bivše države pohodilo kinoteku i gledalo klasike žanra, od Metropolisa do Vremeplova, a od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća redovito sve što se našlo na repertoaru kina. Knjige su naprosto došle kasnije jer je bilo puno toga za odgledati, ako se filmu pridodaju i serije.

Kada sam se konačno zakačio na pisanu riječ i stripove, bilo je gotovo. SF je postao nešto bez čega nisam mogao. I ne mogu i danas. Vjerujem da svatko ima svoju priču o ljubavi prema odabranom popkulturnom segmentu, i ima svoje razloge i svoje načine kako tu ljubav upražnjava.

Nakon Scottova Istrebljivača, na sumnjam, svakom se fanu dobre znanstvene fantastike otvorila potpuno nova dimenzija. Iako ne prvi, ali do danas svakako jedan od najboljih susreta književnog predloška i filma, Blade Runner je pokazao na koji način se pametno realiziraju adaptacije (i ne dvojim, puno sreće).  Bez nekih skromnih laži, nakon toga sam očekivao, pa, dvije do tri izvrsne adaptacije godišnje, pogotovo kada se u jednadžbu ukalkulira strelovit razvoj računalno generiranih efekata (koji ne bi bili svrha sami sebi već u funkciji mašte razigranih redatelja željnih pozabavit se sf-om). Nažalost, u zadnjih dvadesetak godina svjedočio sam samo sve većoj proizvodnji zatupljujućih žanrovskih filmova, a sve manje kreativnim, inovativnim i intrigantnim realizacijama. Ako izuzmemo Dicka, gotovo ništa relevantno u holivudskoj A listi nije dobilo odgovarajući  transfer. Poštujem možda i više filmove proizvedene prema originalnim scenarijima, ali i tu je berba u zadnje tri dekade prilično mršava. Da ne kažem očajna.

I onda se događa Enderova igra. Snažna priča koju je Card pretočio u solidan i svakako jedan od važnijih SF romana (premda ostavljam knjigu po strani kao drugi svijet i raspravu o nečemu što sam čitao prije dvadesetak godina). Umjesto povijesnog zaokreta, srebrno platno puca od naprezanja pod težinom bijednog ostvarenja koje koliko-toliko spašavaju glumci i predložak koji se pokazao kao tvrd orah. Na svakom koraku je prisutna tipična holivudska zbrka koja samo dokazuje da je danas gotovo nemoguće dobar sf roman pretočiti u veliki filmski naslov. A paradoksalno je da samo veliki filmovi imaju budžete koji mogu  osigurati potrebno vizualno bogatstvo. Problem je odavno detektiran i o tome je nepotrebno raspravljati jer činjenica je da su holivudski filmovi danas sinonim za kokice i ubijanje vremena, a ne vizualna realizacija pametnih i nerijetko vrlo teških tema.

U slučaju Enderove igre, priča o dječaku-vojniku koji ne znajući, počini genocid nad izvanzemaljskom rasom da bi potom bio shrvan krivnjom je upakiran u sav sjaj i bijedu Hollywooda. Odabir mladog Ase Butterfielda za Endera nije loš, ali nije ni po čemu revolucionaran. Star igrači Ford i Kingsley još uvijek imaju u sebi dovoljno kreativne energije, ali u ovom filmu nipošto iskorištene, a o inače vrhunskoj Violi Devis teško da mogu išta reći. Njezin lik je za ono što priči donosi jednostavno nepotreban. Njezina pojava u filmu isključivo je rezultat političke korektnosti.

U srcu tame, gdje se trebala odviti Enderova priča događa se obična tinejdžerska melodrama kojoj je kulminacija isprazna. Dječak razoren krivnjom zbog uništenja cijele rase, iskorištavanje djece za rat, istrebljenje čovječanstva, militariziranje društva, i brojna druga, a velika i važna pitanja koja tema otvara svedena su na bućkuriš nanizanih motiva, na trenutke gotovo besmislenih i ne samo nejasnih, nego nesvrsishodnih i dapače, glupih. Posljedice invazije koja pokreće priču gotovo ne postoje, ne vidimo traume, ne vidimo ožiljke koji ukazuju da je Zemlja bila na rubu propasti koju je spasio jedan pilot u pulp manevru. Razlozi novačenja djece su besmisleni u svijetu koji izgleda gotovo kao idila s, kućicama u cvijeću i barkama na jezeru u sumrak. Obiteljski odnosi Endera, njegova brata i sestre trivijalizirani su kroz melodramatske ispade gnjevnog i patetično osjećajnog. Kako film nema niti društvene kritike, niti političke satire, postavlja se pitanje čemu sve to kad nema čak, niti dobre, pa makar i površne znanstvene fantastike. Kulminaciju predstavlja samo šuplje mahanje Endera u završnim scenama filma nakon kojih umjesto da vas šokira, izbezumi, u potpunosti izbaci iz kolosijeka kad saznate što se dogodilo, pomislite da su ovaj puta čak i kokice bile bljutave.

Check Also

Tenet: kornukopija izvrnute realnosti

Narativno i tehnički kompleksan, posljednji u nizu Nolanovih uradaka – Tenet, kornukopija je globalnog kaosa …

Anna: Niccolo Ammaniti, kad djeca moraju prerano odrasti

Početkom ljeta pročitala sam, za sada, najdraži naslov ove godine. Radi se o romanu Ja …

Web Statistics