Recenzija znanstveno fantastičnog filma Elysium

Elysium

Elysium ili kako je trebao biti preveden kao Elizij, smrdi već od špice. Režiser i autor scenarija, Neill Blomkamp dospio je na moj radar kao filmaš koji razumije ponešto o znanstvenoj fantastici Distriktom 9, dokumentarističkom parabolom o ugnjetavanju i potlačenosti. Iako je više izraz društvenog gnjeva, posjedovao je pokoje zrnce političke satire, dovoljno da film održi jasnu sociološku kritičnost. Ne čudi onda što sam s posebnom željom iščekivao Elizij, naročito nakon njegove izjave da će pristati na manji budžet samo da ima potpunu kreativnu slobodu. Oh, kako sam bio u krivu. Blomkamp izgleda kuži sf manje čak i od onog lajbeka Lindelofa.

Poput Distrikta 9, i Elizij je više izraz društvene ljutnje, emotivne reakcije, a manje promišljene priče nastale na određenom društveno-političkom stajalištu. No ono što u D9 funkcionira, dapače smisleno je, za Elizij je pogubno. Tek pokoji detalj sprječava me da ga ne zguram u isti koš sa zadnjim Ridleyevim smećem. A tih detalja i nema puno.

U prvih deset minuta filma gledatelju je prezentirana vrlo pojednostavljena slika budućnosti 2154. godine. Već samo određenje točne godine, što nema nikakve veze s radnjom, nepotrebna je kirurška preciznost da se događaju koji ćemo gledati unaprijed da povijesna važnost. Jeftin je to pripovjedni trik koji na kraju nije uspio. Akcijsko-slasherski naboj bez suvisle karakterizacije, bezvezna premisa i tobolac logičkih rupa je umjesto snažne političke drame s jasnom porukom, Blomkamp pretvorio u jeftin i stupidan B film.

Dva su svijeta strogo odvojena hladnoćom svemira početkom te druge polovice XXII. stoljeća.

Los angeles i okolica nalik su favelama u kojima vlada siromaštvo, nezaposlenost i kriminal. Potencijalnu anarhiju kontroliraju hladni i neumoljivi policijski roboti, a oni sretni koji imaju posao proizvede upravo te iste robote. Teško je povjerovati da baš svaki kutak Zemlje tako izgleda. Simplificirano tretiranje svijeta još je moglo proći u Zvjezdanim stazama gdje je ideja jedan svijet, jedno društvo bila zapravo metafora određenog principa. U Eliziju, koji Blomkamp portretira kao ‘izvještaj sadašnjosti’ to je naprosto smiješno i bez ikakve težine.

Nasuprot smrdljivoj Zemlji, u neposrednoj blizini, a opet tako daleko je svemirski habitat Elizij, vidljiv na nebu poput Mjeseca. Mjesto je to blagostanja arhitektonski nalik skupim posjedima slavnih. Obilje svega, a prvenstveno dobra medicinska skrb prikazani su poput turističke video-razglednice. O Eliziju zapravo ne znamo ništa, osim da izgleda kao bogataško odmaralište u kojem, pretpostavljamo, žive ‘krivci’ za stanje na Zemlji. Je li Elizij samo stanište, država za sebe ili nešto treće? Odgovor dobivamo tek rudimentarno jer znamo da Elizij ima predsjednika beskičmenjaka i oportunu ministricu obrane koju tumači Jodie Foster u jednoj od njezinih najgorih uloga.

Ono što Eliziju jedino dobro znamo i to nam se kontinuirao nabija na nos je da svaka kuća, poput tostera, ima prozirni sarkofag koji liječi sve poznate bolesti kratkim osvjetljavanjem pod njegovim lampama. I oko toga se vrti cijeli film. Tu svojevrsnu tehnološku panaceju žele svi oni bolesni na Zemlji. Elizij je najobičnija borba za bolje zdravstveno osiguranje.

Prepun logičkih rupa i ispraznih dijaloga, Elizij jedva da posjeduje solidno razrađen karakter, a kamoli osobnost vrijednu pamćenja. Sebična motivacija glavnog lika i njegova žrtva na kraju su besmisleni. Postoji stroj kojim je moguće izliječiti svaku bolest no njega ubija izvlačenje podataka iz nekog čipa u glavi što je više-manje uobičajena procedura. Scenaristička podcijenjenost negativaca koji se ponašaju jednodimenzionalno kao poluinteligentni političari (Jodie) ili kao nasilnici i sadisti (Copley), samo je još jedna nemušta mana filma i bijedan izgovor da se antagonistima pridoda potrebna složenost ili suvisla motivacija.

O čemu je razmišljao Blomkamp kada je pisao film? Očigledno je da ga muče veliki problemi današnjice – siromaštvo, bahatost bogataške elite, kontrola manjine nad većinom, potlačenost i da ne nabrajam dalje, no teško mi je povjerovati da nije na njih mogao ukazati boljim filmom.

Jedini zaključak koji se nameće jest taj da je Blomkamp Elizij naprosto izbacio iz sebe u gotovo sadističkoj frustraciji i to na najgori mogući način – holivudski podilazeći glupim pravilima ljetnog blockbustera.

Check Also

The Ghost Bride & Spectros – Tradicija, duhovi i nekromancija

Početkom godine na Netflixu su osvanule između ostalog dvije nove serije s drugačijeg govornog područja …

Nikadgrad: Kušnje Morrigan Crow – Jessica Townsend

“Nikadgrad: Kušnje Morrigan Crow” roman je prvijenac mlade australske autorice Jessice Townsend, i u njenoj …

Web Statistics