Recenzija zbirke “Čovjek – nepoznanica”, Philipa K. Dicka

Kratke Dickove priče s pravom se smatraju remek djelima znanstvene fantastike i svi koji su ikada čitali ovaj žanr znaju da je ovaj autor dao baš najbolje od najboljeg u kratkoj formi. Kroz nepregledni niz Siriusa i Futura, do popriličnog broja prevedenih romana (i na hrvatski i na srpski jezik) s pravom možemo tvrditi da je P. K. D. autor kojeg naša regija jako dobro poznaje. Kada nešto dobro poznamo onda znamo i kako to može izgledati, pa je ova zbirka priča, poprilično razočarenje što se kvalitete tiče. Uz napomenu da svako SF izdanje podržavam, kupujem i čitam i svaki puta budem sretan kao malo dijete kada hodam do knjižare po novu knjigu. Kao i sve moje knjige, ni ovu neću nikome dati, pokloniti ni posuditi, iako mi se nije svidjela :). Prijevod A. Žiljka je vrlo korektan, dok je naslovnica onako, stara škola, baš kao da je pravljena za to razdoblje što je vjerojatno i bila namjera.

Zbirka se sastoji od tri priče: Čovjek – nepoznanica, Branitelji i Obješeni stranac. I upravo ova posljednja, i najkraća priča, je ono zbog čega volimo Dicka, dok su ove dvije poprilično neuvjerljive, predvidljive, da ne kažem dosadne.

Naravno, gledamo odmak od 60 godina, što vjerojatno ima veze s jeftinim autorskim pravima, ali odgojena SF publika ne želi gledati filmove bez zvuka i vrlo je teško ovu zbirku preporučiti početniku ili nekome mlađem, jer jednostavno vrijeme je pregazilo ove priče kao Aalborg Dinamo prije nekoliko dana, kažem opet, osim posljednje.

Čovjek – nepoznanica

Tipična hladnoratovska priča u kojoj računala predviđaju ishod eventualno zaraćenih strana. Zemljani se bore protiv vrste s dalekog Kentaura, ali su tipična alegorija za Sovjetski Savez i ludilo koje je vladalo pedesetih kada su svi držali prst na crvenom dugmetu. Otrgnut iz svog vremena Thomas Cole postaje nepoznanica u budućnosti koju računala ne mogu izračunati, ali i vrlo uspješan inženjer koji rješava do tada nerješive zagonetke – što je poprilična logička rupa jer teško da bi se i sam Tesla snašao u tehnološkim nebulozama današnjeg vremena i tako brzo asimilirao.

Ma priča je dobro pisana i ako gledamo iz udaljenog konteksta Dick i ovdje pokazuje vizionarstvo, no, teško je meni (koji zaista dosta znam o vremenu poslije 2. Svjetskog rata) a kamoli nekome kome je „hladni rat“ samo neka fraza koju je čuo iz povijesti, a zemlje poput Estonije, Uzbekistana, Ukrajine nešto potpuno normalno kao da se nisu sve stvorile raspadom jedne velike svjetske sile – prije 25 dugih godina, uopće pojmiti sve te političke zavrzlame koje su plele USA i SSSR. Nažalost, možda nešto najlošije što sam čitao od Dicka, no, ne i najlošije jer slijede Branitelji.

Branitelji

Pobuna strojeva u najkraćim crtama, ali pobuna strojeva mirotvoraca. Ljudi se nalaze već osam godina pod zemljom zbog visoke radijacije koja hara površinom. Ameri planiraju napraviti bombe dovoljno učinkovite da pobiju sve Ruse, dok Rusi planiraju napraviti dovoljno učinkovite bombe da pobiju sve Amere. Naravno, stvari nikada nisu kako izgledaju na prvu pa Dick uvodi (ne)očekivani twist koji smo do sada vidjeli barem tisuću puta. Da stvar bude gora, to se da naslutiti već od samog početka priče, pa je tajanstvenost u pripovijedanju gotovo smiješna. Pacifistička priča kojom Dick poručuje da se strane moraju dogovoriti (iako je bio jedan od najvećih protivnika komunizma – sjetimo se samo slučaja Stanislaw Lem). Jako loše, gotovo nečitljivo i bez trunke duše.

Obješeni stranac

Konačno! Luda, nezaboravna, pomalo klišeizirana priča o različitosti pojedinca i indoktriniranosti društva i društvenih masa. Priča u kojoj lako pronađemo sebe i naše probleme s kojima se srećemo svakodnevno. Lišena vremena u kojoj je pisana, Obješeni stranac je pravo malo blago, ne samo SF žanra, nego i književnosti uopće jer koketira sa žanrom i prelazi u područja nadrealizma i na trenutke podsjeća na filmove Davida Lyncha što je, po meni, jako dobra stvar. Kratka, jasna, poučna i moćna, priča koja nam konačno pokazuje zašto je Dick jedan od najvećih.