Recenzija romana “Zovite ju Zemlja” Ivana Lutza

Halo Lutz, pošto domaći SF? Što mogu reći u svoju obranu? Nisam polagao neke velike nade u domaći SF; što zbog minorne ponude ili nepovjerenja prema domaćem proizvodu, što zbog sekundarne činjenice da me još čeka čitanje velikih svjetskih SF djela – a i nekako samo se bojao ovo primiti u ruke da ne bi slučajno morao reći nešto negativno o domaćem autoru. No sa sigurnošću mogu reći da su sve to bile puke bojazni (što je dokaz koliko su predrasude ponekad samo predrasude). Esefični uradak Ivana Lutza pravo je pitko i čitljivo štivo koje te vuče naprijed i za dokonog čitatelja ovo je sigurno djelce koje se guta u jednom dahu. Cijelim je putem tijekom čitanja, barem meni kao čitatelju i žanrovskom fanu, priča odavala stanoviti retro/šund štih zlatnog doba SF-a. Štono amalgamacijom raznih popularnih i lako prepoznatljivih SF tema – što je možda zbog utjecaja određenih klasičnih SF pisaca – štono malim klišejčićima koji su ponekad nezaobilazni dio SF-a. Taj šundovski feeling po mom mišljenju zapravo daje određeni šarm znanstvenoj fantastici (koja je nastala originalno kao produkt nekog drugog razdoblja). Roman sadrži i sve osobine priča koje se bave tzv. “brodom generacija“, da bi se kasnije pretvorila i u “military SF“, pa zatim “prvi kontakt” i tko zna što nas još čeka u sljedećim nastavcima. Koje nam pisac garantira da će doći za koju godinu ako se knjiga pokaže uspješnom. Prijevod na engleski je već u tijeku, što je očito dobar pokazatelj svjetle budućnosti.

Radnja se odvija u dalekoj budućnosti u dubokom svemiru na svojevrsnoj Noinoj arci odnosno generacijskom jedrenjaku nazvanom Zed. Pratimo je preko lika drskog i srčanog Redara, neo-Irca Callana Brenne koji postaje veza između civilnog dijela i Zabranjenog znanstvenog sektora uoči priprema za spuštanje na planet srodan Zemljinim uvjetima. Tisućljećima je posada tragala za novim domom nakon što je stari bio uništen. Iako su u tijeku događaji tijekom pripreme za spuštanje na planet, pisac nas paralelno mami tajanstvenim planom znanstvenog odjela čiji cilj očito nije čisto teraformiranje i naseljavanje planeta. Sukladno s već spomenutim žanrovskim rošadama, radnja uvijek krene nenadano u nekom drugom smjeru koji se autoru učinio zanimljivim. Uglavnom, ima dovoljno misterija i materije da se kreće naprijed čitajući. Cijeli završni dio knjige posvećen je uglavnom glavnom obratu, kao i naznake koje autor sije od početka. Izgradnja svijeta je takoreći u začetku, odnosno jako malo se saznaje o državnom uređenju i pravim razlozima (osim onim očitim) pred-civilizacije koja je morala izabrati egzil, kao i uređenja i života na samom generacijskom brodu. Sve to je vjerojatno namjerno izrezano radi efektivnosti priče ili privlačenja izdavača kraćim romanom.

Budući da je autor profesor fizike, očito je profesionalna deformacija na djelu kad se počinju opisivati neki fizikalno-tehnološki koncepti, određeni procesi, ili pak brodske karakteristike. No sve je to u opisano u nužnim trenucima s određenom jasnoćom, a autoru ću morati vjerovati na riječ, ionako je stručnjak na dotičnom polju. Čitajući knjigu čitatelj si mora predočavati određene ishode ili pretpostavke, posebice zbog misterioznih motiva znanstvenog odjela; pa ga recimo tobožnja asocijacija na Planet majmuna s naslovnice može navesti na svakojaka razmišljanja. Ili putovanje prema novoj Zemlji kao u popularnoj SF seriji Battlestar Galactica. Moram priznati da je obrat i finiš stvarno originalan, odlična ideja moram priznati! Samo što se meni kao liberalnom tipu koji vjeruje u slobodu izbora ne sviđa, a i to samo dokazuje koliko su ljudi bahati i smatraju sebe bogovima. I zapravo kad glavni akter razglaba kako su dali šansu drugima, ustvari su im dobrano zabili… Mogla je to biti izvanredna civilizacija, no evo ga došli ljudi i sve upropastili, za koje 3-4 tisuće godina potamanit će jedni druge u istoj maniri. [dark sarcasm on] Nadam se da će se život ljudi sa Zeda ugasiti negdje tamo, u tami beskrajnog svemira gdje će se odigrati konačni kraj ljudske rase; nadam se u tišini i zaboravu… [dark sarcasm off]

U vezi likova; da, živopisni su, no osjećam s druge strane neki nedostatak jakih sporednih likova. Pokraj glavnog alfa mužjaka svi ostali su minorni likovi. To je možda namjerni akt autora ili pak projekcija vlastite skrivene karakterne mane koja se podsvjesno pretočila u glavni lik. Također, nekako mi je sva ta posada svemirskog broda pomalo nakaradna, dekadentna u najmanju ruku, nedostaje mi normalnih ljudi. Ah da, oni su u civilnom sektoru i služe isključivo za rasplod. Glavni lik je malo govnašce fotografskog pamćenja, alfa mužjak koji spada u grupu iščašenih Redara koji se filaju tableticama i kurvama. Brenna je više kao naši policajci, nadrilani i nabrijani, ali uskog intelektualnog dohvata. Stavom i držanjem pomalo podsjeća na mladog i samouvjerenog Jamesa T. Kirka koji započinje svoj uspon u brodskoj hijerarhiji. (Vidim ga već u sljedećem nastavku kako golih prsa stisnut uz oskudno odjevenu plavušu pozira istodobno stojeći nad nekim zlokobnim alienom.) A pod živopisnim likovima mislim na munjene i asocijalne znanstvenike, cmoljave zapovjednike, kontradiktorne svećenike i frigidne blagoglagoljive ženske. I da ne zaboravim – jedno drvo. (op. rec. “nije Ent u svemiru”)

Uz sve ove subjektivne dojmove i gunđanje sebi u bradu, želio bih samo istaknuti činjenicu da knjiga zaista zaslužuje pažnju domaćih SF poklonika. Treba pružiti šansu novim i perspektivnim autorima koji vole i žele pisati i graditi nove neistražene svjetove. Obećavam čak da ću čitati više domaćih autora, a njih se sigurno može naći više nego šačica vrijednih! Dakle, Lutz, pokaži nam što još možeš! Što je sljedeće na repertoaru? 😉