Recenzija romana “Ocean na kraju puta”, Neila Gaimana

“Odrasli idu putevima. Djeca istražuju. Odrasli drage volje prelaze jedan te isti put stotinama puta, ili tisućama; odraslima možda nikad ne padne na pamet sići s puta, da se zavuku pod rododendrone, da pronađu prostore između ograda. Ja sam bio dijete, što je značilo da znam desetak različitih načina izlaska s našeg posjeda na stazu.”

Na početku sam sumnjao. Sada, barem mislim da znam da neki ljudi imaju sasvim urođenu sposobnost literarnog pretvaranja običnog u neobično, sasvim normalnog u magično, sposobnost pretvaranja priča o regularnom i pomalo dosadnom djetinjstvu i odrastanju u neobične pustolovine u tajanstvenim zakutcima prostora i vremena. Na temelju ove poluautobiografske priče vidim i to da sanjari i pripovjedači ne postaju, oni se takvi rađaju. Naš autor, o Neilu Gaimanu govorimo dakako, sve što piše voli dodatno začiniti s više nego mrvicom fantazije (što njegova Amanda, kako to sam priznaje, baš i ne voli toliko, ali). I zagorčiti s dvije čajne žličice tmine – vjerujem da se svako dijete ili odrasli voli, ili podsvjesno želi, uhvatiti ukoštac s malo ježuraka i dobrog starog straha. To uzdrma i dušu i tijelo, i čini da krv jače kola venama. Kako je s jedne strane ovo jedna vrsta moderne bajke s vješticama, magijom i čudesnim bićima iz same mašte autora, tako bi na nekoj drugoj razini (podkontekstu) ovo mogao također biti roman o krizi identiteta, krizi srednjih godina i povratku u djetinjstvo. Dakako, ukoliko autor piše s unutarnjeg aspekta jednog introspektivnog dječaka zarobljenog u snovima i pustolovnim knjigama. I ako ispovijeda duševno stanje dječaka koji zbog sve lošijeg financijskog stanja svojih roditelja, sve uslijed suočavanja s očevom nevjerom, pretvara svoju bolnu stvarnost u jednu magičnu, ali i tragičnu dogodovštinu ispunjenu nevjerojatnim čudesima. On se suočava i s pravim strahovima kao i opasnostima onkraj našeg svijeta, i unutrašnjim neprijateljem poput male junakinje maminih pustolovnih romana koja je razotkrivala opasne komunističke krtice u vladinim institucijama. Na kraju ostaje izbor samom čitatelju – “vjeruj kako ti drago”.

Ocean na kraju staze započinje povratkom. Povratkom čovjeka bez imena u rodni kraj, koji se tijekom sprovoda vraća na mjesto iz prošlosti, do bare na kraju staze. Tu sjećanja naviru sama od sebe, odmah biva prebačen u vrijeme kad je imao 8 godina, na sam rođendan, kad mu nitko nije došao na rođendan, i kada je sve započelo. Bilo je to jedno sretnije vrijeme u kojem je dječak sve nedaće njegove sadašnjosti tjerao svojim boravkom u svijetu knjiga gdje se osjećao sigurnim. No, dolazi vrijeme promjena, što će nadolazeći događaji pokazati… Pokraj njihovog imanja živjela je obitelj Hempstokica, baka, mama i mala Hempstokica Lettie, a na kraju staze nije bila mala barica, već prema maloj Lettie, to je bio ocean! Uz poznanstvo s Lettie neće trebati dugo da mali ne zakorači u neki drugi svijet i za sobom donese nešto maliciozno, zlo koje razara domove i obitelji. Ljubomoru? Preljub? Nešto još gore od toga, infiltrirano zlo biće iz druge stvarnosti koje prijeti obitelji malog junaka. Od ove točke stvari počinju bivati opasnije po dječaka, a sile zla proširile su svoje polje djelovanja. Kako li će se stvari dalje odigrati? Nema smisla dalje ići s upoznavanjem s radnjom, spoileri su uvijek teški propust za čitatelja koji se vole prepustiti priči, pa to niti neću napraviti. Samo za napomenu, do kraja bit će doslovno svega i svačega, što i nije novo, ukoliko ste upoznati s Gaimanovim maštalačkim dometom.

Priča ima korijena u nizu žanrova, prema nekom mom određenju uvrstio bih ga u sferu predtinejdžerskih bajki s elementima strave za odrasle. Pogledajmo samo njegovu Koralinu ili Knjigu o groblju; u prvom čudovišta iz druge dimenzije pokušavaju oteti djevojčicu i prišiti im gumbe umjesto oči, a u Pričama s groblja, dječaka posvoje i odgajaju na groblju vampir i vukodlak nakon što mu roditelji bivaju brutalno ubijeni. Sve su to kao verzije Grimmovih bajki za odrasle (s određenim aluzijama na probleme stvarnog svijeta unutar podkonteksta), a akteri su uvijek mali, zbunjeni likovi, izgubljeni u svojim svjetovima – a prijetnja često dolazi iz neke druge stvarnosti. Čovjek bi rekao, zabava za cijelu obitelj! Da, ali – budite upozoreni. Nekada su takve bajke koristili stariji kako bi upozorili svoj naivni, ali i vrlo znatiželjni pomladak. Priča o Ivici i Marici može sasvim dobro poslužiti kao odvraćanje od izlaska u šumu i recimo pričanja s “prijaznim” strancima. (Dakako, zanemarivši pritom i element što su dragi roditelji napustili tu djecu u šumi.) Danas ionako živimo u svijetu kad djeca sve znaju, ili misle da sve znaju; i sve im je dostupno bez nadzora roditelja pa se te stvari niti ne moraju uzeti za ozbiljno. A neobično je i čitati danas o osmogodišnjaku koji nije opsjednut fejsom i igricama, pa čak izbjegava i televiziju! Kad smo već kod televizije, baš me na jedan od TV fenomena podsjetio određeni element iz priče. Čudovišne ptice vremena sa zadatkom proždiranja nepoćudnih elemenata koji prijete poretku stvari podsjetile su me na epizodu Doktora Whoa (“Father’s day”) gdje imamo leteća bića “Kosce” koja ispravljaju vremenske paradokse i steriliziraju paradoks proždirući sve uključene. Što se tiče obitelji Hempstock, Gaiman tvrdi da smo članove njihove obitelj već mogli sresti u njegovim romanima “Zvjezdana prašina” i “Knjiga o groblju”. Trijada vještica česti je Gaimanov motiv, pojavile su se kao glavne antagonistice u Zvjezdanoj prašini, a i tri furije zaslužne su za krah Morfeja, glavnog lika iz Gaimanovog ultrapopularnog strip serijala Sandman.

Ocean na kraju bare funkcionira kao podsjetnik na zaboravljeno djetinjstvo, kao narativni mehanizam u sličnom kontekstu kao i kolačić Madeleine u Proustovom romanu, no Gaimanova priča ne vodi nas u slatko djetinjstvo nego u prekrasan, ali istodobno i užasan svijet. Točno u doba kad se sve promijenilo, a to bih doba ja nazvao prvi koraci odrastanja. O velik je i zanimljiv svijet kad si dijete. I kad imaš maštu. I knjigu. Kad te ne ometaju stvari poput TV-a ili FB-a. Kao što je to naš dragi R. R. Martin lijepo sročio, “Čitatelj proživi tisuće života prije no što umre. Čovjek koji ne čita živi samo jednom.” Teško je ne pretpostaviti da su neke od zgoda koje Gaiman opisuje u romanu autobiografske činjenice, budući da barem mene lik uistinu podsjeća na dječju verziju autora. Uzimajući u obzir njegovu sklonost prema knjigama i literarnom svijetu. Maštanju i čudesnom svijetu onkraj našega. Pred kraj knjige spominje i pomirenje s ocem tek nakon dvadesetih: “Tako nam je malo toga bilo zajedničko dok sam bio mali, i siguran sam da me smatrao razočarenjem. Nije htio dobiti dijete s knjigom u ruci, izgubljeno u vlastitom svijetu. Htio je sina koji će raditi što je i on u toj dobi radio; plivati, boksati, i brzo voziti aute, razdragano i radosno, ali takav ga nije dopao.” Istina ili jednostavno ulaženje autora u um lika? Stvarna biografska činjenica koju Gaiman spominje da je originalna jest krađa očevog auta i samoubojstvo počinitelja krađe u tom istom autu. Ali gdje je opet granica tih naših davnih sjećanja? A gdje počinje mašta? Možda Ocean i nije najbolja Gaimanova priča, možda na momente osjetite da je koji dio suhoparan, no ona definitivno pobuđuje neke zaboravljene osjećaje, potiče na razmišljanje i pokazuje da istina (i sjećanje) može imati više lica.

Koliko stvari se ja sjećam iz svog dječaštva? I sjećam li se uopće tih stvari na pravi način. Sa sjetom? Ili s grozom? Hoću li za nekih 20 godina sjediti na nekoj staroj istrošenoj klupici i sjećati se zaboravljenih stvari, koje su mi možda promijenile života, a toga nisam bio ni svjestan…