Inverzija Science fiction and fantasy news website
Evanđelje zame
Autor: Zoran Antičević
Godina izdanja: 2014.
Nakladnik: Matica hrvatska ogranak Pula
Uvez: meki
Broj stranica: 160
ISBN: 978-953-6237-37-1
Proživio sam mnogo različitih emocija za vrijeme čitanja ovog romana. Smijao sam se, plakao sam… Dobro, većinski sam plakao.
Do spomenute knjige vjerojatno nije lako za doći iako je izdana u nevjerojatnih 5000 primjeraka. Kao usporedbu, jedan od ponajboljih hrvatskih romana ‘Sablja’ izdan je u 1500 primjeraka, dok se inače taj broj vrti oko 500, neovisno o kvaliteti romana.
Tko zna, možda je ta nebeska cifra od pet milja zapravo tipfeler u impresumu. To bi bilo u redu, jer taj broj ne bi trebao biti veći od 50. Ovako samo mogu plakati za svim uništenim stablima. Šteta toaletnog papira. Ta kvantiteta, doduše, objašnjava situaciju u kojoj je autor svima jako rado dijelio svoju knjigu besplatno. Tako je ta knjiga došla i u moje ruke. Ne znam hoće li se inače roman moći kupiti u knjižarama ili pronaći u knjižnicama. To ga čini razinom iznad usmene predaje. Ali što ja znam, možda na kraju još i Kiklopa dobije.
Naslovnica je malo treš, boja fonta koji ispisuje naslov i ime autora je bljakasta, sve izgleda jako niske produkcije, ali dobro… Nećemo suditi knjige po koricama. Čak i Sablja ne briljira na tom polju, a knjiga je itekako vrijedna čitanja.
Kada sam malo prolistao to čudo shvatio sam da je zapravo naslovnica daleko najmanji problem. Ta knjiga je momentalno postala legendarna u mojoj kolekciji. Nosio sam je po feštama, nasumično je otvarao i čitao prve riječi koje sam uhvatio svojim okom. Rezultat je uvijek bio čisti pogodak. Teško je pronaći paragraf koji ne pršti katastrofalnom genijalnošću. Svako čitanje rezultiralo je salvama smijeha i povećanom konzumacijom alkohola.
I onda sam jedan dan zaključio da moram pročitati knjigu u cijelosti, od početka do kraja, proučiti njezinu briljantnost u cijelosti.
To sam i napravio. I te slike više nikada neću izbiti iz glave. A majka mi je više puta rekla da ne gledam u rezultate saobraćajnih nesreća.
Prvo nešto malo o piscu, Zoranu Antičeviću, jer puno se i ne zna. Objavio je dvije knjige poezije, piše kolumne na internetu i napisao je dva* scenarija za film… Nema nikakvih naznaka da je ranije objavljivao ikakvu prozu. Zbog toga se da naslutiti da je ovo njegov prvi okušaj u tome koji je, eto, eksplodirao u 5000 primjeraka. Na internetu sam pročitao da je ovih 150 stranica pisao dvije godine pa svakako moram istaknuti pohvalu u održavanju konzistentne kvalitete teksta od početka do kraja.
Radnja romana smještena je u postapokaliptičnu budućnost i počinje u pustinji kojom haraju pankerski motociklisti kanibali. Oni su prva prijetnja našem protagonistu koji se unutar te pustoši budi s amnezijom. Kako ne zna svoje ime on postaje poznat kao stranac (ponekad i neznanac, muškarac, a jedna osoba ga bez pravog razloga počinje zvati Antonio). I taj stranac ostaje stranac od početka do kraja knjige, čak i nakon što mu se sazna pravo ime. Valja napomenuti kako je apsolutno savršen i sve što zamisli ide mu od ruke, kao svakom pravom Mary Sue liku. Njegova vječna pratilja je Alejandra, najljepša osoba na cijelome svijetu. (“Kad bi se sve najljepše žene svijeta pretvorile u jednu, bila bi to ona.”)
Ostali likovi se pojavljuju i privremeno glume kako su jako bitni, a onda beznačajno umru. Tako na početku imamo Helenu koja se ubije kada shvati da joj je nos slomljen, a kasnije i njezinog muža Saladina koji želi silovati Alejandru i to ravno pred strancem (“Auuu, budalo, što je? Ševit ću ti curu! Uzalud ti snaga. Hahaha.”), samo kako bi samo nekoliko stranica kasnije svima postao jako drag (“Nikud bez tebe, stari.”), a onda umre i postane zaboravljen. Ups, spojleri. Tu je i Rus, Vladimir, koji je definitivno Rus jer često govori ‘Njet’. On je isto jako bitan lik koji troši vaše vrijeme brojnim poglavljima o svojim obiteljskim problemima sve dok ne umre i završi jednako zaboravljen kao i svima nam dragi Saladin.
Teško mi je reći o čemu se točno radi u ovom romanu. Prvo se bore s kanibalima u pustinji, pa se susreću s grčkim bogovima i Luciferom, tu su i Tibetanci koji se još uvijek bore za slobodu, a posebno valja istaknuti legendu o Prvorođenom koji će se vratiti da sve vrati na svoje mjesto. *khm, khm*
Sve je u biti paravan za pisanje jeftine filozofije (“Ljudski je mrziti, ali je božanski opraštati.”) i autorovih mišljenja o Bogu (primarno katoličkom, iako su i grčki prisutni) i spajanju teologije, znanosti i napredne tehnologije. O i da, novac je loš (“Jer koliko je čovjek novac volio, toliko je mrzio Boga.”)
Ljubavna priča između Antonia i Alejandre isto je jedna od važnijih stavki ovog romana:
“Obećaj mi da ćeš me čuvati?” pogledala ga je.
“Ja tebe od svih, a ti mene od mene samoga.”
“Čuvat ćeš me i od sebe?”
“Radije bih naudio sebi nego tebi.”
Španjolka ga poljubi u obraz.
“Ovo je bilo prijateljski?” upita je.
“Pa možda.”
“Da makneš prva tri slova druge riječi, odgovor bi bio lažan.”
A njihove svađe jednako su dramatične:
“Alex, uživala si dok sam bio u tebi” izderao joj se u lice.
“Nisam!” silovito ga odgurne.
“Čemu? Čemu onda ono?”
“Zamišljala sam Fernanda!”
“Ma koga lažeš? Njega? Mene? Sebe?”
“Nisam. Nisam.”
“Tako pametna, a tako glupa”, promrmljao je.”
Neke metafore nemoguće je zamisliti: “Zjenice su joj podrhtavale gledajući njega, čovjeka koji je ljepota njena grijeha, a utrnule joj se usne ispunjavahu svjetlošću.”, a nasilje i akcija su toliko preko svih granica da je teško ne smijati se pri čitanju: “Iznenada, iščupa sinuse iz glave te tresne truplo o pod. Probušeno je oko ispalo iz duplje i završilo ispod branika. Zlotvor je nogom udario kamion. Guma je pregazila oko, slijepivši ga za tlo poput mekušca, a vozilo je završilo u provaliji.”
Morao sam stavljati primjere da vidite koliko je tekst briljantan. Jer stvarno ga je teško opisati svojim riječima. Jednostavno je nešto što se mora doživjeti.
Ono što mogu pak istaknuti je da stvarno preporučam ovaj roman, ako ga se ikako možete dočepati. Možda najbolje da kontaktirate samog autora, barem primjeraka ne fali. Smijat ćete se, plakat ćete i jedva čekati da vidite što će se dogoditi na sljedećoj stranici. U konačnici, nakon što ga završite, više ćete cijeniti sve druge aktivnosti u svojim sada ispunjenijim životima.
Zbilja nisam siguran može li knjiga ponuditi više.
* U tekstu je bilo navedeno da je autor romana napisao jedan scenarij za film, a prema navodu autora romana ispravno je da je napisao dva scenarija. Zbog toga je u dogovoru s autorom recenzije napravljena ispravka (op.ur.).
rikvam od smijeha XD
čak i sa cijenom od 9kn ne vjerujem u nevjerojatnu prodaju od 4000 primjeraka.
možda je nekome trebalo da pridrži klimavi namještaj?
psssst: ovaj tekst govori vise o ,,recenzentu” nego o romanu 🙂
Roman je dobro napisan,prodavanost mu je zasluzeno rekordna te je zasluzeno predstavljao Hrvatsku u Frankfurtu. Ima gresaka s obzirom na to da je prvijenac, no sve u svemu pristojna cetvorka. Smijesne su ove zavidne skrabotine ljudi koji nisu nikad postigli neke znacajne rezultate, uperene protiv mladog decka koji je predstavljao Hr u Frankfurtu, nastupio na Interliberu itd. Prema rezultatima, svi Zoranovi mrzitelji se mogu sakriti iza njega te izmisljati mitologiju o njemu.
Zorane, zar ne bi publika trebala ocjenjivati tvoj rad umjesto da nam pišeš eseje objašnjenja svog djela. I blatiš Gorana okolo. Na bijedne načine.
Tužno.
Fantasticno djelo koje je dobilo pohvale od akademika Damjanovica, Ivana Vilibora Sincica, ustavnog suca Radolovica, brojnih fakultetskih profesora, pisaca i profesionalnih knjizevnih kriticara. Djelu od 1-5, dajem cvrstu cetvorku.
Ja ne znam zasto netko tko nije u stanju napisati knjigu pise ovakve gadosti o piscima koji su predstavljali hrvatsku na najvecem sajmu knjiga na svijetu.Procitao sam roman,izvrstan je. Ovaj samoprozvani kriticar misli da je on dostojan govoriti o velicini poput Anticevica kojemu nikada nece biti niti do koljena.Medu sedam predstavnika Hrvatske u Frankfurtu bilo je mladih pisaca koji su otvoreno potpisali peticiju protiv Hasanbegovica no ovaj samozvani kriticar nije pozvan na taj sajam ni ove godine a ni kad je SDP bio na vlasti.
Ps. Ovakvi kriticari su obicno propali pisci.
Ovo je odličan roman. Ne pišite zavidne gluposti. Prodan je u više od 4 000 primjeraka i predstavljao je Hrvatsku u Frankfurtu.
Kaže naš vrli autor: “Charles Baudelire govori u svom djelu Stranac”. Charles Baudelaire. Stranac. Baudelaire. Stranac. Sapienti sat.
Roman je kvaziintelektualno ruglo, ne znam tko ga financira i politički gura, sramota za hrvatsku kulturu.
Matica hrvatska, ogranak Pula 🙂
Eto, ako vam je promaklo Zoran Antičević ove godine pod hrvatskom zastavom nastupa u Frankfurtu.
eat that hejters 😛
Neka pati koga smeta 🙂 🙂 🙂
Ekipa, evo, roman se može kupiti po cijeni od 9 kn u SUPERKNJIŽARI.
link:
http://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=112010
Također, roman se već pojavio u nekim prodajnim centrima Konzuma, Tiska i još nekoliko jačih trgovačkih lanaca na području Hrvatske.
Srdačan pozdrav svima,
Zoran Antičević
Konzum te prodaje? Ono, red salmonele, red tvojeg romana.
Ako želite izbijeći kritiku, ne recite ništa, ne radite ništa i budite ništa. – Albert Einstein
Može li se bilo što dogoditi BILO GDJE u ovoj državi, a da se ne počnu brojat krvna zrnca?
Zorane, čim se braniš time da ti je recenzent mrzitelj domovime, izgubio si. Da ti je roman biser svjetske književnosti, klasik o kome će pričati generacije, takva obrana ga odmah diskreditira.
Ali, što ćemo, nije. Da skratimo na ono BITNO, a to je sam roman, Evanđelje tame.
Pročitah ga. Glušćić je možda promašio dosta toga u detaljima, ali generalno je pogodio bit;
Roman je stilski loše napisan, sa smušeno režiranim scenama, a likovi i dijalozi su drveniji od Keanu Reevesa u ulozi letve (ispričavam se Keanuovim obožavateljima na ovoj usporedbi).
Akcije likova (recimo Alejandre), kako su razjašnjene na kraju, nemaju veze s njihovim motivacijama i akcijama tokom romana, nego su ubačene reda radi, kako bi dozvolile autoru još jedan obrat i produžile stvar za još nekoliko stranica.
Objašnjenje koje bi moglo pomoći je da je sve navedeno samo san, pa da se i radnja i svijet u kome se ona odvija prilagođava željama glavnog junaka i autora, po potrebi, kako bi on ispričao priču koju želi.
Filozofska rasprava u romanu, taj “drugi kod” romana, kako je lijepo objašnjeno u pogovoru knjige, je nakrcana s toliko stvari da svatko iz toga može isčitati što mu drago. Kad je čitatelju ponuđena takva papazjanija, onda će ju biti sklon opisati “jeftinom filozofijom”.
Samu silu nemuštih detalja, tehničkih, zemljopisnih, i uopće načina na koje likovi izvode stvari (ovdje ne govorim o motivaciji, nego o čistoj mehanici!) neću spominjati. Ako ju autor i urednici nisu primjetili, ili ih nije bilo briga ili je riječ o nečem drugom.
Svaka čast Zoranu na broju primjeraka u kome je roman otisnut i na ugovorima o distribuciji koji su potpisani. U trenutnim uvjetima u domaćem izdavaštvu to je neviđen uspjeh, čak i kad ne spominjemo zaradu i broj prodanih priomjeraka, a za autora izvrsna vijest. Nažalost, za hrvatsku književnost, općenito i za žanr, baš i nije. Jer kad ljudi pročitaju ovaj roman, imat će argument kako hrvatski autori loše pišu i da ih ne treba čitati.
PS. Ova kritika je definitivno negativna, to je jasno ko sunce. Ali ako je netko smatra zlonamjernom ili neistinitom taj je neprijatelj naroda koji nije pročitao roman! 😉
“Zorane, čim se braniš time da ti je recenzent mrzitelj domovime, izgubio si.”
Točno, jer mrziti domovinu je ne samo normalno, nego i poželjno. Zar ne?
Ne Slavko, nego za tim komentarom se poseže kad to silno vrelo intelektualnosti presuši, pa se ne zna kako bi se odgovorilo. Kao frustrirana djeca iz vrtića koja ne znaju kako bi odgovorila mami koja im je nešto zabranila i znaju da je u pravu pa kažu nešto glupo i bezveze.
A što se tiče tvog komentara:
Tko mlad i normalan bi mogao voljeti ovu domovinu, domovinu koja radi sve kako bi mali ljudi ostali mali ljudi, koja radi sve i postavlja sve moguće birokratske barijere i namete za izmišljene stvari, samo kako bi malog čovjeka zadržala nemoćnog i na koljenima. Država u kojoj tisuće ovaca bez mozga trči za kovčegom lešine i liže staklo ispod kojeg je dotična lešina izložena, a u međuvremenu na mala vrata se izglasavaju zakoni preko kojih će nam gurnuti motiku još dublje u čmar.
Domovina se ne voli zato što od toga imaš koristi. Ako je tako “voliš”, to nije domoljublje. S druge strane, nitko te ne tjera da je voliš, a ako je ne voliš, ne moraš u njoj živjeti. Bar je danas lako pronaći posao u EU i otići. Onda nećeš više morati trpjeti “ovce” koje “ližu kovčeg s lešinom”.
Doduše, možda ćeš se morati naviknuti na neke druge stvari. Recimo, prije nekog vremena u Velikoj Britaniji je jedan teški kriminalac, višestruki silovatelj osuđen na dugogodišnju kaznu, “otkrio” da se “osjeća kao žena”, pa je – premješten u ženski zatvor. Iako uopće nije prošao ni hormonsku terapiju, ni operaciju spola. Samo na temelju njegovog “osjećaja”, britanska država je “transseksualnog” vuka premjestila među ovce. Koje, kako vidimo, negdje “ližu kovčeg s lešinom”, a negdje neke druge stvari.
Ljepota trenutka je u tome što možeš birati.
Nije teško naći tko je Goran Gluščić:
https://www.smashwords.com/books/view/397121
https://www.youtube.com/watch?v=EFU89LnIFN4
Pa se neke stvari odmah pokažu jasnije.
Ekipa, ispričavam se zbog gramatičkih i pravopisnih grešaka u ,,demantu na recenziju”. To je prva negativna recenzija obogaćena neistinama koju sam dobio na ovaj roman, pa sam zbog ubrzavanja s odgovorom gramatički-pravopisno griješio. Moram se naviknuti na negativne i neiskrene kritičare. Biti će još puno takvih, ako Bog da 🙂 Sada kada gledam hladne glave, veoma su zabavne rasprave koje se vode. (Molio bih da u njima ne bude vrijeđanja Gluščića na političkoj i vjerskoj osnovi, i bez vrijeđanja na temelju seksualne orijentacije). Dio komentara koji govori o Gluščićevim motivima samo je pretpostavka, budući da se doista slika s podignuta tri prsta. Ipak, on direktno nije mene vrijeđao što sam književnik Matice Hrvatske. U demantu sam samo iznio pretpostavku kako bi to mogao biti motiv. Iako, iskazao sam da se nadam da je njegov motiv iskrenost (u okvirima pogrešnog čitanja romana, pod utjecajem alkohola, kako i sam navodi, a pogrešno čitanje prikazano je u demantu). Možda i nije iskrenost. On zna bolje od mene. Evo samo ispravak iz djela mog demanta ,,Gluščićeve neistine o meni”. (ima još par greškica, al’ stvarno, nemam vremena)
iz demanta ,,Ipak, unatoč svemu tome, Gluščić se usudio reći kako ovaj roman nije moje prvo prozno djelo. Rekao je neistinu.”
Ispravak: Gluščić JE u recenziji naveo kako je ovaj roman moje prvo objavljeno prozno djelo, što je apsolutna neistina jer moje djelo ,,Dolina Stvaranja” sadrži autobiografsku pripovjetku pod naslovom ,,Priča o mojoj jeseni”. Dakle, izrekao je neistinu rekavši da je ,,Evanđelje tame” moja prva objavljena proza. Raspravljajte, zabavno je sve ovo. Molio bih samo bez vrijeđanja ikoga.
Srdačan pozdrav svima koji ovo čitaju (neovisno o mišljenju i stavovima).
Zoran Antičević
Gluščić je (OBRISANO)* kojem je krivo što mu njegova LGBT kreativna ekipa ne može pomoć da izda knjigu pa se iskaljuje na pravim piscima i Hrvatima.
Dragi prijatelju, predlažem ti da što veći broj Evanđelja tame pokloniš tim i takvim sektašima kao što su SFera, 3.zmaj, Albus i slični “esefičari” i pokažeš im kako se radi i izdaje jedno pravo djelo.
* Ne dozvoljavamo vrijeđanje po nacionalnoj osnovi te je stoga dio ovog komentara obrisano (uredništvo)
Demant baca puno vrlo loše svijetlo na roman, rekao bih da je puno gori i od kritike (koja jest hejterska i pretjerana, ali to je regularno). Gospodin autor je baš s kritikom dokazao koliko je loš roman napisao.
Knjiga je uzasna.
Radnja je vec previse puta videna,odaje dojam lose pomijesanog “Pobjesnjelog Maxa” , “Knjige iskupljenja” i “Sudara titana”.
Likovi su plitki, dijalozi su lose napisani.
Iskreno,knjiga je jedino za citanje na wc-u kad Vam se na smartphoneu isprazni baterija. Gore navedena kritika je uljepsana i ublazena obzirom na doticnu knjigu.
DEMANT NA GLUŠČIĆEVU RECENZIJU: EVANĐELJA TAME
Duboko poštujem negativno stajalište gospodina Gorana Gluščića. Nažalost, koristio se teškim neistinama koje ću dostaviti u prilogu, a u nastavku ću postaviti pitanje: Koji je bio istinski Gluščićev motiv da vrijeđa moj roman i njegovu tiražu od pet tisuća primjeraka riječima poput ,, Šteta toaletnog papira.”, te da iznosi neistine o njemu. Da li je slučajno ili namjerno iznio neistine?
Neistine o romanu
a) Ovo je Gluščić rekao za mog glavnog lika: ,,Valja napomenuti kako je apsolutno savršen i sve što zamisli ide mu od ruke, kao svakom pravom Mary Sue liku.” U recenziji također piše da lik pati od amnezije, a ujedno on je apsolutno savršen? Zar ona koji ,,pati” od amnezije je savršen? Vidite, to je kao da kažete da čovjek koji boluje od raka je savršeno zdrav. Kontradiktornot recenzenta samoga sa sobom. Da je lik apsolutno savršen, zar si ne bi mogao vratiti sjećanja sam od sebe?
No, da li je uistinu apsolutnu savršen i sve mu idu od ruke, pogledajmo dva od stotinu primjera iz romana:
izrezak iz poglavlja 18.
,, Stvorenje nakrivi glavu, te krene prema njoj.
Stranac ga preteče:
– Preko mene mrtvoga! – unese mu se u hladno lice.
– Ti. Ti već jesi mrtav.
– Ponovo si došao po mene, zar ne?
– Uskoro, ti meni doći ćeš bez poziva. Pratim te od kada si ponovo zakoračio na svijet. U svakoj me sjeni pronaći možeš, ali ne i prepoznati.
– Zašto? Zašto to činiš?
– Ti si taj koji ljubi ženu imenom svoga imena, a ona tebe imenom onoga čega jesi.
– Što? – zatekao ga je. – Govori! Govori dovraga tko sam! – neznanac se izderao toliko da su mu oči prokrvavile.
– Rekoh ti.
– Ništa mi nisi rekao!”
Da je savršen i apsolutno mu sve ide po ruci, zar ne bi odmah dobio odgovor i odgonetnuo zagonetku o svom identitetu? Ipak, otkriva ga tek u poglavlju 30.
Ili primjer iz poglavlja 13:
,,Najednom, vreli vjetar projuri spiljom. Zapekao je lica, uspravio ramena i zablistao u očima.
Stopala su im se prikovala uz tlo kada su ugledali kako iz mraka izranja dobroćudno lice i snažno tijelo, omotano u dugu, bijelu halju što je svjetlucala u tami. Putnici su sa strahom gledali ljepotu što se pred njima ukazala. Mudar osmijeh koji se naslikao u njegovoj gustoj bradi, čelo naborano od božanske snage, zjenice toliko strastvene i duboke da su izgledale kao da mogu iznova začeti svijet. Mirnim im je koracima prilazio. Stranac ga prepozna, a ostalo dvoje zakorače unatrag.
– Dokazao si da vjeru poznaješ, sine moj. – reče utješnim glasom neznancu.
– Nismo pronašli, oče. – ponizno odgovori.
– Uspravi se. – desnom ga rukom uhvati za rame.
– Žao mi je. Žao, ako sam te…
– Nisi me razočarao, dijete. Ti si preslika morala. Dara, što vam Stvoritelj podari da čuvate ljepote nebeske. Ljepote što ih preslika na Zemlju. ”
Ovaj primjer navodi kako je glavni junak zvani (Stranac, neznanac, nepoznati čovjek-ovisno o kontekstu) čini greške. Dakle, nije kako recenzent tvrdi ,,apsolutno savršen” jer biti savršen znači ne počiniti grešku. Ovaj ju je počinio. Nije pronašao što je trebao. Očigledno, riječ je o selektivnoj percepciji gospodina Gluščića. Također, u navedenom prizoru se vidi kako glavni lik ima nadređenoga?
b) Njegova vječna pratilja je Alejandra, najljepša osoba na cijelome svijetu. (“Kad bi se sve najljepše žene svijeta pretvorile u jednu, bila bi to ona.”)
Gospodin Gluščić ovdje je izrekao tešku neistinu. Opis:,, Kad bi se sve najljepše žene svijeta pretvorile u jednu, bila bi to ona,, pripada ženi koja se strancu neprestano pojavljuje u snu. Opis je iz poglavlja 1., samog početka romana kada glavni junak sanja ženu za koju vjeruje da je nekoć volio. Tada još nije ni upoznao Alejandru. Nju upoznaje tek u 2.poglavlje. Identitet žene kojoj se pripisuje taj opis otkriva se na samom kraju romana. Očigledno, pobrkao je dvije žene. A vrlo ih je teško pobrkati jer se ta ,,najljepša” pojavljuje svega 4 puta u romanu, samo u obliku sna. Nigdje nije rečeno da je Alejandra najljepša, već isključivo ona koju glavni lik sanja.
c) Gluščić je rekao kako moji likovi beznačajno umiru. Saladin umire kako bi spasio život preostaloj trojici, Helenina smrt je Saladinova motivacija da pomogne Alejandri i Strancu, jer dok je ona bila živa, živjela je i osveta prema njoj. Nakon što je umrla, pokušao se ubiti ali su ga spasili spasili glavni junaci. Njegova osveta prema Heleni pretvorila se u kajanje, što vidimo od poglavlja 3.do poglavlja 11.
Usput, Helena nikada nije bila supruga Saladinova-kako je iznio Gluščić. Evo dokaz iz poglavlja (iako ih ima još, al da ne duljim):
,,Nije joj bilo pomoći. – muškarac sjedne pored njega i položi mu ruku na rame.
– Bilo je. Za sve sam ja kriv. Ja i moje ponašanje. I njezin prokleti otac koji je nije htio dati za muslimana. Dovraga, znao sam da će kad tad to učiniti! – okrvavljenih će očiju.”
Nigdje u 32 poglavlja romana ne piše da mu je bila žena. Kroz sva 32 poglavlja, bila mu je nesuđena supruga. Nikad je nije mogao vjenčani zbog vjeroispovjesti, o čemu svjedoče poglavlje 3 i 5. Baš zbog toga je otišao i želio joj se osvetiti. Ipak, Gluščić je svoje riječi stavio u moj roman i nazvao je ženom Saladinovom.
Što se tiče razloga Vladimirove smrti, tajna se krije u nadnaravnoj sili koja to izaziva. Razlog zbog kojeg sam odlučio ,,ubiti tog lika” bio je taj jer netko običan nije mogao pojaviti u konačnom obračunu koji se shvati čitanjem romana (osim u Gluščićevom slučaju i sl.). Od početka, sama njegova pojava bila je dio velike zavjere, koju Gluščić očito nije skopčao.
Zar su to uzaludne smrti mojih likova? Vidite, naveo sam jako dobre razloge.
Također, Gluščić tvrdi kako moji likovi umru i postaju zaboravljeni. Gluščić je napisao: ,, Tu je i rus, Vladimir, koji je definitivno rus jer često govori ‘Njet’. On je isto jako bitan lik koji troši vaše vrijeme brojnim poglavljima o svojim obiteljskim problemima sve dok ne umre i završi jednako zaboravljen kao i svima nam dragi Saladin.
,Da li je stvarno tako? Dal su završili zaboravljeni?
Za ovo je sam izrezak iz poglavlja 31 odličan dokaz kako Gluščić govori neistinu (Saladin umire u poglavlju 11, a Vladimir u poglavlju 21:
evo izrezak iz poglavlja 31:
,,Lutali su Asfodelom, dijelom podzemnoga svijeta gdje odlaze umrli junaci. Oni imaju osjećaje samo onda kada ih se netko sjeti. Stranac je znao kako su ovdje njegovi dragi prijatelji, Saladin i Vladimir. Znao je kako prate svaki njegov korak.”
ili iz poglavlja 17.
– Jasno mi je. Znam kako se osjećaš.
– Je li tebi ikada itko nedostajao?
Neznanac ostade zatečen. Osjećao je kako želi izgovoriti nešto, ali ne i što.
– Da. Nedostaje mi Saladin. Znam, možda se ti i Alex niste razumjeli s njime, ali imao je nešto dobro u sebi. – nesigurno će.
– Vjerujem. Spasio nas je.
Živući likovi na mnogim se mjestima prisjećaju poginulih. Alejandra svog supruga itd. Gluščić je po tom pitanju bio izuzetno neiskren il možda, nije dobro shvatio. Ja to ne znam 🙂
d)Gluščić je izjavio: Sve je u biti paravan za pisanje jeftine filozofije (“Ljudski je mrziti, ali je božanski opraštati.”) i autorovih mišljenja o Bogu (primarno katoličkom, iako su i grčki prisutni) i spajanju teologije, znanosti i napredne tehnologije. O i da, novac je loš (“Jer koliko je čovjek novac volio, toliko je mrzio Boga.”)
O katoličkom Bogu? Nigdje nisam spomenuo katoličkog Boga u romanu (oca, sina i duha svetoga). Pisao sam samo o jednome koji je Bog svih Kršćaća, Židova, Muslimana, a u suštini su ga i stari Grci poznavali pod imenom ,,Kaos”, o čemu više svjedoči prizma moga romana. Roman prikazuju kako su svi ljudi podrijetlom jedno. U konceptu romana, ne postoji tzv. Katolički Bog niti roman ima ikakve veze s kršćanskom teologijom. Zapravo, da živimo u vrijeme srednjek vijeka, vjerojatno bi me spalili zbog hereze. U romanu govorim o Bogu Stvoritelju i tzv.bogovima grčke mitologije za koje se na kraju uspustavlja da su nešto drugo, što Gluščić očito nije shvatio. Oh, da, mnoge je mitologije u roman uvrštene Gluščić propustio. Poput Židovske mitologije o ,,Lilith”, i još puno toga. Što se tiče onoga što on naziva jeftinom filozofijom, po toj logici, njemu su brojni svjetski autori ,,jeftini filozofi” jer se nisu bavili temom koja njemu odgovara. Primjer: Charles Baudelire govori u svom djelu Stranac (koje je uvršteno u roman)
evo:
– A zlato?
– Mrzim ga kao što vi mrzite Boga.
Po njegovoj logici, Baudelire je jeftini filozof jer je dotakao temu koja njemu ne odgovara.
(tko je Bog u mom romanu)
iz poglavlja 32.:
,,Kad je otvorio očne kapke, našao se na nogama. Svaka mu je rana bila iscijeljena, a oči ljepše no ikada. U njima se nacrtalo lice onoga kojeg danas zovu Bog, Allah, Jahve, i mnogim drugim imenima. ”
Zar katolici Boga zovu Allah? Ipak, po Gluščićevoj logici, to je katolički Bog (otac, sin, duh sveti). Po mojoj, govorim o jednom Bogu kojeg monoteističke vjere zovu različito. (Bog, Jahve, Allah, i mnogim drugim imenima)
e) Svakojakih je bisera i neistina još Gluščić odvalio u svojoj kritici, ali utvrdili smo po samom romanu da nemaju veze s vezom. Ako je kritika kao što navodimo ispunjena neistinama, ne možemo je ni priznati kao valjanu. To što Gluščić moj roman ne zna čitati, nedaje mu pravo da stavlja svoje riječi u njega. Osobno, cijenim negativna mišljenja svojih čitatelja. Ne smatram se najboljim ni savršenim, i svatko ima pravo na svoje mišljenje koliko god negativno bilo. Iako poštujem negativna mišljenja, nikako ne mogu poštovati laž. Ipak, granice slobode prestaje kada se zakorači u granicu tuđe slobode. Prema svemu navedenom, Gluščić nije govorio istinu. Ovaj tekst je dokaz tome, i moj roman ako ga pročitate (uskoro će se pojaviti u trgovinama znanja, konzuma a najvjerojatnije i tiska). Dokaz su i same kontradiktornosti unutar Gluščićeve kolumne.Pročitajte bolje. Naravno da, i izdvojio je upravo djeliće koji su mu se najmanje sviđali, van svakoga konteksta. Hvala mu na tome. To je dobar poticaj da se pročita roman. Možda mi je zapravo samo pomogao 🙂
GLUŠČIĆEVE NEISTINE O MENI
Gluščić je rekao kako sam autor dviju zbirka poezija. Nije točno. Moje djelo Ljubav iz davnine jeste zbirka poezije, dok je ,,Dolina Stvaranja” djelo koje sadrži i stihove i jednu autobiografsku pripovjetku od 22 stranice nazvanu ,,Priča o mojoj jeseni”.
Ipak, unatoč svemu tome, Gluščić se usudio reći kako ovaj roman nije moje prvo prozno djelo. Rekao je neistinu. Pripovjetka je proza, ako to prije nije znao. U mojem životopisu stoji točno ovako ,, Autor je zbirke poezije „LJUBAV IZ DAVNINE“, koju je još kao srednjoškolac objavio 2008. godine, te djela „DOLINA STVARANJA“
Ovdje ne piše da je ,,Dolina stvaranja zbirka poezije, već djelo”. Opet on stavlja svoje riječi u moj životopis. I da, naveo je kako sam scenarist samo jednog filma. Nije točno. Scenarist sam dvaju filmova, što i piše u mom životopisu kojeg je, pretpostavljam, imao pri ruci dok je pisao recenziju-budući da je imao i roman u kojem je životopis.
Još jedan izrezak iz životopisa: Također, Antičević je i scenarist kratkometražnih filmova „UŠĆE ZLA“ (režija: Katja Restović), i ,,SVJEDOČANSTVO” (režija Gordan Gregurović”)
Ipak, Gluščić je zaključio kako sam autor samo ,,Ušća zla” jer je samo njega pronašao na youtube-u’, dok je od drugog filma ,,Svjedočanstvo” pronašao samo trailer. Ipak, i u samom trailer piše da je premijera filma odražana 10.studenoga 2014. Njegova kritika je objavljena 2015. Očito, njegova je logika da što nije na you-tube-u, nije ni film. Onda mnogi novi Holywoodski filmovi, prema njegovom kriteriju, nisu filmovi.
I da, rekao je kako zbog velikog broja primjeraka rado djelim knjige na okolo. Ovako je bilo. Na festivalu fantastične književnosti u Pazinu, moj pravi recenzent (pozitivan) Davor Šišović, koji me ujedno i pozvao na festival predložio mi je da podjelim kolegama poneki primjerak knjige. Tako je vjerojatno roman dospio u Gluščićeve ruke. Na festivalu ga nisam primijetio niti sam znao tko je dok nije nedavno napisao svoju kritiku. Koliko mi je poznato, on svoju knjigu nije objavio, već je bio samo dio zbirka pripovjedaka. Iskreno, nisam ih pročitao jer i nestignem, ali čestitam mu na tome.
Opravdavam što je rekao kako je moja knjiga,, blago rečeno” nedostupna jer očito nije upoznao proces distribucije knjige, budući da svoju nikada nije objavio. Kroz koji tjedan, početnih tri tisuće primjeraka ugledati će svjetlo dana na policama trgovina ZNANJA, KONZUMA, a vjerojatno (preko 90%) i TISKA. Ugovor je potpisan.
ŠTO DRUGI KRITIČARI KAŽU O ROMANU ,,EVANĐELJE TAME”
Eto, izdvojiti ću izrezak jedne od meni dražih recenzija koju sam dobio na roman, recenziju Gospodina Davora Šišovića. Ova je uvrštena uz još tri u sam roman.
,,Takvu dramaturgiju fantasy romana mladi je pisac Zoran Antičević vrlo uzorno savladao, učinivši još i pet-šest koraka dalje od obaveznog, uvodeći više neočekivanih obrata kako u fabuli tako i u poimanju identiteta likova, nekoliko puta efektno mijenjajući fokus čitateljskih očekivanja, no usprkos tim promjenama – koje se očituju u svjesnosti likova o pojavama oko sebe – zadržavajući poziciju sveznajućeg pripovjedača koji događajima i kretanjima bogatu i zbog toga prilično složenu radnju uspješno drži pod kontrolom.
Posebno je zanimljivo kako je kroz razvoj radnje učinjen zaokret od prividno znanstvenofantastičnog zapleta prema fantasy raspletu. Tipični SF početak uvodi glavnog junaka koji dolazi u nepoznati svijet i pritom se suočava i s vlastitim problemima i s problemima okoline, stječe prve prijatelje i saveznike pomažući im u svladavanju njihovih neprijatelja, a zatim kreće u rješavanje globalnog problema koji u tom dijelu romana još uvijek imaju karakter posljedice ljudskog djelovanja. ”
Davor Šišović
GLUŠČIĆEVI MOTIVI NEGATIVNE RECENZIJE
Cijenim Gluščićev trud po pitanju njegove kritike. Moram priznati, to je prva koju sam ikada dobio na ovaj roman. Hvala mu, počašćen sam i osjećam se uspješno. Hvala mu na iskrenosti, ako mu je motiv bio iskrenost. Ipak, postoji jedna čudna okolnost. Goran Gluščić se slika na svojoj facebook stranici s podignuta tri prsta, te ima kao sliku karikaturu novčanice od deset kuna na kojoj je biskup koji se borio za Hrvatski jezik, Juraj Dobrila. Dobrili su nacrtani Hitlerovi Brčići. Doista, čudna je okolnost da čovjek koji podiže tri prsa napada književnika Matice Hrvatske. Da li je razlog njegove negativne kritike to što mu se roman ne sviđa ili je razlog političke naravi? Tješiti ću se da je to iskrenost. Ipak, ne može se sve svakome svidjeti. No, ako je što drugo, napomenuti ću kako ja nisam niti nacionalista niti kakav vjerski fanatik. Hvala mu puno i poručujem mu da započne pisati svoju prvu knjigu. Mislim da će osjetiti uspjeh onda kada ga iskritiziraju kritičari (posebno oni s neistinitim argumentima), baš kao što je on mene sada. Puno mu sreće u životu želim. Srdačan pozdrav.
Zoran Antičević
Zorane, ne mogu dati svoj sud, jer (još) nisam pročitao tvoju knjigu. Ali izgleda da je nije čitao ni taj Gluščić 🙂
Ne daj se Zorane! Uz tebe smo rame uz rame! Bit će opet kao nekad!
lik je buthurt