Recenzija romana “Bog podzemlja” Ursule Poznanski

 

“Sa svakim danom moja stvarnost gubi na vrijednosti. Ona je glasna i bez reda, nepredvidljiva i naporna. Što stvarnost zapravo može? Izazvati glad, žeđ, nezadovoljstvo. Uzrokuje bolove, razbacuje se bolestima, podvrgava se glupim zakonima. Ali prije svega je ograničena. Uvijek vodi k smrti.
No druge stvari imaju značaj: ideje, strast, čak i ludilo. Sve što nadilazi razum.
Uskraćujem stvarnosti svoju privolu. Odbijam joj pružiti pomoć.
Posvećujem se iskušenjima bijega od svijeta i svim se srcem bacam u beskraj nestvarnog.”

Ovo je premisa na kojoj Ursula Poznanski gradi svog Boga podzemlja. Londonskom školom počne kolati misteriozna igrica koja vrlo brzo dovede do neočekivanih preokreta u životima svih onih koji su je odlučili igrati. A i onih koji nisu.

Pročitavši kratak sadržaj nisam očekivala ništa posebno od ove knjige. Nisam fan igri i smatram ih nevjerojatnim gubljenjem vremena, stoga sam vrlo skeptično krenula čitati. Već sam u startu imala stav: ako se u knjizi nešto loše događa zbog neke igrice, slobodno se mogu na kraju prepustiti onom “Told you so” trenutku i barem uživati u njemu, ako već nisam u knjizi.

Međutim, dogodio se neočekivani obrat. Sa svakom stranicom, svijet igara, o kojem nisam nešto previše znala, me počeo sve više zanimati. Počela sam istraživati kakve sve igre postoje, kako nastaju. Otkrila sam da se ne svode sve na klanje i napucavanje i jurcanje za što sjajnijom opremom. Da ima igara u kojima možeš nešto naučiti. I tako je obična knjiga koju sam zbog svojih predrasuda osudila na propast zbog tematike otvorila preda mnom jedan sasvim novi svijet. Kao sve one koji su poklekli pred Erebom, tajanstvenom igricom kojom se Bog podzemlja bavi, tako me Poznanski uvukla u svoj svijet i to vrlo vješto i protiv moje volje. Toliko o tome koliko netko može biti karakter ako mu s druge strane stoji nadmoćniji oponent. I to je ono čime se Poznanski bavi cijelo vrijeme: mogućnošću izbora i imamo li ga ponekad uopće. Poglavito ako se s jedne stane nalazi majstor manipulacije, a s druge strane osoba bez životnog iskustva, na razmeđi djetinjstva i odraslosti koja sve čini puno težim, u razdoblju života kada si željan avantura i dokazivanja i ne razmišljaš previše o posljedicama. Kolike su šanse da u slučaju izbora doneseš ispravnu odluku?

Igrači su uvijek imali mogućnost izbora, mogli su prestati u svakom trenutku… Oni koji su imali skrupule bili su spašeni. Iskoristio sam one koji su preostali. Ali imali su poštenu šansu. Kao i svi ostali.”

Svi su imali šansu. Ali ne i znanje i iskustvo da je iskoriste za sebe. I to je pokretačka snaga ove knjige. Da, Bog podzemlja jest triler i to jako dobar triler. Napisan je dobro i uvlači te u svoje svjetove, onaj stvarni, onaj u igrici i onaj treći, u kojem se ta dva svijeta isprepliću. I upravo taj treći je najopasniji, jer svi oni koji i prestanu razlikovati granice između prva dva postaju od osoba oruđe u najboljoj varijanti, a oružje u najgoroj. Sociološki i psihološki fenomen igrica Ursula Poznanski je obradila kroz igru Ereb, na sličan način kao što smo Matricu (Matrix, 1999.) upoznali kroz one koji su dio nje i one koji se bore protiv nje -virtualne stvarnosti. Ereb je u ovom slučaju Matrica, i kao i Matrica ima svoj cilj. Jedina je razlika ta što za Matricu većina onih koji su bili dio nje nisu niti znali da postoji. Kod Ereba je situacija upravo suprotna: samo oni koji su dio Ereba znaju za njegovo postojanje. Ili bi bar tako trebalo biti. Jer samo tako, zatvorivši krug oko svojih žrtava, Ereb, grčki bog tame i sjena, može spojiti dva svijeta, onaj stvarni i onaj virtualni i ispuniti cilj koji mu je postavio njegov stvoritelj.

Ovisnost o računalnim igrama se iz dana u dan sve više pretvara od izoliranih incidenata u dijagnozu s kojom su suočeni ne samo psiholozi i psihijatri, roditelji i obitelj, već i cijela zajednica. “Pa, to je samo igrica!” rečenica je koja se kao lajtmotiv provlači cijelom knjigom. Već i samo korištenje umanjenice ukazuje na bezopasnost boravka u virtualnim svjetovima. Nema ništa loše u tome ako utučeš par sati u nekom svijetu gdje si netko i nešto, gdje vrijediš. Čak niti ako se igrajući zaneseš pa se sutra u školi, faksu ili poslu pojaviš neispavan. Ako zaboraviš na zadaću, preskočiš koji kolokvij, ne dovršiš izvješće na vrijeme. Ljudi će shvatiti. To je igrica. Ništa opasno. Ništa što može naštetiti, kao alkohol ili droge. Ništa loše.

I da, sad dolazimo do “I told you so” trenutka. Igre, ma koliko zabavne bile, mogu i izazivaju ovisnost. I da, kao i kod svih ovisnosti svi tvrde da to nije tako i da mogu prestati kad žele. Poznanski cijelo vrijeme naglašava upravo taj segment. Njezina se priča o Erebu i bazira na sukobu “nas” koji znamo da je to loše, koji vidimo kako igre mijenjaju ljude (iako Ereb to radi na vrlo, vrlo poseban način) i “njih” koji smatraju da mi pretjerujemo, da dramatiziramo, i da je, zabogamiloga, to samo igrica, zabava, avantura, ništa ozbiljno. Ona vrlo vješto upliće likove koji, svaki na svoj način, nisu zadovoljni svojom trenutnom stvarnošću i nudi im izbor, ulaz u drugi svijet, svijet u kojem će moći nešto postići. Svijet u kojem svatko može postati netko. I to ne samo običan netko. Nego netko vrijedan.

Zašto je toliko lakše biti netko u igricama, sakriven iza lažnog imena i izgleda nego u stvarnom svijetu? Ne bih znala. Zašto postignuća koja to u stvari nisu jer ne egzistiraju u stvarnom svijetu vrijede više od postignuća van igre? Zato jer ih je lakše doseći? Zabavnije? Vjerojatno. Učiti i spremati ispite, raditi i zarađivati nije ni upola toliko zabavno kao klati orke i poslije bitke pričati ratničke priče uz logorsku vatru. Pretpostavljam da je lakše osvajati razinu po razinu nego polagati ispit po ispit. Ili u današnje vrijeme naći posao.

I tako dolazimo do začaranog kruga: stvarnost ne nudi ono što ljudi žele, ljudi odlaze u nestvarno. I ostaju tamo. Neki nikad ni ne izađu, iako djeluju kao da žive u stvarnosti. Ali ne žive. Ne trude se. Lakše je pobjeći od stvarnosti nego se u njoj boriti. U njoj ako se boriš, možeš i izgubiti, a onda je taj gubitak stvaran. Nije samo dio igre koji se može nadoknaditi.

Bog podzemlja Ursule Poznanski govori ne samo o tajanstvenoj igrici koja kruži londonskom školom. Ne govori samo o tinejdžerima i njihovim slabostima koje pokušavaju riješiti pretvarajući se da su netko drugi u svjetovima stvorenim samo za njih. On govori o opasnostima koje vrebaju u virtualnom svijetu. O njihovoj primamljivosti. O tome kako djeluju bezopasno iako to nisu. A najviše od svega, Bog podzemlja govori o strahu. Strahu da ne napravimo pogrešan korak u stvarnosti i ne uspijemo. O strahu zbog kojeg bježimo u virtualnu stvarnost u kojoj možemo izgubiti puno više. Sebe, na primjer.