Recenzija Marvelovog filmskog hita “Čuvari Galaksije”

 

06082014_guardian-of-the-galaxy-poster

Ideš! Čuvari Galaksije su s 94 milijuna dolara prihoda u prvom vikendu prikazivanja razvalili američke kino-blagajne. To je novi rekord premijere u kolovozu koji je do sada držao Bourneov ultimatum iz 2007. s pišljivih 69 milja. Šarolika grupa malo poznatih strip-junaka nadmoćno je osvojila velika platna u razočaravajućoj ljetnoj sezoni. Marvel je tako s desetim filmom (i pretposljednjim u tzv. Drugoj fazi – zadnji će biti Osvetnici 2; Ant-Man će biti prvi film Faze tri), učvrstio nadmoćni položaj komercijalne kinematografije. Kompanija koju je 2009. kupio Disney za cca 4 milijarde dolara, u pet je godina, čini se, postala najveći zamašnjak filmske industrije (Bollywood nije uključen). Postoji Marvel i oni drugi, čak iako trenutno nema prava na svoje, vrlo popularne kreacije, X-Mene (Fox), Fantastičnu četvorku (Fox) ili Spidermana (Sony).

Znači li to da Marvel, što god radio, ne može promašiti? Neovisno o kvaliteti, publika će plaćati da bi gledala sve što Marvel servira (kao što je nekad hrlila vidjeti Pixarove (kvalitetnije) kreacije)? Vjerojatno. Krije li se onda u tome potencijalni (financijski) uspjeh Čuvara? Vjerojatno. Ako se još u jednadžbu stave vrlo dobar marketing, i manjak suvislog filmskog štiva ove godine, Čuvari nisu imali težak zadatak. Bilo je dovoljno biti mrvicu smisleniji od Bayeva posljednjeg transformiranog užasa.

Filmski Čuvari, kao i prethodne Marvelove ekranizacije, svoje izvorište imaju u stripovima. Pojavili su se 1969, ali u sasvim drugoj postavi (tada je i jedan od sporednih likova u filmu, Yondu, bio Čuvar). Provlačili su od tada kroz razne strip serijale da bi početkom devedesetih dobili vlastitu liniju. Ugašeni su nakon 62 broja 1995 godine. Sredinom 2008, skrpani iz raznih Marvelovih priča i međusobno nepovezanih serijala, nastali su novi Čuvari, od kojih Peter Quill aka Star-Lord, Rocket Raccoon, Gamora, Drax the Destroyer i Groot postaju 2014. filmske zvijezde u prosječnom filmu koji jaše na valu nostalgije, nedosadnosti i obilju površnog humora.

Čuvari Galaksije su simpatični u onolikoj mjeri koliko su simpatični likovi i njihovo samoironiziranje. Sve ostalo je tek podnošljivo u nedostatku boljeg. Antijunaci, spletom ne baš inovativnih okolnosti, bivaju okupljeni po već oprobanom receptu ‘imamo gadget koji svi traže’. Odmah su obilježeni magičnim pojmom ‘disfunkcionalno’. Redatelj James Gunn troši više od trećine filma da bi predstavio dramatis personae za koje, u prvi mah nema mjesta u trenutnom poretku stvari. I taj je dio, pogotovo za publiku koja gleda samo blockbustere, vrijedan gledanja. Pršte šale i pošalice iz kojih se iščitavaju karakteri s kojima se lako poistovjetiti. Simpatični, neobični i neozbiljni su dobri, a zli su oni ozbiljni i namrgođeni. No onog trena kada u prvi plan treba izbiti priča, kada neozbiljne likove treba suočiti s ozbiljnim situacijama, otkriva se scenaristička nemoć. Podcijenjeni negativci s dosadnim motivom osvete tanji su od papira, akcija je bez drame, a dijalozi brbljanje. Svaku se prepreku rješava pomoću trikova uz neizostavnu dozu ‘pametnih’ primjedbi, svaku emotivnu scenu razbija poštapalicom (što je, ako ništa drugo, bolje od ponora patetike u koji se Bay baca naglavačke). Nekima su to obilježja dobre zabave, a time i dobrog filma, no to je predmet za neku drugu raspravu.

Čuvare Galaksije se okarakteriziralo ne kao superherojski film, već kao space operu. Kao da je dovoljno da se radnja događa u svemiru. Ako se mislilo na lošu ‘filmsku’ space operu, onda bi to bilo točno. Space opera ima svoja (postavljena) pravila koja se u Čuvarima bez puno razmišljanja krše za potrebe isticanja da se bude drukčiji bez obzira na unutarnju logiku i konzistentnost radnje. Zato u konačnici za gledanje Čuvara ne treba neki poseban intelektualni napor.

James Gunn nije geek kao što je to Joss Whedon. Čuvari zato djeluju kao djelo klinca koji je pisao lektiru ne pročitavši originalno djelo već neki prepričani sadržaj. Nema tu usputnih iskri i ležernog, pomalo tajnovitog prikaza jednog poznavatelja materije već samo ishitrenog i nasilnog guranja nostalgičnih ‘citata’ pod nos da bi se prikrila površnost zadaćnice. Kad se zagrebe i malo razgrne ta poplava, otkriva se praznina jer referenca u doživljaju prepisivača ne postoji. Stoga usporedbe da se naslućuju obrisi Hana Soloa, Millenium Falcona, Indiane Jonesa, Malcolma Reynoldsa, Chewbacce i koga i čega sve ne jest točna (iako ne u baš pohvalnom svjetlu) jer Čuvari nemaju ništa svoje, ništa autorski transformirano, a kamoli nešto izvorno. Samo zahvaljujući klasičnom pristupu režiji i povremenoj lucidnosti, Gunnova kontinuirana dinamika do isprazne kulminacije nije pretjerano naporna. Eh, da i glazba. U nedostatku originalne filmske glazbe općenito (čast izuzecima kao što je Michael Giacchino), pop-hitovi šezdesetih i sedamdesetih koji se reproduciraju iz walkmana osamdesetih daju Čuvarima ugodan atmosferični potisak, premda ne i originalnost.

Čuvari u konačnici nisu ništa posebno ili ekscentrično već naprotiv, još jedan prosječan segment u kreiranju sveobuhvatnog Marvelova filmskog svijeta. Sve i sva se povezuje, premrežava, udružuje i križa jer se tako hrani samoodrživa platforma zabave.

Ako najezdu statičnih strip ikona iz kvadrata table u pokretni kadar platna može nešto u ugroziti, onda su to možda Ratovi zvijezda LucasFilma. Ej, ali i to je Disney kupio za 4 milijarde. Ergo, nema frke, jer budućnost je u premreženom kinematografskom svemiru gdje će svatko moći sa svakim pa zašto onda ne bi nastalo i nešto što se zove Guardians of the Galaxy far,far away? Što kažete na to?

Check Also

Zapisi iz Prostranstva 5.0 #9: Nemezine igre

Čak i na samom kraju, Prostranstvo („The Expanse“) nastavlja iznenađivati. Rijetko tko zna kako dočarati …

WandaVision: odvažni korak za Marvelov svemir, osvježavajuće i vrlo neobično!

Nakon što sam krajem 2019. u kinu pogledao Star Wars: The Rise of Skywalker, kukao …

Web Statistics