Recenzija akcijskog sf filma “Na rubu budućnosti”

Nastao prema motivima kratkog romana All You Need is Kill, japanskog pisca Hiroshija Sakurazake, najnoviji sf film Toma Cruisea u konačnici je naslovljen Edge of Tomorrow, a u našim je kinima postao Na rubu budućnosti. Taj domaći prijevod ne govori ništa, djeluje promašeno, dapače doživljavam ga kao generički naziv nekakvog popularno-znanstvenog dokumentarca. Originalni naziv filma je izraženiji, jasniji, ali ostaje činjenica da se trebalo držati naslova romana jer u tome leži bit filma. Sve što treba je ‘ubijati’ (ili ‘ubiti’ precizno samo jednom) i ništa više.

Doug Liman nije neki maštovit redatelj, ne eksperimentira i ne istražuje već gotovo školski postavlja kadar. Najpoznatiji mu je film Bourneov identitet iz 2002., a žanrovski koji je režirao, Jumper (2008.) nije neko pamtljivo ostvarenje. Christopher McQuarrie pak (jedan od scenarista) zaslužio je mjesto u samom vrhu Hollywooda originalnim scenarijem za izvrsne Privedite osumnjičene (The Usual Suspects). No, to je bilo sada već davne 1995. i od tada se baš nije proslavio. Ipak njihove udružene snage s koscenaristima Jezom i Johnom-Henryjem Butterworthom te snimateljem Dionom Beebeom (dobitnikom Oscara za Sjećanja jedne Gejše) prosječno daju pozitivne ocjene. Kada se u jednadžbu ubaci činjenica da smo se u posljednje vrijeme nagledali Zaborava, Elizija, Poslijezemlja i sličnih bezvezarija, Na rubu budućnosti ispada ugodno iznenađenje. Za ljubitelje pulpa to je fina razbibriga i klimatizirana ljetna zabava, za one zahtjevnije tek ugodna prva polovica filma, a nakon toga gejmerska pucačina bez mozga. Eto, za svakoga ponešto.

O čemu se radi? Invazija izvanzemaljaca je uspješna i Ujedinjene obrambene snage planiraju veliku, očajničku ofenzivu da zaustave nemilosrdnog osvajača. Bojnik William Cage, vojni PR-ovac bez ikakvog ratnog iskustva, spletom loših odluka završi na fronti, biva ubijen i ponovo se budi pred početak akcije. Zarobljen u vremenskoj petlji ala Groundhog Day, svakom sljedećom iteracijom bliže je shvaćanju što se događa i što mora učiniti da okonča rat u korist ljudi.

Na rubu budućnosti kreće se po pulpovskom, linearnom obrascu koji u prvoj polovici filma solidno funkcionira. Glavni lik prikuplja iskustvo i transformira se polako, ali sigurno (i nesumnjivo) u budućeg heroja. Simpatičan humor, premda na rubu karikaturalnosti, ne umanjuju ozbiljnost situacije čime je uspostavljen dobar dramaturški balans. Radnja teče bez suvišnih zastajkivanja, ali i ne predstavlja poseban intelektualni izazov. Sporedni likovi, kao i šira slika svijeta, uglavnom su na obzoru događanja i ulaze u fokus gledatelju probranim doziranjem. Tom dijelu filma jedina je veća zamjerka nedostatak snažnijeg oslikavanja emotivnih stanja glavnog junaka. Biti zarobljen u vremenskoj petlji, u ratu protiv nadmoćnijeg i potpuno neshvatljivog neprijatelja zasigurno čovjeka može dovesti do ludila, rezignacije, očaja, ravnodušja. Ništa od toga Cruiseov Cage ne manifestira.

Kako vrijeme odmiče, nastupa zamor od ponavljanja, a radnja vapi za osvještenijim i maštovitim produbljenjem i ponekim ingenioznim detaljem. Nažalost, ništa od toga se ne događa. Film u drugoj polovici postaje tek bespredmetan nivo video-igre u kojem izranjaju nelogičnosti, a razrješenje se utopi u bljutavoj melodrami. Prilično opasni izvanzemaljci su svedeni na mogućnost da ih se u cijelosti eliminira kroz jednu slabu točku (a moglo ih se i prije naprosto bombardirati), glavni junak izlazi mimo svih pravila iz vremenske petlje (razbijajući postavke s početka), izostaje bilo kakva žrtva, pa time nestaje i smisao. Šteta jer uz malo truda, Na rubu budućnosti je mogao dati i nešto više. Jedna je stvar doduše sigurna. Emily Blunt se pokazala kao izvrsna akcijska herojina, u klasi jedne Sigourney Weaver, pa se nadamo se da će imati prilike prihvatiti još koju takvu ulogu.

Produkcijski i vizualno, film je promišljen u skladu s visokim marketinškim standardima. Radnja je smještena u opustošenu Europu, a većina vojnika koji su englezi i amerikanci, egzoskeletonski su oklopljeni s preuveličanim oružjem i  jednim neizostavnim predimenzioniranim mačem u punom manga stilu. Zadovoljena je američko-japansko-europska internacionalizacija zbog maksimizacije profita. Što ne smeta, ako u pripovjednoj sferi ima smisla, ali baš i nema. Ako mislite da je to problem romana prema kojem je film adaptiran, onda se varate. Premda All You Need is Kill nije zahtjevan vojnički roman koji je namjenjen mlađoj publici, priča, detalji i srž izvanzemaljaca i njihove invazije te kulminacija daleko su smisleniji nego što nam je to prikazao Hollywood.