Pobješnjeli Max: Divlja cesta – blijedo uskrsnuće kultnog antiheroja

 

U želji da izbjegnem ponavljajuće, faktografske uvode koji krase gotovo svaki tekst, ogled ili kritiku o Divljoj cesti na koje sam naletio, našao sam se u neobranom grožđu. Tragao sam za nečim specifičnim, za nekim doista posebnim detaljem, nekom dobrom idejom koja baca posebno svjetlo na film, ali ništa. Pri tome sam saznao ili se podsjetio da je snimljeno više od 480 sati materijala, da je jako malo CGI-ja u filmu, da su one dugačke motke na kojima se njišu war boysi od čelika visoke čvrstoće i da je Mel Gibson za ručkom dao blagoslov Tomu Hardyju da utjelovi Maxa Rockatanskog. Iskreno, ništa pretjerano važno za doživljaj filma. Potraga ipak nije bila toliko uzaludna. U jednom intervju, redatelj George Miller je citirao Petera Weira koji mu je davno rekao otprilike: “… da je snimanje filma kao odlazak u vijetnamsku džunglu. Ne znaš gdje su mine, gdje su snajperi i moraš sve držati na okupu, snalaziti se i preživjeti.” Manga je taj Weir.

Zaključak je da od faktografije ipak ne mogu pobjeći, ergo…

Uvjetno rečeno, nakon trideset godina Miller se u sedmom desetljeću života vratio svome filmskom antiheroju koji ga je proslavio i Mela Gibsona ucrtao na kartu svjetskih filmskih zvijezda. Kažem uvjetno jer treći film, Beyond Thunderdome je odradio s previše holivudskih kompromisa, gotovo u magli i sjeni tragičnog događaja (pogibije prijatelja i producenta Byrona Kennedyja), pa bi preciznije bilo reći da se Pobješnjelom Maxu vratio prvi puta nakon Drumskog ratnika.

I nije to bio nimalo lagan povratak. Posljednjih šesnaest godina Miller se mučio da Maxa ponovo oživi na velikom platnu. Australske poplave, smrt Heatha Ledgera, Gibsonovi ‘životni problemi’ samo su neke od prepreka koje su ga tjerale da odgađa početak snimanja. U međuvremenu je napredovala tehnologija, redatelj stario, a filmska publika snizila kriterije.
Na koncu, ako je suditi po laudama gledatelja i velikog djela kritike, Miller se vratio u velikom stilu. Pobješnjeli Max: Divlja cesta se proglašava najboljim filmom godine polovicom godine, akcijskim masterpieceom desetljeća, remek-djelom koje treba vrtjeti na akademijama dok studentima ne prokrvare oči. Pisalo se i bedastije.

Uz fanfare i rif gitare, evo ono što čekate od vrha teksta: Divlja cesta tek je pola koplja iznad postapokaliptičnih brzih i žestokih. Vizualno zanimljiva i solidno režirana, ali da parafraziram jednog kritičara, cesta novog Maxa jest furiozna ali ne vodi nikuda.

Dakle, nakon što mi je ishlapio adrenalin, izblijedjele sve upečene slike u rožnicu, nakon što sam u tišini ostao sjediti iza odjavne špice (a inače odmah brbljam), balansirajući kao na oštrici između doživljenih nekih doista divnih dijelova i nekih krajnje groznih, zaključak je da sam odgledao bljeđu kopiju Drumskog ratnika stiliziranog za Playstation generaciju i ljubitelje strip magazina Heavy Metal. Već dugo nisam osjetio tako veliku amplitudu između doista izvrsnih detalja i onih krajnje bezveznih.

Ostavljam mogućnost da je ne baš iskusna montažerka Margaret Sixel donijela neke loše odluke, da u onih 480 sati snimaka postoji još barem sat vremena suvisle naracije koja je trebala biti dio filma (redatelj je izjavio da je u detalje napisao svaki lik, opisao svijet i da ima scenarija za još barem dva filma i jedan animirani) i da možda Milleru itekako nedostaje jedan Byron Kennedy da mu prišapne na uho kada brljavi. No sve je to tamo negdje u ‘oblaku’. Na platnu je osim nekoliko dobrih detalja i fotografije izvanrednog Johna Sealea prikazano 114 minuta kvalitete prosječnog ljetnog hita.

Očekujem nabadanje na oštra slova u komentarima.

Čemu dakle raditi gotovo isti film s vrlo sličnim motivima, preokupacijama i setingom, a da ne postoji neki dobar ili upečatljiv razlog koji nije novac? Čemu Stvor Matthijsa van Heijningena, čemu Psi od slame Roda Lurija, čemu Dan kada je Zemlja stala Scotta Derricksona?

Sve ono što je u škrtom, sirovom i divljem Drumskom ratniku funkcioniralo, u Divljoj cesti škripi i djeluje umjetno (da ne kažem kopirano). Oba filma u srcu imaju potjeru, ali dok Drumski ratnik ne pada u zamku nepotrebne širine, Divlja cesta želi biti više. Stvoren je svijet u kojem očigledno postoji hijerarhija, podjela rada, plemena, diktatori i potlačena svjetina krezubih, ružnih i obogaljenih, neki vid proizvodnje, kult ličnosti, mitologija, industrija. Ludilo i zakon sile izopačenog svijeta se pokušao nadgraditi nekim proračunatim totalitarizmom, međutim osim ikonografije cijela je ta struktura lišena nužnih poveznica i odnosa. To su samo nepotrebne kulise jer na kraju proizvode samo brojna pitanja na koja se ne dobiva odgovor. Što rade svi oni siromašni osim što čekaju da im glavni negativac i kralj Citadele Immortan Joe da malo Aqua Cole, gdje se proizvodi kromirani sprej, zašto V8 kult (i općenito kult volana u oazi), zašto Valhala, gdje se proizvodi hrana i od čega žive svi ti war boysi i od kuda su došli? Za film je nevažno što postoji tamo neka farma goriva ili grad metaka kojima upravljaju karikature. Činjenica ja da samo moraju izgledati odvratno, a lišeni su kao likovi bilo kakvog sadržaja osim vizualnog. Koji je njihov odnos s Citadelom – ravnopravan, vazalski, koalicijski – jer mogu razumjeti da se gorivo proizvodi tamo gdje se vadi nafta, ali zašto bi se municija proizvodila kilometrima daleko do glavnog uporišta? Kada se film ogoli od svega toga ne gubi gotovo ništa u inače vrlo tankoj fabuli. Dok se u Drumskom ratniku radnja gradira do potjere u kojoj glavni lik doživljava i svojevrsno iskupljenje uz preokret na kraju (cisterna je puna pijeska), Na Divlju cestu je gledatelj bačen gotovo odmah pa je time još manje potrebno zagušenje silnicama svijeta.

Potjera funkcionira vizualno, nabrijano i detaljno, ali sa svakim činom sve je eksplozivnija da bi se izgubila u megalomaniji lišenoj emocija. Na trenutke izbalansirano i dobro režirano uništavanje najvrjedniji je dio Divlje ceste. Šteta što se više nisu sjetili pucati gume – ako se moglo strijelama u Drumskom ratniku…

Miller je htio minimalni upliv CGI-ja i oslonio se na željezariju i kaskadere u želji da sve bude što realnije. Međutim uz realno razaranje Divlja cesta sadrži podosta nerealnog preživljavanja.

Milleru je trebalo objasniti da nije problem u CGI-ju. U pozadini računalno generiranih efekata na današnjem stupnju tehnologije vrte se moćni algoritmi koji su u stanju emulirati fizikalne zakone realnije od stvarnog. Kada je Weta Digital radila Jacksonovog King Konga, za gorostasnog gorilu su kreirali shadere s mogućnošću kontrole nad svakom pojedinom dlakom krzna. CGI-ju su stigmu neuvjerljivosti utisnuli lajbek režiseri poput meni “omiljenog” Baya koji je u svrhu podilaženja kokičarskoj indolentnoj publici pretjerivao gdje god je mogao.

Film pati i od nejasno određenih vremenskih dionica. Čas je potjera iza ugla, čas je ona negdje daleko. Prekidi akcije su tako prilično proizvoljni pa zapravo nije jasno koliko je vremena prošlo za čitavu radnju. Pri tom je nekada moguće i pješke stići kamion.

Daleko najslabija karika Divlje ceste ipak su likovi. Hugh Keays-Byrne (Toecutter iz Pobješnjelog Maxa) koji glumi Immortana Joea, glavnog negativca utrpan je u oklop, prikriven iza maske i lišen bilo kakve mogućnosti da licem izrazi emocije. U scenama totala trčkara kao pingvin, a kada je iza volana jedva dolazi do izražaja. Postavlja se pitanje u čemu je uopće njegova moć. Charlize Theron kao imperatorica Furiosa nosi veći dio filma, ali gotovo da se ne razvija. Od početka je moćna ratnica i takva ostaje do susreta s ostacima svoje prošlosti. Miller je solidno skladao kadar njezine spoznaje u kojoj polako hoda po pješčanoj dini i potom pada na koljena. Tek je jedan lik, onaj war boysa Nuxa dobi zadovoljavajuću dubinu i širinu. Njegova promjena od kromom opčinjenog borca koji želi u Valhalu do žrtve za jednu od otetih Immortanovih žena s nekoliko dobrih detalja gotovo je školski primjer dobrog filmskog lika. Immortanove žene su pak previše slijepljene u nekakav pamflet nego što imaju karaktere. Doista je svejedno što ih je pet, moglo ih biti tri ili jedanaest jer jedino po čemu se razlikuju je boja kose. U prvi plan je gurnuta tek Splendid Angharad (Rosie Huntington-Whiteley) kao jedina trudna. Uz jednu izvrsnu scenu kada postane doslovno štit na putu Immortanovioh metaka, njezina je sudbina prilično predvidiva i kada se dogodi ono najgore ne pogađa previše. Sam izbor za Immortanove žene je također prilično banalan – lijepe su za gledati, no funkcija im je da Joeu osiguraju potomka, a rekao bih da mršavi manekenski primjerci nisu za to najpodobniji (nije mi namjera zvučati šovinistički, ali tu priroda ima što za reći, a kao što znamo, ona je kučka). I na kraju, možda najmanje važan lik je onaj po kome se film zove.

Pobješnjeli Max jedva da utječe na radnju i gotovo je nepotreban do samoga kraja. Sve što je do tada činio mogao je odraditi bilo tko. Sudbina ga razvlači, a on samo pokušava preživjeti. To u konačnici nije tako loše, ali se osjećam prevarenim. Max je ipak karakter koji u danom trenutku povlači konce (imao ili nemao izbora), a ovdje to nije slučaj. Miller je srećom iskadrirao barem nekoliko doista upečatljivih scena koji prizivaju duh starog Maxa, što pak vodi do pitanja glumačke karizme.

Naprosto postoje glumci koji se s likovima koji tumače neraskidivo fuzioniraju i ostaju čvrsto u svijesti publike, a potom i filmske povijesti. Uloga Maxa Rockatanskog je jedna od takvih, pa kao što postoji jedan Bond, jedan Han Solo ili Indiana Jones, tako postoji samo jedan Mad Max. Pri tom ne mislim da je Tom Hardy loš glumac, pa čak niti loš izbor za Maxa nove generacije, ali čemu onda toliko poziva na staro. Hardy nije kreirao svog Maxa (čak ni po obleki) već je pokušao utjeloviti Mela Gibsona kako tumači Maxa, a da to neće biti dobro vidi se već od prvog kadra, a s vremenom je samo očitije.

Što se tiče feminističkih naklapanja, gluposti poput prolazi li film Bechdel test ili pridavanju neke važnosti činjenici da se eto u Africi našla Eve Ensler, autorica Vagininih monologa te navratila na set i održala radionicu na temu nasilja nad ženama, mogu samo zaključiti da je to dobar marketing. Postoje filmovi u kojima se podjednako davao značaj ženskim likovima pa se nije od toga radila parada. Ako umjetnost nije mjesto gdje se treba razbijati okove, pa čak i one političke korektnosti, onda šljiviš takvu umjetnost.

I da zaključim; George Miller s Maxom posjeduje filmskopovijesni kontekst kojeg se mogao ali i nije morao držati. Agilan je za svoje godine i u trendu s modernom holivudskom kinematografijom, ali Pobješnjelog Maxa iz 1979. i Drumskog ratnika iz 1981. je radio na osnovu bliskog iskustva doživljenih naftnih kriza. Kada spominje motive za Divlju cestu – klimatske promjene, rat za vodu u Kašmiru, ekonomske krize – ipak je to tek medijski odjek pa Miller ne daje puno više od već viđenog. Bezakonje u nekoj mješavini srednjovjekovlja i ostataka civilizacije zaslađeno mehanicističko-ratničkom mitologijom s malo jeftine filozofije o ugroženosti prirode doista nije dovoljno za uspješno uskrsnuće Pobješnjelog Maxa.