Osvrt na roman Ispod neba Guya Gavriela Kaya

 

Kraljevstvo za 250 konja

Što da vam kažem o Guyu Gavrielu Kayu? Nesumnjivo ste upoznati s opusom ovog cijenjenog kanadskog pisca koji je postao još poznatiji i draži hrvatskoj publici zbog povelikog obima objavljenih knjiga od strane Algoritma, kao i činjenice da je gostovao na nekoliko naših žanrovskih konova, a sveukupno četiri puta u Hrvatskoj. Te tako definitivno postao vrlo blizak našim čitateljima. Nekako je nevjerojatno koliko izdavački odabir može utjecati na čitanost nekog autora. Njegovi romani, koliko god bili pogodni za prikazivanje na malim ili velikim ekranima, nikad nisu bili adaptirani za ekranizaciju. Kako bilo, i ja se moram ubrojiti u obožavateljsku kliku ovog spisatelja, iako sam se relativno kasno uključio u priču. Nemojte se zavaravati da je za slavu zaslužna samo promocija, Kay je izvrstan pisac, i tko god se primio njegovih knjiga, vjerujem da je iz tog iskustva izašao zadovoljan, nerijetko i oduševljen. Uostalom, ne morate mi vjerovati, bolje se sami osvjedočite.

“Ispod neba” najnoviji je objavljeni Kayev roman u Hrvatskoj, no znaj čitatelju, da je u svijetu širokom izašao i svojevrsni nastavak ove knjige – “River of Stars“, a svi pratitelji lika i djela već su mogli čuti da su jedni od protagonista najnovije Kayeve knjige “Children of Earth and Sky” nitko drugi doli omiški gusari! Znači autohtoni domaći element. U zaostatku smo dakle barem dvije knjige pa autor ovog osvrta apelira na Algoritam da ubrza izdavanje.

Sve je jednako ispod Neba

Zagonetni naziv romana zapravo je učestali termin koji se spominje u kineskoj filozofiji i religijama. Tianxia odnosno “ispod Neba” kineska je riječ i drevni kineski kulturalni koncept koji može opisivati cijeli geografski svijet ili metafizičku ravan smrtnika, a kasnije se asocira i s političkim suverenitetom. Označava zemlje, prostor i područja koja su bogomdana Caru od strane univerzalnih i savršeno definiranih principa reda. Štovanje Neba (ili Tiana) je kinesko vjersko vjerovanje koje je preteča i taoizma i konfucijanizma, a sastavni je dio oba. Štovanje Neba je visoki ritual i zahtijeva da car prinosi službene žrtve i štovanja na oltaru Nebesa.

Kineski car, koji se naziva još i Sin Neba, posjeduje Nebeski mandat, odnosno vlada neupitno i legitimno zbog svoje sposobnosti da komunicira s Nebom za dobrobit svog naroda. Svi spomenuti termini utkani su u priču, što znači da Kay vjerno pretače stvarne esencijalne elemente iz drevnog kineskog svijeta i stvara vjerodostojan i konzistentan svijet Kitaja. Kao što postoji spomenuto pravo na vladavinu, tako postoji i nepisano pravo o pobuni. To je prirodan način smjenjivanja dinastije koja gubi Mandat Neba, odnosno način da se svrgne pokvareni i despotski vladar.

Drugo Kayevo uporište u službenoj povijesti, koliko se ona može smatrati vjerodostojnom na temelju starih zapisa, je fiktivno uprizorenje povijesnog događaja u carskoj Kini poznato još i kao Pobuna An Shija. U osnovi možemo ga nazvati građanskim ratom koji se odigrao u Kini tijekom dinastije Tang od 755. do 763. godine. Obuhvaćala je vladavinu tri cara dinastije Tang, a ukupna smrtnost te pobune procjenjuje se na 33 do 36 milijuna ljudi. Neki je nazivaju najkrvavijem sukobom u zapisanoj ljudskoj povijesti, barem do Drugog svjetskog rata. Ovakve krvave perturbacije mogli bi nazvati direktnim primjenom gorespomenutog prava o pobuni. Drugim riječima dinastija Tang izgubila je podršku Neba.

Kao i obično, Kay stvara svoja fiktivna kraljevstva na temelju stvarnih kraljevstva. Nije teško odgonetnuti koja se zemlja skriva iza naziva Kitaj. Kina naravno. Kako se ne bi pogubili na knjiškom putovanju, autor svakom romanu obavezno dodijeli mapu poznatog svijeta – to mu je valjda ostavština iz fantastične književnosti. Centar te karte je Kitaj, na sjeverozapadu su divlji Bogüi (Turci/Mongoli), istočno Koreinski poluotok (Koreje), zapadno Taguransko kraljevstvo (Tibet), Sardija na zapad. Ako ste se zapitali gdje bi to bila Sardija, to je drevno kraljevstvo na području Kine, Dayuan, smješteno u dolini Ferghana, stanovnici su navodno potomci grčkih kolonista. Sardijski konji su konji iz doline Ferghana, poznatiji i kao moćni “nebeski konji“, te su stoga bili poželjna akvizicija za kitajskog cara. Povijest kaže da je narod Dayuana bio pobijeđen jednom prilikom i Kina je zahtijevala od poraženih 10 konja najbolje kvalitete za rasplod i 3000 običnih konja. Nije teško vidjeti otkud je Kay crpio inspiraciju.

Pričam ti priču…

Priča započinje sa Shenom Taijem, najmlađim sinom slavnog generala careve vojske, koji je za svoje žalovanje odabrao biti samotni grobar na Kuala Noru, poprištu jedne od najvećih bitaka tog doba. Njegovu samotnu rutinu prekine dolazak dvoje neočekivanih posjetitelja iz carske palače, gdje se otkriva da postoji zavjera protiv njega. Istodobno, mladi Shen Tai biva odabran zbog svojih humanitarnih zasluga za novog vlasnika 250 prvoklasnih sardijskih konja. Kako bi Shen imao neki adut u rukavu, on će morati samostalno preuzeti konje, i isto tako morati odabrati kome će pripasti konji. Što u to vrijeme nije laka stvar, zbog makinacija različitih moćnika na kitajskom dvoru. Naručivanje njegova ubojstva samo je jedan kamenčić u velikoj igri gdje različiti igrači na dvoru igraju jedan protiv drugog, za sebe, ne mareći za one ispod njih. Na putu mu se pridružuje i uvježbana kanlinka Wei Song, odabrana da zaštiti Shena Taija. Kanlini su nešto poput ninja. Iako Taija možda ne spominjem stalno u ovom osvrtu, on je centralna ličnost priče.

Dugo vremena pratimo i odvojenu narativnu liniju vezanu uz divljeg Bogua Meshaga i Taijeve sestre Shen Li-Mei. Ona je zapravo drugi glavni lik uz Taija kojeg intimno pratimo tijekom priče. Položaj žene u Kitaju na visokim položajima naizgled je patrijarhalni, sa ženom potpuno podređenom muškarcu. No svi ženski likovi ovdje su jaki likovi, neke čak indirektno upravljaju carstvom. Događaji koje pratimo ovdje u svojevrsnom su kontrastu s glavnom narativnom linijom priče. Mračniji su i fantastičniji i zapravo niti nemaju direktni utjecaj na nju.

Dvor je osinje gnijezdo, počevši od ostarjelog cara Taizua i njegove konkubine Wen Jian. Dok car prenosi svoj Mandat Neba na svog sina, omiljena mu družica plete mreže oko Taija, ponosnog vlasnika prvoklasnih konja. Jedini zaista negativan lik je Prvi ministar Wen Zhou (povijesni Yang Guozhong) koji će svojim pokvarenim i sebičnim potezima dovesti cijelo Carstvo u disbalans. Njegov savjetnik je Taijev brat Shen Liu, lik za kojeg mi je žao što nije dobio više mjesta u romanu. Zhouva konkubina Proljetna Kiša Taijeva je bivša ljubovca.

I za sam kraj tu je An Li poznatiji i kao Roshan. Opsceno pretili vojskovođa, nepismen, ali iznimno inteligentan i sposoban. Svi će oni zaigrati igru prijestolja i moći, koja osim što je vrlo popularna u zadnje vrijeme, ujedno je glavni motiv pokretač u brojnim pobunama i državnim udarima. Kao savjesnom čitatelju koji se zaista uživi u događanja i likove, takva razina egoizma određenih dvorskih likova i općeniti nemar za čovjeka, rađa konstantnu ljutnju u tom čitatelju. No to je zapravo sušta realnost, čemu romansirati određene povijesne stvarnosti. Carevi nikad nisu marili za malog čovjeka, narod je jedini ispaštao sudjelujući aktivno i indirektno u nerijetkim ekspanzijama i građanskim sukobima. Samo zato jer si je neko utuvio u glavu da ima Mandat Neba, ili da mu je kraljevanje bogomdano, kraljevstva se ruše, širi se jad i bijeda i ljudi masovno pogibaju.

Kayevi svjetovi

Kay ne voli svrstavanje u žanrove, no njegove romane mogli bismo svrstati u povijesne romane alternativne povijesti tolkienovske epike, a ne libi se niti uporabe fantastičnih elemenata. Elemenata poput alternativnih svjetova, mitskih bića poput žene-lije (duh lisice, čest motiv u kineskoj mitologiji, često znaju biti lukavi i podli, najčešće se prikazuju u formi zavodljivih i atraktivnih žena), ninja, stepskih gospodara vukova ili duhova iz zagrobnih života. Šamanizam je također jedan od čestih elemenata u knjizi, a sastavni je dio mongolskog života, u knjizi zvanih Bogüa. Za jedan romansirani roman povijesne tematike recimo da ima jako puno spekulativne fikcije, i horor elemenata mogli bi čak reći. No mi fanovi te fikcije cijenimo tu integraciju rubnih područja fantastike u priču.

Kayevi narativni mehanizmi su njegovo već poznato obilježje, pripovijedanje iz trećeg lica gdje se fokus mijenja iz poglavlja u poglavlje, a dijelovi poglavlja glavnih likova izmjenjuju se s dijelovima sporednih i sasvim nevažnih likova. Ponekad svoj glas dobije nevažan lik koji će primjerice umrijeti u istom ili sljedećem poglavlju, ili jednostavno ispripovijeda cijeli životni put nekog usputnog lika sve do daleke budućnosti.

Tempo ove knjige je spor, uljuljkan ponekad u sam usporeni kitajski način života i ophođenja jednih prema drugima. Među likovima je prisutan stalno određen nivo melankolije, kao da ponekad jednostavno ne mogu preko sudbine ili dužnosti koju nameće tradicija. Za razliku od barbarskih susjeda, civilizirani ljudi Kitaja su strpljivi, pristojni, educirani, skrivaju emocije, i iznad svega cijene čast. Mada se iza te fasade čast često skriva licemjerje i želja za moći. Kako je Kay i pjesnik, što je usto i velika čast u Kitaju, poezija je u ovom romanu nezaobilazna. Dijalozi su zanimljivi, rado bih čak da ih je i više: a opisi nisi preopterećujući, više puta to znaju biti unutarnji monolozi/dijalozi i razmišljanja autora. Ponekad ta sama “lažna” kineska poniznost ili arogancija i egoizam vladara zna iznervirati. Kao i kad moćnik ima pravo prekinuti nečiji život iz banalnog razloga, zbog sitnog propusta; u ovom čitatelju tada se uzburkavaju osjećaji i momentalno zamrzi cijelu vladajuću strukturu tijekom cijele svjetske povijesti.

Čitate li razne recenzije diljem bespuća interneta, naći ćete mahom pozitivna mišljenja. Kayevi fanovi uglavnom su uvijek blagi prema svom omiljenom autoru. Osobno su mi draži stariji njegovi romani, no “Ispod neba” svakako zaslužuje vašu pažnju. A kako je nastala ova priča i zašto na nekim mjestima nalikuje na stvarnu povijest, a negdje na očitu fikciju, naš dragi pisac objašnjava u jednom od zaključnih pasusa. I time se opraštam od vas…

“Svaka pojedina pripovijest nosi u sebi mnoge druge, spomenute u prolazu, nagoviještane, posve previđene. Svaki život ima trenutke kada se grana, važno (čak i za samo jednu osobu), i svaka od tih grana bila bi pružila drugačiju priču…“