Oscar 2018: trijumf žanra

Noćas je Oscar napunio 90 godina, i sasvim prirodno to se izdanje ako radi ničeg drugoga trebalo popratiti barem zbog jubileja. Nama je u redakciji osim toga bilo vrlo napeto jer su pale i neke oklade, točnije ona da li će konačno žanr dobiti kipića u najbitnijim kategorijama. Bili smo previše pospani da bi vas o tome izvjestili netom nakon dodjele, ali smo radi toga dobili vremena da se dojmovi slegnu da možemo o svemu tome nešto pametno i napisati. Ukoliko prijenos niste gledali na žalost moramo izvjestiti da baš i niste propustili neke velike stvari, očekivali smo za 90 rođendan puno više iznenađenja, i bitno veću pompu i paradu. Voditelj dodjele je bio Jimmy Kimmel, i iako se vrlo maglovito sjećamo njegovog prošlogodišnjeg performansa noćas je bio samo prolazan, uglavnom vrlo politički korektan, s tek pokojom zanimljivom crticom. Jedan od najboljih momenata bio je upad gomile zvijezda na projekciju filma A Wrinkle in Time. Publika je bila, najblaže rečeno, iznenađena, a među simpatičnim detaljima izdvojilo se pozdravljanje Gal Gadot sa Markom Hamillom, jer je ispalo da se Wonder Woman i Luke Skywalker zapravo prvi put upoznaju. Taj skeč možete pogledati u videu ispod, odmah nakon što razmislite kakvi to filmofili idu u kino dok je na TV-u prijenos Oscara.

Sve u scemu čini se da se moramo zadovoljiti s dodjelom iz kuta zastupljenosti žanra u količini i kvaliteti osvojenih kipića. No to je vjerojatno i najbitnije, pa nećemo baš tražiti kruha preko pogače.

The Shape of Water (Oblik vode), bajkovita romansa između nijeme djevojke i reptilskog stvorenja, bila je favorit večeri s ukupno 13 nominacija, od kojih je osvojila četiri, uključujući Oscara za najbolju režiju i film. Guillermo del Toro je tako postao treći meksički reditelj koji je osvojio ovu prestižnu nagradu u kategoriji najbolje režije. Prije njega su to bili Alejandro González Iñárritu i Alfonso Cuarón. Našu recenziju za The Shape of Water možete pročitati ovdje.

Žanrovski film se jako rijetko probijao čak i u uži krug za Oscara a kamoli da je imao ikakvu šansu popeti se na pozornicu i zgrabiti kipić za najbolji film. Propuštenih prilika je bilo, da nabrojimo samo neke, Langov Metropolis, Kubrickovu Odiseju (uz Dr. Strangelovea i Paklenu naranču), Gilliamov Brazil, Scottov Blade Runner, Cuarónova Djeca čovječanstva ili pak del Torov Panov labirint (a ima ih još). No, onda se dogodila 2003. i Povratak kralja je trijumfirao (premda su i Lost in Translation te Master and Commander bolji filmovi da budemo iskreni). Taj Oscar se više činio kao medalja za hrabrost studiju New Line Cinema nego zasluga za Jacksonov film. No, nećemo cjepidlačiti jer to je čisti žanr kojeg se pamti kao dobitnika čak 13 Oscara. Malo više od desetljeća kasnije, Oscara za najbolji film je dobio vrlo solidan Birdman Alejandra G. Inarritua koji spada u žanr samo zbog svoje zadnje scene. Ali žanr jest i tek tu nećemo tražiti dlaku u jajetu. I na koncu del Torov Oblik vode. Definitivno žanr što u konkurenciji kakva je bila jest gotovo povijesni trenutak. Naime, bilo bi lijepo da čin dodjele Oscara del Torovoj modernoj bajci, fantastici, znanstvenoj fantastici (odaberite što vam više paše) bude mali korak u gušenju terora realizma kao jedine opcije za film koji se želi baviti “ozbiljnim i važnim” temama. Ako barem malo oslabe ti okovi, možemo se onda nadati da će se u budućnost filmaši osloniti na žanr kao moćan alat za propitivanje naših društvenih, kulturnih i inih problema, a ne ga izbjegavati kao nešto trećerazredno, djetinjasto i glupo. Da parafraziramo McDormandicu – inkluzivnost i jednakost – da za sve, pa tako i za žanr.

“Ovo dokazuje da je sve moguće, u svakoj zemlji ovoga svijeta. Kao dijete u Meksiku nisam mogao ni sanjati da će se ovo dogoditi. Poručujem svima koji žele priče iz stvarnog svijeta ispričati pomoću znanstvene fantastike da su vrata otvorena. Film posvećujem svakom mladom filmašu”, izjavio je Guillermo del Toro.

Uprkos prognozama, Get Out nije dominirao dodjelom Oscara, ali je scenarist i reditelj Jordan Peele ipak postao prvi afroamerikanac koji je osvojio kipić u kategoriji najboljeg originalnog scenarija. U 90 godina Oscara, samo četiri afroamerikanca su bili nominirani u ovoj kategoriji. Uključujući Peela, to su bili John Singleton za Boyz n the Hood iz 1991. godine, Spike Lee 1989. godine za Do the Right Thing i Suzanne de Passe za Lady Sings the Blues iz 1972. godine. Moramo priznati da se nama činilo da je kategorija nudila boljih riješenja, ali kako je riječ o žanru i poticanju istog suzdržat ćemo se od daljnih komentara, jer Get Out je ipak ponudio barem sat vremena prilično zanimljivog ostvarenja.

Veseli nas što možemo konačno napisati da je velikan fotografije Roger Deakins dobio svoj davno zasluženi zlatni kipić. Čovjek koji je skupio čak četrnaest nominacija, od Iskupljenja u Shawshanku, Farga, preko No Country for Old Men, sve do Skyfalla i Sicarija, osvojio je Oscara za Blade Runner 2049. Postojala je prilično velika mogućnost da će ove godine Rachel Morrison osvojiti kipić, čime bi postala prva žena koja je dobila Oscara u kategoriji najbolje fotografije, ali Akademija se očito složila da je krajnje vrijeme da Deakins bude nagrađen za svoj neizmjeran doprinos kinematografiji.

U kategoriji dugometražnog animiranog filma nagradu je odnio Pixarov film Coco. Kada je Disney preuzeo Pixar, a ima tome sada više od jednog desetljeća, utopistička je pomisao bila kako budućnost donosi fantastične animirane filmove. Pogotovo jer je Disney tada već prilično štekao, zastario i bio bez poštenog hita gotovo deset godina, dok je Pixar do te akvizicijske 2006. bio čisti odlikaš. Kako to obično biva, ništa nije crno-bijelo. Upravo onoliko koliko je Pixar s Lasseterom i Catmuloom dao posrnulom Disneyju, toliko je i sam izgubio. Znate onaj termodinamički zakon kada se u blizini nađu vruće i mlako – ubrzo se sve izjednači. Da se odmah razumijemo, Disney se “probudio” i počeo proizvoditi filmove koji su od jedva nategnute dvojke počeli dobivati 3/4, no Pixar kao da se počeo zadovoljavati s četvorkama i tek pokojom peticom (Wall-E). Coco savršeno spada u taj obrazac. To je nesumljivo Pixarov film ali nedvojbeno nosi Disneyjeve negve. U manjoj mjeri nego neki prethodni, ali dovoljno da se zapitate što bi bilo da je Pixar i dalje sam svoj gazda. Je li Coco zaslužio Oscara zapravo je trik pitanje. S obzirom na nominiranu konkurenciju, ali… Uvijek ima neki ali. Naime Akademija je ove godine promijenila pravila za nominacije animiranih filmova. Do sada su o toj kategoriji odlučivali profesionalci iz branše koji ipak znaju nešto o animaciji koja se ne proizvodi isključivo u kuhinjama velikih američkih studija. To je rezultiralo gotovo najboljim izborom iz godišnje svjetske animacije koja je ulazila u utrku za Oscara. Međutim od ove godine o nominacijama za animirane filmove mogao je odlučivati bilo koji član Akademije tko se htio uključiti (čitaj gnjaviti se). I rezultat je kategorija iz koje je izvisio recimo The Girl Without Hands Sébastiena Laudenbacha (a i The Lego Batman Movie), a uletio vrlo prosječan The Boss Baby. U takvoj konstelaciji Cocu kao vrlo solidnom filmu Oscar je bio zagarantiran. No bio je to poluteškaš u ringu s perolakom kategorijom. Ne baš poštena borba.